StoryEditor
SvijetULAZI U SVJETSKU POVIJEST

Splitska profesorica na čelu velikog američkog istraživačkog projekta: Rješavam najveću tajnu meteorologije!

Piše Dražen Gudić
20. srpnja 2017. - 01:58

Hrvatska znanstvenica prof.dr. sc. Željka Fuchs, koja je godinama radila na Sveučilištu u Splitu, mogla bi biti zaslužna za razjašnjenje najveće meteorološke tajne koju američki znanstvenici nazivaju i "svetim gralom meteorologije". Uskoro, naime, kreće veliki istraživački projekt koji vodi dr. Fuchs, a čiji je cilj razotkrivanje nastanka razornih oluja i ekstremnih oborina.

Istraživat će se fizikalni proces koji je odgovoran za stvaranje kumulonimbus oblaka, letjet će se u samo srce tropske konvekcije, koja je osnovni fizikalni proces odgovoran za većinu vremenskih prilika, pa tako i za stvaranje tropskih ciklona i uragana.

Zašto istražujete baš na Tihom oceanu i jugozapadnim Karibima?

– Ovo područje, budući da je konvekcija najčešća pojava u tropskoj atmosferi, zapravo je prirodni laboratorij za istraživanje najveće meteorološke nepoznanice. Istočni Tihi ocean, kod Ekvatora, ima hladno more i konvekciju. To je područje gdje se stvara najviše uragana i idealno je mjesto da shvatimo što se događa. Zadnje istraživanje tamo je bilo 2001., bila sam studentica i bio je to moj prvi projekt. Letjeli smo do pet kilometara. Sad imamo vrhunski avion i idemo na 15 kilometara visine uzimati uzorke. Važno je da nismo u prostoru putničkih aviona.

Tri godine

Projekt je američki, je li bitan za cijeli svijet?

– Otkriće će biti primjenjivo na cijeli svijet. Projekt je poseban po tome što će istraživati fenomen koji najmanje razumijemo. Zato što fizika atmosfere, postavljena prije pedesetak godina, nije primjenjiva na trope. A tropi su jedna trećina zemljine kugle.

Rezultatima istraživanja poboljšat će se vremenski i klimatski modeli, a posljedica će biti unaprjeđenje kakvoće života ljudi na cijelom planetu. S klimatskim promjenama sve će se mijenjati i ova znanja će biti jako potrebna.

Koliko će trajati cijeli projekt?

– Pune tri godine. Tri milijuna dolara dobili smo za izvršnu fazu, avion, sonde... i sad ćemo dobiti još tri za razvoj znanosti, ljude. Biramo pet ljudi s ostalih sveučilišta koji će surađivati i imati svoje grupe. Iduće godine pratit ćemo jesmo li pogodili s planovima. Rade se satelitske snimke, modeli. Slijedit će šest tjedana terenske faze intenzivnog letenja u kojoj će sudjelovati 20 do 30 ljudi. Zadnju godinu idu članci, prezentacija rezultata...

Letjet ćete u oluju. Ima li tu opasnosti, straha?

– Opasnosti ima, straha koji put, ali vrlo kratko traje. Pripreme nas. Nije nam najvažnije proći kroz najveću oluju. Mi želimo otkriti kako nastaju oblaci, prikupiti podatke, prije nego se počnu razvijati. Tražimo odgovor na pitanje zašto se to događa. Što okolina radi da bi se moglo reći, aha, zbog toga se razvilo. Proces se zove konvekcija.

Svi smo ga vidjeli kad se, u rano popodne, počne razvijati naoblaka i onda se u pet minuta spusti žestoki pljusak. Isprazni se i nestane. Mi ne znamo prognozirati kada i kako će se dogoditi, hoće li to biti u Splitu ili Trogiru. Barem 15 posto procesa u Hrvatskoj isti su kao u tropima i važno je razumjeti zadnji neistraženi dio.

Dalmacija i tropi

U kakvoj su relaciji prognoza u Dalmaciji s olujom u tropima?

– Čim je nešto kaotično, znanstvenici se muče kako to opisati. Može se odrediti vrijeme za deset minuta, pa za novih deset minuta i tako do tri dana. Što se ide dalje, trebaju točniji rubni uvjeti. Ako ne znamo što se događa u tropima, nemamo rubne uvjete i pada nam prognoza. Postoje mjerenja u Europi, istočnoj i zapadnoj obali SAD, ali u tropima ne. Ne poznajemo situaciju i evo nas u problemima.

Vi želite otkriti zašto se baš na nekoj točki nešto događa, a u neposrednoj blizini je sve mirno?

