Imaš lice, imaš naličje. Lice Shella je blistavo: ova britanska multinacionalna kompanija poznata je kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte i plina, koji posluje u preko 90 zemalja svijeta.
Naličje je, međutim, doslovno masno i krvavo: iza velebnih poslovnih uspjeha tvrtke krije se uhodana praksa zlostavljanja i eksploatacije radnika – osobito onih s Globalnog juga – kao i serijske ekološke katastrofe, u pravilu medijski prešućene.
O tome je za časopis Vice svjedočila bivša dugogodišnja službenica Shella, zaposlena kao savjetnica za zdravlje i sigurnost radnika. Na tom se poslu, slušajući Shellove radnike širom svijeta, „suočila s psihološkim posljedicama tvrtkine proždrljive globalne ekspanzije”, kako piše Vice, te je pod uvjetom anonimnosti pričala o cijeni te ekspanzije koju svojim zdravljem plaćaju i radnici kompanije i ekosustavi zemalja Trećeg svijeta.
„Radila sam za Shell deset godina, a moj posao je zapravo bio anonimno saslušati radnike o njihovim zabrinutostima za sigurnost na poslu. Slušala sam tisuće radnika tih godina. Svjedočila sam da su mnogi radnici iskorištavani radeći u nesigurnim uvjetima”, kaže ova „zviždačica”, napominjući da su mnogi radnici bili zastrašeni, te su se usprkos zajamčenoj anonimnosti bojali progovoriti o tim problemima, uvjereni da će im se moćna kompanija osvetiti.
Ističući da u industriji nafte i plina ljudi često rade s vrlo osjetljivim sustavima pod visokim tlakom, te da u tim uvjetima postoji veliki rizik od požara ili eksplozije, Shellova savjetnica kao primjer eksploatacije radnika i nesigurnosti radnih uvjeta navela je „ekstremno duge” radne smjene.
‘Molim vas, pomozite!‘
„Jednom je skupina radnika radila po najekstremnijem obrascu smjena koji sam ikada vidjela: 31 dan bez prestanka, pa jedan slobodan dan, i zatim opet 31 dan pa jedan slobodan dan. Samo su molili za pomoć, ‘molim vas, pomozite‘, bili su iscrpljeni. Rekli su mi da su dvojica njihovih kolega umrla na poslu zbog nedostatka sna. Dugo radno vrijeme i stalni stres zbog nastavka proizvodnje nafte, i to ih je ubilo”, ispričala je „zviždačica”.
Bivša zaposlenica ističe da je žalopojke Shellovih radnika slušala u raznim zemljama i na raznim kontinentima, što znači da je riječ o standardnoj praksi kompanije.
„U Kataru je bila grupa radnika koji su radili najgore poslove. Dovedeni su iz Nepala i tretirani su nimalo dobro. Najamni radnici kakve poznajete. Žalili su se na lošu hranu i nedostatak dobre osobne zaštitne opreme. Vidjela sam slične stvari u Egiptu, ljudi su bili iskorištavani, radnici su opisivali gotovo aparthejdsku razinu diskriminacije, gdje je radnicima bio uskraćen pristup toaletima, pa čak i pitkoj vodi, tako da se ovo čini nekako sustavnim”, kazuje žena, naglasivši da je njena bivša firma najviše iskorištavala „obojene ljude”.
Među ostalim, događalo se da joj se Shellovi radnici žale jer nisu plaćeni, što ih je dovodilo u situacije da ne mogu prehraniti ni sebe ni svoje obitelji.
„Dakle, kada imate radnike koji dolaze na gradilište i govore da gladuju, to je tako jasan slučaj izrabljivanja. (U Shellu) kažu ‘dobro, to nije naša odgovornost, znate da smo platili izvođaču i sve je okej‘. Ali oni su na vašem gradilištu. Zasigurno želite da ljudi koji vode vaše gradilište imaju hrane u trbuhu. Dakle, imamo dvije vrste eksploatacije: iskorištavanje ljudi i iskorištavanje lokalnog okoliša planeta”, veli „zviždačica”.
Tisuće izlijevanja nafte
Kao jedan od primjera Shellove eksploatacije i uništenja okoliša, bivša zaposlenica navodi deltu afričke rijeke Niger, gdje Shell i druge kompanije vade naftu i plin više od 70 godina.
