StoryEditor
SvijetVELIKA ANALIZA

Srbija i Bolivija pune litija: umjesto ratova zbog nafte, imat ćemo ih zbog metala koji je osnovna komponenta za proizvodnju baterija za mobitele, laptope, automobile...

12. rujna 2021. - 20:22

Kad u kriminalističkim filmovima ili romanima treba otkriti ubojicu, iskusni inspektori postupaju po maksimi: "Slijedi trag novca!" A kad bi negdje u svijetu posljednjih desetljeća izbio rat, uzroci bi se često otkrili po maksimi: "Slijedi trag nafte!" U krimićima će maksima o novcu vrijediti i u budućnosti, ali kod ratova nije isključena pojava nove maksime: "Slijedi trag litija!"

Da, ono što je u 20. stoljeću bila nafta, u 21. stoljeću mogao bi postati litij: ključna energetska tvar i glavni pokretač gospodarstva, dakle faktor snažnog političko-geostrateškog utjecaja zbog kojeg se i ratovi vode. Ako je nafta bila "crno zlato", srebrnobijeli litij već se naziva "bijelim zlatom".

image
Mehdi Chebil

Do prije koju godinu litij nije bio toliko važan: koristili su ga samo proizvođači stakla, keramike i industrijskih masti, odnosno psihijatri koji su ga propisivali u tretmanima bipolarnog poremećaja i depresije. Važnost litija, međutim, dramatično je porasla pojavom mobitela i pametnih telefona, odnosno najavom i praksom energetske tranzicije od fosilnih goriva prema energentima koji bi manje zagađivali okolinu.

Bez litija, naime, nema ni mobitela ni laptopa, ali ni električnih automobila, koji sve više zamjenjuju klasična vozila. Litij je osnovna komponenta za proizvodnju baterija za te i druge uređaje široke potrošnje (tableti, digitalni fotoaparati...) koji se napajaju litij-ionskim baterijama. Budućnost u kojoj će pokretačka snaga biti električna energija (zasad) nije izvediva bez litija.

Ekspanzija Kine

Stoga ne čudi da potražnja za tom sirovinom za baterije posljednjih godina znatno raste, kao i njezina proizvodnja: dok je 2015. u svijetu eksploatirano 33.000 tona litija, već 2019. taj broj skače na 77.000 tona, s projekcijom udvostručenja do 2024. godine.

Štoviše, ovogodišnja analiza Europske komisije pokazuje da bi se do 2050. potražnja za litijem mogla povećati čak 44 puta; naravno, pod uvjetom da se u međuvremenu ne pronađe neki drugi način pohrane energije za električne automobile.

Toliki rast potražnje dijelom je povezan s ekspanzijom kineske ekonomije. Komunistička partija Kine je u svojemu 13. petogodišnjem planu, pokrenutom 2015. godine, naglasak stavila na proizvodnju električnih vozila, kojih Kina sada proizvodi 10.000 mjesečno – svako od tih vozila koristi litij-ionske baterije. Iako Kina i na svom teritoriju ima litijske resurse – više od pet milijuna tona, po čemu je šesta u svijetu – njezine su potrebe za litijem tolike da ga, uz vlastitu proizvodnju, još i dodatno kupuje po svijetu.

Čak i takva ekspanzivna Kina nije najveći kupac litija u svijetu (240 milijuna dolara godišnje). Više od nje kupuju ga tehnološke sile Južna Koreja (483 milijuna) i Japan (312 milijuna dolara), ponajveći svjetski proizvođači elektronike. A gdje ga kupuju?

Tu stvari stoje ponešto drukčije nego kod nafte, koja je obogatila dotad siromašne zemlje Perzijskog zaljeva. Ako se s litijem dogodi što i s naftom, bogate će postati dosad siromašne zemlje – Latinske Amerike. Taj kontinent, naime, sadrži više od polovine svih zasad poznatih svjetskih resursa litija.