– Tako je. Jasni su nam veliki poremećaji. Znamo nešto o atmosferskim valovima, kako se dogodi El Nino, pa MJO val koji ide oko cijelog planeta i najveći je poremećaj u atmosferi, a malo ljudi je čulo za njega. Zna se dogoditi da 40 dana pada kiša iz određenog smjera. Takva pojava utječe na vrijeme posvuda. Pojačava uragane, stvara atmosferske rijeke. Najmanje znamo gdje i kada će se dogoditi nešto lokalno. Bitna je temperatura mora, vjetar. No, konvergencije jedan dan ima, a drugi dan nema. A temperatura mora je ista.

Koliko ste sigurni u uspjeh ovog istraživanja?

– Siguran je veliki pomak. Vjerujem da ćemo razumjeti 80 posto konvekcija. Proces je previše kaotičan da bismo mogli uhvatiti sve, ali imamo hipoteze koje su se pokazale izvrsnima. Jedna od njih je da mora postojati puno vlage, i to u stupcu zraka. Zvuči logično, više je kiše ako ima više vlage. Weather Forecast u Engleskoj (ECMWF) danas daje najbolje prognoze, to i u Americi priznaju, zato što je uvažio našu hipotezu.

Ovakvo istraživanje uvijek daje rezultat jer idete izmjeriti nešto što nikad nitko nije napravio. Dobijete novi set podataka i isključena je mogućnost neuspjeha. Može se dogoditi da razumijete 60 umjesto 80 posto, može se naići na izazov koji se nije predvidio, pa ga probate riješiti. Ako ne riješite, barem ste ga našli. Ne može se ništa unaprijed predvidjeti.

Može li se predvidjeti da ulazite u povijest?

– Ovaj projekt apsolutno ulazi u povijest.

Vi ga vodite, znači i vi kao znanstvenica ulazite u povijest?

– Jednog dana. Da.

Efekt leptira

Kakva će biti primjenjivost onoga što doznate?

– Uvijek se, zapravo, borim s tim pitanjem. Kad netko radi na istraživanju raka, ne mora govoriti o primjeni, ali mi moramo. Vidite, ako nemamo dobru fiziku modela, mi nemamo dobru prognozu. Regionalni modeli mogu dati baš specifične prognoze. Ovdje će biti mraz, tu će pasti tuča. Da se ljudi mogu na vrijeme zaštititi. Bitna je i za zdravlje, zato jer promjena klime donosi nove tegobe. Za 10, 20 ili 30 godina stvari koje istražujemo bit će odlučujuće važne za naše živote. Mi moramo moći predvidjeti stvari i onda moći uvjeriti, vjerojatno politiku, da će se to stvarno i dogoditi. Da ne budemo nespremni.

Hoće li klimatske migracije postati globalni problem?

– Velike klimatske migracije sigurno će se dogoditi i, da, bit će to globalni problem broj 1. Ovo što radimo je sondiranje za stvaranje dobrog modela. Da biste imali klimatski model, morate imati prognostički model. Ako vam on ne može reći pouzdano što će biti za pet dana, kako će reći što će biti za 20 godina.

Prognozu imamo za tri dana, ali često vrlo široku. Zašto?

– Zbog rubnih uvjeta. Ne razumijemo trope. Jednadžbe opisuju što radi jedna mala čestica zraka, kamo i kuda ide. Vjetar, temperatura, tlak, vlaga osnovne su varijable. Trebaju vam podaci iz Austrije, Italije i Mađarske da biste znali što će sutra biti u Dalmaciji. Za drugi dan prognoze trebate podatke iz Belgije, a za četvrti ili peti dan već ste u tropima.

Hoće li nestati prognostički limit nakon otkrića u tropima?

– Mi nikad, na ovaj način, nećemo imati prognozu vremena za razdoblje dulje od 11 ili 12 dana. Nikad. Zato što teorija kaosa kaže da se nakon toga sve prelomi, stvori se efekt leptira i mala promjena sve mijenja. Leptir, figurativno rečeno, zaleprša u Kini i imate uragan za 12 dana u Hrvatskoj. Takvo što je nemoguće predvidjeti.

A kako onda može znati kakvo nas ljeto ili zima čekaju?

– To je nešto drugo. Vremenska prognoza se temelji na podacima i modelima. Sezonska prognoza je statistička procjena. Ako je proljeće u 30 godina bilo ovakvo, ljeto bi moglo biti takvo. Pogleda se i što radi El Nino, pa se statistika malo oplemeni.

Je li meteorologija čista znanost?

– Apsolutno. Možemo reći fizika geofizičkog fluida, a geofizički fluid je ocean, zemlja, atmosfera. Sve je tu jako egzaktno.

Ledeno doba

A globalno zatopljenje, je li to stvaran problem? Neki kažu da, zapravo, idemo u ledeno doba?

