Stravična ispovijest: ‘Silovali su mene i šestogodišnju kćer, a onda su rekli nešto što će me zauvijek progoniti‘

Natalija nikada neće zaboraviti što se dogodilo te noći: ruski vojnici upali su u njezin dom, prikovali je za krevet i naizmjenično je silovali pod prijetnjom pištoljem pred njezinom prestravljenom šestogodišnjom kćeri, piše Jutarnji list.

Sjeća se da je nakon toga vrištala na njih, borila se s njima da ostave njezinu kćer koja je jecala, grabila im lica prije nego što su je pretukli pištoljem i ona je pala na tlo. Natalija ih nije mogla zaustaviti dok su teturali prema njezinoj prestrašenoj djevojčici i podvrgavali je istom užasnom zlostavljanju.

U drugoj kući trideset minuta dalje niz cestu, Maria se sjeća zvuka ruskih vojnika koji su joj razbijali vrata i nerazgovjetno govorili dok su joj vikali da se skine. Trojica muškaraca naizmjenično su je silovali.

Vojnici su je ostavili istraumatiziranu i samu, a dok je ležala i tresla se na krevetu, čula je vrisku i plač svojih susjeda. Maria, čije je ime, kao i Natalijino, promijenjeno, saznala je da su do kraja noći silovali sve žene i djevojke koje žive u toj ulici u Kijevskoj oblasti.

Još jednu ženu silovali su ruski vojnici dok su njezinog sina tinejdžera prisiljavali da gleda - što je uobičajena taktika Putinovih ljudi kako bi traumatizirali generacije Ukrajinaca - dok je majku nekoliko sati silovao časnik nakon što ju je odvukao u napuštenu učionicu u Harkivu.

Nisu rijetki užasi koje su ove Ukrajinke proživjele. Umjesto toga, oni su dio obrasca sustavnog seksualnog nasilja koje su počinili ruski vojnici od početka invazije.

Često su žrtve suicidalne i boje se reći ikome o zlostavljanju koje su pretrpjele zbog stigme i srama koji okružuju silovanje. To znači da se pravi razmjeri ratnog seksualnog nasilja u Ukrajini možda nikada neće saznati.

‘Seksualno nasilje koriste kao vrstu oružja, žele psihički i fizički uništiti ljude‘, kaže Anna Orel, koordinatorica projekta Assisto projekta Zaklade obitelji Andreiev koja pomaže žrtvama silovanja u Ukrajini.

‘Trebate zapamtiti tko smo mi Rusi, za cijeli život‘

‘Njihov cilj je uništenje, ponižavanje i zastrašivanje žena i njihovih obitelji‘, kaže za MailOnline Orel, koja radi u suradnji s organizacijom Women for Women International.

‘Siluju žrtve jer to ostavlja trag na svaki aspekt njihovih života. Neke žene kojima smo pomogli rekle su da se osjećaju kao da polako umiru.‘

Uobičajena je taktika u ratu za ruske vojnike da siluju žene pred njihovim muževima i djecom kako bi traumatizirali cijele obitelji, rekli su za MailOnline ukrajinski djelatnici, odvjetnici i istraživači.

‘Žene su mi pričale kako su ruski vojnici govorili svojoj djeci ‘trebate zapamtiti nas Ruse, tko smo mi, i to trebate zapamtiti za cijeli život‘ dok su silovali njihove majke pred njima‘, kazala je Orel pa se vratila na slučaj žene silovane pred sinom.

‘Majka je patila od ozbiljnog srama, a njezin je sin pokušao počiniti samoubojstvo prije nego što su došli našem timu psihologa po pomoć.‘

‘Oni žele da ih se žene boje, žele da ih se djeca boje‘, objašnjava Orel. ‘Oni žele da generacije koje dolaze imaju ovu traumu.‘

‘Muževi i muškarci u obitelji često mogu osjećati ogroman osjećaj krivnje jer nisu mogli zaštititi svoje žene i partnerice‘, ističe Anna Mikitenko, odvjetnica u međunarodnoj odvjetničkoj tvrtki za ljudska prava Global Rights Compliance koja pomaže ukrajinskim tužiteljima u istragama ratnih zločina.

U mnogim slučajevima, ruski vojnici bi ubili muževe - ili prijetili da će to učiniti - čim bi oni pokušale obraniti svoje žene i spriječiti ih da budu silovane.

I kad bi se žena sama pokušala boriti protiv vojnika i rekla im ‘ne‘, ne bi preživjela. ‘Nikad nismo pronašli žrtvu silovanja koja je rekla ne ruskim vojnicima jer su sve mrtve‘, napominje Orel.

Anastasija, što joj nije pravo ime, nije se borila kada ju je nekoliko pijanih vojnika odvuklo u napuštenu kuću, gdje su razbijeno staklo i fotografije para koje su ubili prekrivali pod.

Znala je da ne može reći ‘ne‘ ili vrištati kao što je tako očajnički željela jer da jest, nikada se ne bi mogla vratiti djevojčici koja se skrivala u podrumu njihove kuće niz ulicu.

Dok su vojnici teturali prema njoj, sve čega se sjeća bilo je da je zurila u policu s knjigama s njezine lijeve strane dok su je naizmjence silovali.

‘Zamislila je da to nije ona, da nije njezino tijelo silovano‘, kazla je Orel. ‘Shvatila je da se ne može boriti s njima jer je trebala preživjeti zbog svoje kćeri koja se skrivala u podrumu. Znala je da joj se mora vratiti.‘

Anastasiya je izašla iz kuće u potragu za hranom nakon što se njezin suprug nije vratio s istog ‘putovanja‘ - ali upravo u tom trenutku grupa vojnika ju je pronašla i odvukla do napuštene kuće.