Ljevica protiv Washingtona

Konkretno, najveća nalazišta "bijelog zlata" nalaze se na tromeđi Bolivije, Argentine i Čilea (upravo te tri zemlje prednjače po količinama ovog metala), a nedavno su velika nalazišta litija otkrivena i u Peruu te u Meksiku. Već iz popisa ovih zemalja nazire se krupni političko-ekonomski problem za multinacionalne korporacije koje eksploatiraju rudna bogatstva i sirovine zemalja Trećeg svijeta.

Jer u četiri od ovih pet zemalja vlada ljevica (Bolivija, Argentina, Peru, Meksiko), koja u većoj ili manjoj mjeri želi nacionalizirati domaća rudna bogatstva, dok su u Čileu građani lani na referendumu izglasali poništenje neoliberalnog Ustava donesenog za diktature generala Pinocheta i izrazito naklonjenog stranim investitorima. U Čileu se upravo piše novi Ustav, za koji se vjeruje da neće toliko pogodovati stranom kapitalu.

U tim zemljama vladajući političari ljevice žele povećati ulogu države u litijskoj industriji, kako bi profit od litija ostao u zemlji, pa u posao s "bijelim zlatom" u Latinskoj Americi ulaze državne energetske tvrtke. U svim tim državama u tijeku je izrada zakonskih prijedloga po kojima bi litij bio proglašen "strateškim resursom", a eksploatacija, industrijalizacija i komercijalizacija litija bila bi proglašena "nacionalnim interesom".

Naravno, takva politika ne odgovara Washingtonu, koji na južnoameričkim nalazištima litija želi vidjeti sjevernoameričke kompanije. U tom smislu, indikativan je primjer Bolivije: mnogi drže da je ključni razlog desničarskog državnog udara u Boliviji 2019. godine – koji je SAD odmah podržao – bila namjera tadašnjega socijalističkog čelnika Bolivije Eva Moralesa da nacionalizira litijsku industriju. No socijalisti su se lani na izborima vratili na vlast u La Pazu, pa nastavak Moralesove politike nije upitan.

Baterije 'Made in Bolivia'

Bolivija je danas jedna od najsiromašnijih zemalja Latinske Amerike, ali ima ponajveće zalihe litija na svijetu, pa bi u budućnosti – ako litij doista zaživi kako je zaživjela nafta – mogla doživjeti ekonomski prosperitetnu sudbinu Saudijske Arabije. Pritom se oko polovine zaliha bolivijskog litija nalazi ispod 10.000 četvornih kilometara velikog slanog jezera Salar de Uyuni na jugu zemlje. Smatra se da tu leži 10 milijuna tona litija, što je najveće nalazište ovog metala u svijetu.

image
Li Xin

Bolivijski socijalisti jasno su odredili odnos prema svom "bijelom zlatu": strani investitori nisu nepoželjni, ali moraju se držati bolivijskih propozicija, što znači da radna mjesta i najveći dio novostvorene vrijednosti moraju ostati u Boliviji. Radi se o tome da Bolivija ne želi biti samo isporučitelj sirovine, nego želi ovladati cijelim procesom proizvodnje litijskih baterija. Krajnji cilj su, dakle, baterije "Made in Bolivia".

Odnosno, kako je to svojedobno formulirao Evo Morales dok je još bio na vlasti: "Želim vidjeti Toyotu s litijskim pogonom proizvedenu u Boliviji." Slične želje imaju i čelnici drugih latinskoameričkih zemalja koje je priroda podarila bogatim resursima litija, a u kojima trenutačno vlada ljevica.

Kako vidimo, to je oprečna situacija u odnosu na onu s naftom: s iznimkom Irana, svi konzervativni režimi naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva u dobrim su (čitaj: vazalskim) odnosima sa SAD-om, pa zato i imamo paradoksalnu situaciju da SAD već desetljećima provodi agresiju na druge zemlje pod krinkom zaštite ljudskih prava, dok najvećeg kršitelja tih prava, Saudijsku Arabiju, drži saveznikom. Jedini razlog takve travestije je saudijska nafta.

