StoryEditor
Svijetstrašno iskustvo

Splićanka koja živi u Milanu preboljela je koronu: Tog jutra sve me počelo boljeti, proživjela sam 11 dana pakla. Cijeli život ti stane u aparatić...

Piše Ivica Marković
5. travnja 2020. - 19:25

Cijeli život ti stane u aparatić (pulsni oksimetar) koji kupiš u ljekarni i koji nosiš na jednom od prstiju ruku, a koji ti mjeri zasićenost krvi kisikom.

Liječnica mi je rekla kako mi brojčana vrijednost ne smije pasti ispod 92, jer u protivnom ću morati hitno u bolnicu. Stoga sam stalno gledala u brojku na tom aparatiću, koji me dijelio od onih pacijenata koji su ležali na respiratoru u intenzivnim njegama.

Taj ti aparatić postaje sve u životu i više ništa drugo nije bitno. Moja vrijednost zasićenosti krvi kisikom zaustavila se na 93. I nisam trebala u bolnicu, iako sam se strašno prepala – kazuje Rea Karninčić, Splićanka s milanskom adresom, vlasnica turističke agencije “Solo Croatia”, koja se 11 dana borila sa zarazom koronavirusom.

Ovo je njezina dramatična priča.

– Trebalo mi je punih 11 dana da dođem sebi i da pobijedim koronavirus. To “putovanje” ne bih nikome poželjela, ali sada, nakon što je sve prošlo, osjećam se odlično. Nadam se da sam stekla imunitet na koronavirus i nastavljam s normalnim životom, ako se ovaj sadašnji život može nazvati normalnim životom – kazuje nam Rea.

Ona je prve simptome zaraze koronavirusom osjetila još 10. ožujka, a da se nešto neubičajeno događa s Reom, bili smo i sami svjesni. Naime, sve do toga 10. ožujka Rea nam se uvijek odazivala ne pozive preko mobitela i prenosila čitateljima “Slobodne Dalmacije” najnovije vijesti o stanju u Italiji.

– Toga 10. ožujka počela me boljeti glava, cijelo tijelo, pluća, bubrezi, skočila mi je tjelesna temperatura na više od 39 stupnjeva. I takvo stanje mi je trajalo punih 11 dana, tek 12. dan sam došla malo sebi i počela se malo bolje osjećati. Fibra me slomila, a najgore mi je bilo sedmi i osmi dan. Ta dva dana su mi bili katastrofa. Nisam se doslovno mogla pomaknuti.

Sve te dane sam samo ležala u svojoj sobi, nisam izlazila van sobe, stalno sam spavala, što bi mi u Splitu rekli “vuka me krevet” i mislila sam da je preko mene prošao vlak. Samo bih ustajala da se napijem. Pila sam čajeve i limunade. Uopće nisam imala apetit i ništa nisam jela – govori Rea Karninčić.

Našu je sugovornicu najviše mučio kašalj.

– Nisam mogla prestati kašljati. Ipak, usprkos činjenici što sam kašljala, što sam od osmog dana pila antibiotike (liječnici joj prije nisu htjeli dati antibiotik), u bolnicu me nisu htjeli primiti, nego su mi rekli da ostanem kod kuće.

Naime, sa svojom liječnicom i s bolničkim liječnicima sam se čula svaki dan i oni su mi rekli kako ja nisam za bolnicu, a to su utvrdili preko telefona jer su slušali kako dišem i govorim. Rekli su mi da oni koji su za bolnicu uopće ne mogu disati i ne mogu govoriti. Kako sam ja manje-više normalno komunicirala, nisu me htjeli primiti u bolnicu – kazuje Rea Karninčić.

Nakon 11 dana “pakla” došlo je dvanaesto jutro, u kojemu se Rea osjećala bolje.

– Jest, to jutro kada sam se probudila, bila sam bolje, ogladnjela sam i više nisam imala temperaturu. Osjetila sam se puno bolje, kao da mi se život vraća. Bila sam jako sretna jer sam znala da se bolesti bliži kraj. Ipak, još sam 14 dana ostala u izolaciji i nitko od moje obitelji nije provirio nosom vani.

Zarazila sam koronavirusom svoje dvije kćerke, koje su, Bogu hvala, samo jedan dan imale temperaturu 37,2 i supruga koji je šest dana imao 37,5. Oni su imali puno lakši oblik zaraze – kaže Rea.

Rea ne zna gdje se mogla zaraziti jer je, zajedno s cijelom svojom obitelji, u kući gotovo mjesec dana (od 8. ožujka) i nema kontakte ni s kim iz “vanjskog svijeta”.

– Jedino sam se mogla zaraziti u zgradi u kojoj imam kancelariju. Dva dana nakon mog obolijevanja, nazvala me portirka zgrade i rekla mi je kako se mora cijela zgrada dezinficirati (osam katova) jer je u zgradi zabilježeno pet slučajeva zaraze koronavirusom.

Kako sam odlazila u tu zgradu i kako sam tamo “hvatala” kvake, uzimala poštu, susretala ljude u haustoru, vjerojatno sam se tako i zarazila. Ni s jednom osobom u toj poslovnoj zgradi, osim kod kuće sa svojom obitelji, nisam bila u bliskom kontaktu, samo bi im otpozdravljala, i “uhvatila” sam koronavirus. Ne vidim drugog načina – zaključuje Rea Karninčić. 

Snimali su nam pluća kod kuće

– Osim dostave za hranu, kod kuće smo imali i “dostavu” iz bolnice. Naime, došli su nam iz bolnice kući snimiti pluća. I to nas je spasilo. Slika pluća je pokazala da je kompatibilna s koronavirusom, odnosno da su pluća upravo kakva bivaju kada je u pitanju koronavirus. A, recimo, nisu nam mogli uzeti bris na koronavirus jer se to može uraditi samo u bolnici.

To snimanje pluća kod kuće po osobi se plaća 150 eura i može ga obaviti svaki talijanski državljanin, samo mu ga liječnik mora “prepisati”. Čim je “slika” pluća napravljena, odmah se šalje radiologu, koji u roku od dva sata preko maila šalje napisan nalaz.

Možeš 200 metara od stana

Od jučer u cijeloj Lombardiji nitko ne smije izići na ulicu a da na sebi nema zaštitnu masku, ili, ako nema zaštitnu masku, mora imati preko usta i nosa šal ili rubac.

Inače, Milano je grad duhova. Vrlo malo je ljudi vani, samo oni koji idu u dućan, i ne smije se ići dalje od 200 metara od svog stana. Ipak, postoji malo svjetlo u tunelu. Broj umrlih je u opadanju, kao i broj novozaraženih.

#KORONAVIRUS#REA KARNINČIĆ#MILANO#ITALIJA

Izdvojeno

03. srpanj 2020 12:51