‘Mnoge se osjećaju kao da nisu žive, krive sebe‘

‘Mislila je samo na svoje dijete jer je znala da se mora vratiti po nju i napustiti to selo‘, ispričala je Orel.

Nakon nekoliko sati užasnog zlostavljanja, vojnici su na kraju zaspali, a Anastasija je uspjela pobjeći. ‘Odvela je svoje dijete iz sela i putovala kroz polja u mraku dok nekim čudom nisu pronašli ukrajinske vojnike‘, kaže Orel.

Anastasija je samo jedna od mnogih žena koje su se javile i potražile pomoć od Anne Orel i tima psihologa u projektu Assisto - a njihov put do ozdravljenja je dug i težak.

Mnogi preživjeli prestali su jesti ili piti, dok je drugima teško uspostaviti rutinu ili spavati zbog sjećanja koja neprestano napadaju njihov um.

‘Utjecaj ratnog silovanja koje su počinili ruski vojnici nastavit će se generacijama‘, kaže Orel. ‘Mnoge se žene osjećaju kao da nisu žive. Mnoge krive sebe.‘

Katerina, nije njezino pravo ime, nikada nije rekla tužiteljima ili policiji o tome kako je pijani vojnik došao u školu u kojoj su se ona i njezina obitelj skrivali od okupacijskih snaga u selu u Harkivskoj oblasti.

Vojnik je postao agresivan i počeo mahati pištoljem po zraku prije nego što je sve Ukrajince - djecu, žene i starce - postrojio u školskom holu i zaprijetio im.

A onda je ugledao Katerinu i odvukao je od njezinog prestravljenog djeteta i svekrve u učionicu na katu gdje ju je više puta silovao satima sve dok zrake jutarnjeg sunca nisu prodrle kroz napuknute prozore.

‘Ujutro je konačno otišao i oni su uspjeli izaći‘, kaže Julia Gorbunova, odvjetnica i viša istraživačica za Human Rights Watch koja je razgovarala s Katerinom u prvim danima rata.

‘Pokazala mi je svoje ozljede i modrice na tijelu‘, kaže Gorbunova.

‘A to samo pokazuje da u velikom broju ovih slučajeva preživjeli ne žele razgovarati o tome što im se dogodilo.‘

Anna Orel ističe da dok mnogi ljudi u Ukrajini shvaćaju da žrtva silovanja nije kriva, drugi nemaju toliko razumijevanja.

‘Imamo tu psihologiju Sovjetskog Saveza u Ukrajini gdje neki ljudi kažu ‘ona je to htjela, sama je otišla u vojnike, to je bila njezina odluka‘. Ne govore o tome kako su ruski vojnici imali oružje i kako su tukli žene prije nego što su bile silovane‘, kaže Orel.

Nemoguće istražiti i procesuirati svaki zločin

‘Puno smo radili u projektu Assisto sa zajednicama kako bismo objasnili da žena nije kriva i da ne bi trebalo biti stigme protiv nje.‘

Ova stigma znači da će još stotine, ako ne i tisuće ukrajinskih žena šutjeti o tome što su im ruski vojnici učinili - što znači da se pravi razmjer ratnog silovanja vjerojatno neće nikada saznati.

Orel ističe da su ruski vojnici uspjeli presresti pozive koje su žrtve iz regije Herson upućivale na telefonsku liniju njezine dobrotvorne organizacije nakon što su ukrajinski vojnici oslobodili područje.

‘Kada je Herson oslobođen, tamo su nas zvale neke žene i tražile su pomoć, ali nažalost, prijetili su im ruski vojnici koji su presreli pozive‘, kaže Orel. ‘Rekli su im: ‘Ako ikome kažete što se dogodilo, možemo se vratiti i ubiti vas‘. A onda su pozivi prestali.‘

Za one žene koje dođu do njezine ordinacije po pomoć psihologa, mnoge ne žele prijaviti zločin tužiteljima.

‘I mi poštujemo njihovu odluku. Često preživjeli nemaju povjerenja u ljude i ne žele im reći što im se dogodilo - teško ih je natjerati da razgovaraju s psiholozima, a još teže s tužiteljima‘, kaže Orel.

I dok ured ukrajinskog tužitelja trenutno istražuje oko 230 prijava seksualnog nasilja od strane ruskih vojnika, odvjetnici i aktivisti na terenu kažu da će ta brojka biti mnogo veća zbog stigme i straha od prijavljivanja.

Visokopozicioniranim počiniteljima moglo bi se suditi na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, koji je već zatražio kazneni progon ruskog predsjednika Vladimira Putina.

‘Ali ovo će trajati godine i godine‘, kaže Mikitenko. ‘U idealnom svijetu, pravda bi bila istražiti i procesuirati svaki pojedini zločin, ali to nije moguće.‘

Za žene, muškarce i djecu u Ukrajini, Orel se boji da će se dugoročni utjecaj ratnog silovanja nastaviti generacijama.

‘Ruski vojnici su čisto zlo. Oni čak nisu ni životinje. Žele uništiti žene silujući ih i uništiti njihove obitelji prisiljavajući ih da gledaju zlostavljanje. Tako se cijela obitelj traumatizira i to se ne može jednostavno izliječiti. Bol živi u čovjeku godinama.‘