StoryEditor
SvijetVELiKA ANALIZA

Što ako Amerika napusti Kijev baš kao i Kabul? A ako iseli vojnike iz Sirije i Kosova? Ukrajina bi se onda definitivno pozdravila s Krimom, Srbi bi mogli napasti Kosovare, a Sirijci Kurde. Bilo bi krvi do koljena...

Piše Damir Pilić
29. kolovoza 2021. - 20:10

Nagli odlazak SAD-a iz Afganistana i posljedice tog kaotičnog uzmaka otvaraju pitanje od kojeg se u nekim dijelovima svijeta ledi krv u žilama: što bi se dogodilo kad bi SAD odjednom napustio

sve svoje partnere i saveznike u svijetu, kao što upravo u kaosu napušta Afganistan?

Posljedice za Afganistan gledamo u realnom vremenu. Nakon što je u izgradnju tamošnje demokracije i vojske Amerika utrošila 20 godina i dva bilijuna dolara, žrtvujući živote tisuća svojih vojnika (i nemjerljivo više života afganistanskih civila), ta su se vlada i ta vojska raspale dok si rekao „America First”.

Dva desetljeća afganistanske demokratske povijesti prebrisano je i poništeno u trenu, kao da talibani nikad nisu ni otišli s vlasti, odnosno kao da SAD nikad nije ni bio u Afganistanu. To je porazna bilanca jedne promašene misije: projekt demokratskog Afganistana, ostavši bez američke podrške, urušio se nestvarno brzo.

No Afganistan nije jedini državni ili društveni projekt koji je postao moguć samo zahvaljujući politici SAD-a. Ima još vazalskih država i naroda koji bi se bez američkog prisustva i vojne pomoći našli u nebranom grožđu, odnosno u bitno otežanom položaju u odnosu na sadašnju situaciju. Počnimo s Ukrajinom.

Račun bez američkog krčmara

Sedam godina nakon puča na Majdanu te posljedičnog građanskog rata na proruskom istoku zemlje i gubitka Krima, Ukrajina ne izlazi iz limba ekonomske bijede i društvenog rasapa, a povratak Krima odavno je poprimio obrise utopije. Kijev sve nade polaže u Ameriku – nadajući se da će uz podršku Washingtona vratiti i Krim i odmetnute Narodne Republike Donjeck i Lugansk – ali ta se nada sve više ispostavlja kao račun bez američkog krčmara, kako primjećuje škotska novinarka Johana Ross:

„Nagomilavanje vojnih snaga (Kijeva) u istočnoj Ukrajini u svibnju ove godine, što je izazvalo Rusiju na okupljanje svojih snaga uz granicu, bilo je pravi ispit koliko je Washington spreman ići za obranu Ukrajine: gotovo nimalo”, piše Ross u članku „Hoće li se Ukrajina suočiti s istim napuštanjem nakon izlaska SAD-a iz Afganistana?”, objavljenom na portalu InfoBrics.

Kao primjer iznevjerenih ukrajinskih ufanja autorica navodi i promjenu američkog stava prema plinovodu Sjeverni tok 2, kojim će ruski plin stizati do Njemačke zaobilazeći Ukrajinu. Nakon godina

opstrukcije SAD je ipak pristao na taj projekt, koji će Ukrajinu ostaviti bez ranijih tranzitnih prihoda, u čemu škotska novinarka vidi očitu nezainteresiranost Amerike za ukrajinsku sudbinu.

„Ako je Kijev sumnjao u prirodu privrženosti Washingtona Ukrajini, treba samo pogledati način na koji je zadnjih dana Washington napustio Afganistan. Kad stanje postane neodrživo, SAD poput svakog korporacijskog diva zatvara trgovinu. Čak i nakon 20 godina borbe i lijepih riječi o pretvaranju Afganistana u cvatuću demokraciju, kad im to više nije odgovaralo, Amerikanci su naglo okrenuli leđa zemlji i brojnim građanima koji su s njima surađivali. To ne sluti na dobro Ukrajini kao vazalnoj državi SAD-a”, piše Ross i zaključuje:

„Ukrajina bi također mogla biti napuštena u trenu, poput Afganistana, ostavljena zakopana pod hrpom ruševina koje su SAD pomogle stvoriti.”

Krhkost kosovske državnosti

U zemlje čiji državni projekt posve ovisi o SAD-u spada i Kosovo: teško da bi ta bivša „južna srpska pokrajina” 2008. uopće stekla nezavisnost da nije bilo jake američke potpore. Krhkost kosovske državnosti potvrđuje i to što su je dosad priznale tek 117 od 193 članice UN-a: među ostalim, ne priznaju je dvije članice Vijeća sigurnosti (Rusija i Kina) i pet članica EU (Španjolska, Grčka, Rumunjska, Slovačka, Cipar).