– Lažni stručnjaci, skeptici, obmanjuju tvrdnjom o ulasku u ledeno doba. To je primjer koliko štete možete učiniti ulaskom u prostor koji vam nije blizak i detaljno poznat. Govori se o razdobljima od 10 do 100.000 godina i vrlo je teško reći hoće li se nešto dogoditi sad ili za tisuću godina. Brkaju se stvari.

Kad sam išla na studij u SAD, znalo se da se zemlja zagrijava, ali nije se znalo jesmo li mi krivi za to. Danas znamo da za to nema ni jednog drugog osim ljudskog faktora. Kad vidite podatke o ugljikovu dioksidu i temperaturi, sve je jasno.

Ali i predsjednik Trump kaže da je globalno zatopljenje prijevara i želi izlazak iz sporazuma o klimatskim promjenama.

– Ljudima u SAD-u to ne pada lako i ne sjede prekriženih ruku. Piše se, protestira, diže glas, ne prihvaća se takav stav. Ako, za godinu-dvije, ne bi više išlo federalno financiranje, mislim da će pametniji bogataši, oni koji zarađuju u informacijskom sektoru, reći O.K., mi ćemo. Jer to je bitno za živote naše djece.

Ima li povjerenja u znanost više u SAD-u negoli kod nas?

– Isto je. Mislila sam da nije tako, ali istraživanje pokazuje da 50 posto ljudi i u Europi i u Americi ne vjeruje u znanost. Kao da se, na neki način, izjednačilo znanost s uvjerenjem ili pokretima bez logike. A znanost je jedini način da društvo ide naprijed. Mora biti samokritična, treba priznati pogrešku. I stalno istraživati jer uvijek ima još.

Odnos politike prema znanosti sigurno nije isti tamo i ovdje?

– Svi znaju da Hrvatska izdvaja najmanje za znanost. Gotovo da više i ne izdvaja. SAD izdvaja neusporedivo više. Kad sam došla u Split 2007., jako sam se iznenadila koliko su svi bili entuzijastični. Nisam očekivala toliku volju za poslom, projekte i vrhunske studente. Stvarno izvrsne studente. A onda je išlo nagore. Rekli su mi da je već išlo nagore i kad sam došla.

Problem je, mislim, u starom sustavu rada koji imamo, logici da nisam sretna ako je kolega nešto dobio jer novca je malo. U SAD-u misle, ako je kolega povukao dio, raste šansa i meni. Kod nas je uvijek sve zatvoreno, bitne su veze, ne smiješ se nikome zamjeriti, recenzenti se poznaju međusobno i s onima koji pišu projekte, vrlo je teško napraviti kvalitetu. Profesor postaješ za cijeli život, ne moraš se poslije ni potvrđivati.

Treba ići u inozemstvo!

Što biste savjetovali mladim znanstvenicima, da odu ili ostanu?

– Apsolutno prvo otići. Hrvatska je premala i premalo ulaže. Kod nas je 80 posto ljudi za projekte dobilo sredstva, a u SAD-u to je 30 do 40 posto. Za ovakav projekt kakav je naš manje i od jedan posto. Ne može svatko dobiti novac i ne u prvom pokušaju. Nije lako mijenjati navike, ali izlaz su europski projekti. Ja sam nakon dolaska iz Amerike za dvije godine imala europski projekt. Europski kolač je vrlo velik.

Kako danas gledate na deset godina rada u Splitu?

– Kao na drugi život. Jako sam voljela tu dinamiku na početku. Sve je išlo naprijed i biofizika, astrofizika i fizika okoliša. U pet godina povećali smo broj studenata deset puta. Festival znanosti je bio divan. A onda je nestalo novca, pa entuzijazma, ljudi su odlazili. Vrlo je teško ostati i ostvariti izazove jer nema ni novca ni kritične mase. Mali smo i ne znamo. Nema pravog vrednovanja, ne kazni se loše, ne nagradi dobre. Svima jednako, a nismo svi isti. Nedostaje nam malo više zajedništva, veselja prema uspjesima. U privatnim životima smo dragi ljudi, jedni drugima, ali na poslu nismo.

Željka Fuchs
Prof. dr. sc. Željka Fuchs doktorirala je na New Mexico Techu 2006. i zatim se vratila u Hrvatsku. Punih 10 godina svoje karijere provela je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu, gdje je vodila veliki europski projekt EMBRACE, a dugi niz godina organizirala je i Festival znanosti u Splitu. Zadnje dvije godine živi u SAD-u, a trenutačno obavlja funkciju direktorice novoosnovanog Centra za klimu i vodu na New Mexico Techu, čiji cilj je primjena znanstvenih spoznaja na konkretne ekonomske i društvene probleme, kojih će biti sve više s klimatskim promjenama.

 

#ŽELJKA FUCHS

Izdvojeno