S druge strane, činjenica da s najviše litija raspolažu ljevičarske zemlje Latinske Amerike – u kojima je ljevica tradicionalno buntovna spram američkog imperijalizma – čini litijsku situaciju bitno drukčijom od naftne. U najmanju ruku, nije isključeno da će SAD u bliskoj budućnosti podržati – ako ne i organizirati – nove pučeve protiv ljevičarskih vlada Latinske Amerike (baš kako su to preklani izveli u Boliviji). Ako ne i ratove.

Biznis Kabula i Pekinga

Doduše, imajući na umu nedavno kaotično povlačenje američke vojske iz Afganistana, pitanje je ima li SAD više toliko snage da provodi smjene vlada i režima po svijetu. Primjer Afganistana ovdje je intrigantan već i zato što su ga Amerikanci napustili usprkos tome što je baš za njihova boravka u toj zemlji otkriveno da i Afganistan ima – nalazišta litija.

Štoviše, to su otkrili upravo američki vojni stručnjaci i geolozi, koji su 2010. objavili izvještaj u kojem navode da Afganistan leži na velikim zalihama minerala i metala, u ukupnoj vrijednosti od oko bilijun dolara, i to zlata, željeza, kobalta, bakra... i litija. Neke procjene čak govore da bi Afganistan mogao imati više litija od Bolivije.

Svakako je neuobičajeno da SAD napusti tuđi teritorij na kojem ima rudnih bogatstava – recimo, američka vojska u Siriji bez ikakvih moralnih nedoumica eksploatira okupirana naftna polja u vlasništvu Damaska – ali Afganistan su napustili. Sad u redu za afganistanske resurse cupkaju drugi akteri: prvenstveno Kina – čiji rudarski gigant Metallurgical Corporation of China (MCC) već ima 30-godišnji najam na rudnike bakra u afganistanskoj provinciji Logar – potom i Rusija i Pakistan.

Odnedavno vladajući talibani već sklapaju preliminarne dogovore s Pekingom: u siromašnoj i ratom poharanoj zemlji svaka investicija je dobrodošla, a talibanima nasušno treba i međunarodno priznanje, barem od poneke svjetske sile. Zapad im je odmah postavio određene uvjete za priznanje – koji se pretežno tiču poštovanja ljudskih prava – dok kineske komuniste zanima samo biznis i nisu opterećeni oblikom državnog uređenja u državi s kojom posluju.

Drugim riječima, Kinezi su spremni kako investirati u litijsku ekonomiju Kabula, tako i "zažmiriti" na talibanske srednjovjekovne elemente u upravljanju afganistanskim društvom. A talibanima trebaju i investicije i priznanje neke velike sile. Za oba aktera, i komunistički Peking i talibanski Kabul, međusobna suradnja je win-win situacija.

Kako su analitičari već uočili, tom bi suradnjom Afganistan od jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta mogao postati ekonomski vrlo perspektivan.

Građanski protesti

No, litijska industrija ima i svoju mračnu stranu – i ona, kao i naftna industrija, zagađuje okolinu. Samo u Europi ove su godine masovni prosvjedi protiv otvaranja rudnika litija zabilježeni u Španjolskoj i Srbiji.

U Španjolskoj su nalazišta litija otkrivena u pokrajini Estremaduri na zapadu zemlje, između gradova Caceres, Merida i Badajoz. Tamošnje tvrtke žele na tom prostoru izgraditi kompletan lanac proizvodnje litijskih baterija – od vađenja litija, odnosno litij-karbonata, do tvornice baterija – ali lokalno stanovništvo se tome protivi. Jedna građanska inicijativa već je spriječila otvaranje rudnika kod grada Caceresa, a protesti su potom premješteni kod gradića Canaverala, gdje su investitori odredili alternativnu lokaciju za rudnik.