„Kad su stigli, bio je raj, a sada je pakao na Zemlji. A kad sam prvi put tamo došla, upravo se dogodio veliki incident blizu obale Nigerije, gdje je tanker imao izlijevanje i proizveo (naftnu) mrlju veličine Belgije. Ako pogledate kartu i vidite veličinu Belgije, to je ogromno izlijevanje nafte. I ta nafta je ispirala obalu idući uz deltu Nigera u imanja ljudi, utječući na njihovu egzistenciju, na njihovo zdravlje, na njihovu sposobnost ribarenja i uzgoja, ostavivši ih bez pitke vode”, ispričala je žena.
Ono što je bivšu Shellovu savjetnicu tada iznenadilo bila je medijska tišina o toj ekološkoj katastrofi. Tada je, kaže, shvatila da Shell ima vrlo moćnu PR službu.
„To nije dospjelo u vijesti. Dospjelo je u vijesti tako malo da, kad sam počela tamo raditi, nisam ni znala da se dogodilo onečišćenje naftom. „Gubitak primarnog zadržavanja”, to je izraz koji su upotrijebili. To je tehnički izraz koji običnom čovjeku ne znači ništa. Ako kažete ‘curenje‘ ili ‘izlijevanje‘ (nafte), ljudi to razumiju. Znate, to je način da industrije zakamufliraju nešto što je jako loše i oni su jako dobri u tome”, ukazuje sugovornica časopisa Vice.
Kako kaže, teško joj je padalo kada je kroz taj i slične ekološke incidente shvatila da njezinu bivšu tvrtku ne zanima ni sigurnost radnika ni čistoća okoliša.
„Industrija fosilnih goriva svakog dana uzrokuje velika onečišćenja širom svijeta. Došlo je do tisuća izlijevanja. Bilo je trenutaka kada bih navečer u krevetu zatvorila oči da bih zaspala, i samo bih zamišljala goruća tijela kako skakuću okolo u vodi koja gori, i samo bih gledala ta tijela kako plutaju u nafti. To je zapravo bila noćna mora o kojoj su (radnici) govorili, a koja bi se mogla ostvariti”, ispričala je „zviždačica” iz Shella.
Slom moralnog kompasa
Nakon desetljeća rada u jednoj od najvećih naftnih tvrtki na svijetu, sugovornica Vicea je došla do zaključka da Shell i čitavu naftnu industriju pokreće isključivo pohlepa za profitom.
„Rekla bih da Shell 100 posto pokreće profit, unatoč onome što govore vanjskom svijetu. Mislim, oni zvuče kao dobri korporativni građani, nema štete ljudima i nema curenja nafte, i oni imaju vrijednosti. U PowerPoint prezentacijama govore ‘mi imamo pravednu kulturu, poštujemo svakoga jednako, otvoreni smo i slušamo‘. To je san”, kaže bivša Shellova zaposlenica.
Kao ilustraciju raskoraka između Shellove PR priče i stvarnosti, ona navodi tvrtkino navodno podržavanje napora za postizanje tzv. neto nule (stanja u kojem su emisije stakleničkih plinova uzrokovane ljudskim aktivnostima i uklanjanje tih plinova u ravnoteži).
„Nikad nisam čula nikakav razgovor o neto nuli. Razgovarala sam s tisućama radnika i nitko od njih to nije spomenuo. Dakle, na operativnoj liniji fronte nitko koga ja poznajem nije bio svjestan da je to ambicija tvrtke. Samo su govorili o bušenju i bušenju i bušenju dok ne ostane ni kap, a onda kada imate ljude koji se tome suprotstave, oni te ekologe šalju u zatvor jer su se usudili suprotstaviti”, kazuje žena.
Na kraju, sve to ju je slomilo. Otišla je iz Shella, nije više mogla izdržati takvu situaciju.
„Moj moralni kompas je trzao od samog početka, ali mislila sam da mogu napraviti poboljšanja, da radim posao koji je barem slušanje radnika, pokušavajući im pomoći da poboljšaju sigurnosne uvjete, pokušavajući spriječiti ozljede i smrtne slučajeve, pokušavajući spriječiti neke od najgorih incidenata onečišćenja. Danas mislim da svi moramo ustati (...) i pozvati na odgovornost ta carstva zla, to moramo odmah zaustaviti. Ta era, era fosilnih goriva mora završiti. Moramo se veseliti alternativi, inače smo prah”, završava svoju ispovijed bivša savjetnica Shella.