Srpska politika i dalje se žestoko opire svakoj pomisli na priznanje Kosova, držeći tu zemlju i dalje sastavnim dijelom Srbije. Radikalniji krugovi iz Beograda ne kriju planove da, jednom kad geopolitičke okolnosti dopuste, povrate Kosovo u svoje okrilje.

To se neće dogoditi dokle god SAD ima interese na Balkanu, odnosno sve dok održava svoju vojnu bazu Bondsteel kod Uroševca na istoku Kosova, jednu od svojih najvećih baza na svijetu. No prošlog mjeseca vidjeli smo da su Amerikanci bukvalno preko noći napustili

svoju najveću afganistansku zračnu bazu Bagram, u blizini Kabula, a da afganistanskoj vojsci čak nisu ni javili da odlaze.

Bio je to šok za afganistansku armiju: umjesto američkih vojnika, u bazi su tog srpanjskog jutra zatekli skupine pljačkaša kako prebiru po vojnoj tehnici i opremi koju su Amerikanci ostavili iza sebe. Istodobno, napuštanje baze ohrabrilo je talibane, koji potom kreću u završnu ofenzivu i učas stižu do Kabula. Nije isključeno da takvi ofenzivni planovi postoje i u Beogradu, ako vojska SAD-a napusti Bondsteel, kao što je napustila Bagram.

Prijetnja iz Pekinga

Ono što su kosovski Albanci dobili od Amerike – nezavisnu državu – sanjaju i sirijski Kurdi, koji su zbog te nade i pristali na ulogu „američkog igrača” u kompleksnom sirijskom gambitu. Zahvaljujući podršci SAD-a, Kurdi su na istoku Sirije zauzeli i dijelove arapskih teritorija na kojima nikad nisu bili većina, a koji uključuju i naftna polja u vlasništvu sirijske države (koja sada eksploatiraju Amerikanci).

Ako se SAD povuče iz Sirije, tamošnji Kurdi ostat će na streljani kao glineni golubovi: vlada u Damasku sigurno ih neće tretirati kao pozitivce, a kurdski san o državi završit će u istoj ladici neostvarene povijesti kao i ukrajinski san o povratku Krima.

Od svih država i naroda koji bi mogli biti ugroženi ako ih Amerikanci napuste, u najboljem položaju naizgled je Tajvan, pošto je Amerika već najavila da će fokus njene vanjske politike ubuduće biti na obuzdavanju Kine. Stoga se čini da tajvanski lideri mogu spavati mirnije od svojih kolega iz Kijeva, Prištine i Rojave.

Iako, prvu otvorenu prijetnju po svoju eventualnu egzistenciju bez Amerikanaca dobio je upravo Tajvan. Stigla je, naravno, iz Pekinga.

Kineski državni list Global Times – koji se smatra glasom Politbiroa Komunističke partije - već je 16. kolovoza, samo dan po ulasku talibana u Kabul, u uvodniku upozorio tajvanske čelnike da bi im američko napuštanje Afganistana „trebala biti lekcija”, te da „moraju biti hladne glave” i odustati od bilo kakve ideje

proglašenja samostalnosti, odnosno da se moraju „probuditi iz sna”.

„Ono što se dogodilo u Afganistanu dogodit će se i njima ako izbije rat u Tajvanskom tjesnacu - obrana otoka će se raspasti za samo nekoliko sati, a američka vojska neće im priskočiti u pomoć”, poručio je kineski list.

Kako vidimo, ne zna čovjek je li „veselije” kad SAD u neku zemlju uđe ili kad iz nje izađe.

Samo SAD Seul spašava

Potencijalno krizno žarište, ako američka vojska napusti tu zemlju, mogla bi biti i Južna Koreja, gdje SAD još od korejskog rata (1950.-1953.) ima stacionirane trupe, koje danas broje 30.000 vojnika. Washington, naime, smatra da bi bez prisustva američke vojske Sjeverna Koreja odavno napala Južnu.

U taj scenarij uklapa se i službena doktrina sjevernokorejske komunističke partije (službeno Radnička partija Koreje), koja je u Pjongjangu na vlasti već 70 godina. Prema doktrini, čitava Koreja je jedinstvena i cjelovita država, a glavni grad je Seul; naravno, u projekciji Pjongjanga ta bi država bila komunistička.

Kako je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila, u eventualnom novom korejskom ratu imala bi kardinalnu vojnu prednost. Pod uvjetom da vojska SAD-a napusti Seul, kao što je napustila Kabul.

item - id = 1123457
related id = 0 -> 1136865
related id = 1 -> 1136356
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 12:06