Sličnu sudbinu u Srbiji doživljava englesko-australska multinacionalna rudarska kompanija "Rio Tinto" (u Srbiji posluje preko tvrtke kćeri "Rio Sava"), koja je 2004. otkrila nalazišta "jadarita" (kombinacija litija i bora) kod Loznice u zapadnoj Srbiji, te pokrenula projekt "Jadar" radi eksploatacije litija. No, nakon što je lani objavljeno da kompanija kod Loznice želi otvoriti rudnik i tvornicu za preradu litija, lokalne ekološke organizacije pokrenule su građanske proteste zbog mogućeg štetnog utjecaja tog projekta na ekosustav u zapadnoj Srbiji.

Srbija treća u Europi

Organizatori prosvjeda – Koalicija za održivo rudarstvo te ekološke udruge "Obranimo Jadar i Rađevinu", "Earth Thrive" i "Eko-put Bijeljina" – nedavno su u priopćenju kao osnovne probleme u projektu "Jadar" izdvojili štetu za vode drinskog slijeva, kao i štetu koju bi rudnik izazvao lokalnoj zajednici.

image
Aizar Raldes

"Ako se rudnik otvori, pitanje je samo kada će se dogoditi ekocid i kada ćemo dobiti drinsku vodu zagađenu teškim metalima i sumpornim kiselinama", stoji u priopćenju koje sažima "litijske strahove" ekoloških aktivista, dok je aktivist Zvezdan Kalmar iz Koalicije za održivo rudarstvo na Televiziji N1 poručio da je sama ideja o rudniku litija u Srbiji – neprihvatljiva.

"Smatramo da je rudnik litija u Srbiji nepotreban, odnosno da je opasan za čitavo područje oko rijeke Jadar. Osim toga, ovaj projekt bio bi opasan i za rijeku Drinu, rijeku Savu, a u krajnjoj instanci, ugrozio bi i Beograd", rekao je tada Kalmar.

Srbija je, inače, po zalihama litija treća u Europi, iza Njemačke i Češke. Službeni Beograd u litijskoj industriji zasigurno vidi dobru ekonomsku priliku, tako da promatrači ne daju puno šanse ekološkim aktivistima, iako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u lipnju najavio i mogućnost referenduma o rudniku.

Što se tiče Balkana, izgleda da se još jedna zemlja može pohvaliti nalazištima litija – Albanija. Tamošnja tvrtka "Albanian gold" još je prošlog ljeta počela istraživati litij na području grada Gjirocastre na jugu zemlje, zatraživši dozvolu vlasti za izvođenje inženjersko-geoloških i geotehničkih radova na nalazištu.

Ako se pokaže da i Albanija, uz Srbiju, raspolaže većim količinama "bijelog zlata", stara izreka koja opisuje Balkan – "Što južnije, to tužnije" – mogla bi dobiti svoju inverznu inačicu: "Što južnije, to konjukturnije."

Top 20: Od Bolivije do Namibije

Geološki zavod SAD-a otkrivene resurse litija u svijetu procjenjuje na 86 milijuna tona. Rang-lista zemalja koje raspolažu nalazištima izgleda ovako (brojke su izražene u milijunima tona):
1. Bolivija - 21
2. Argentina - 19,3
3. Čile - 9,6
4. SAD - 7,9
5. Australija - 6,4
6. Kina - 5,1
7. Kongo - 3
8. Kanada - 2,9
9. Njemačka - 2,7
10. Meksiko - 1,7
11. Češka - 1,3
12. Srbija -1,2
13. Peru - 0,9
14. Mali - 0,7
15. Zimbabve - 0,5
16. Brazil - 0,47
17. Španjolska - 0,3
18. Portugal - 0,27
19. Gana - 0,09
20. Austrija, Finska, Kazahstan i Namibija - 0,05

Što je litij?

Litij je dio kemijske skupine alkalnih metala koji se u prirodi ne mogu naći u čistom obliku, nego samo kao spojevi. Litij je i najlakši alkalni metal, što ga čini idealnim za upotrebu u prijenosnim uređajima. Osim toga, litij-ionske baterije mogu osigurati trostruku energetsku gustoću od uobičajenih baterija. Sva ta svojstva od litija čine "bijelo zlato".

item - id = 1126811
related id = 0 -> 1096319
related id = 1 -> 565441
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. listopad 2021 10:07