Jason Arday, nekadašnje čudo od djeteta i bivši profesor Sveučilišta u Cambridgeu, koji se nedavno našao u središtu svađe oko plagijata, pronađen je mrtav u svom stanu u Londonu. Prethodno je dao ostavku na mjesto profesora sociologije obrazovanja na Cambridgeu, uvrijeđen zlobnim i rasno obojenim optužbama vezanim uz njegov rad i karijeru. Slučaj je kreirao jedan drugi akademik, samoprozvani "rasni realist" Nathan Cofnas, inače otpušten s Cambridgea 2024. Vjerojatno motiviran profesionalnom ljubomorom, objavio je kako je pronašao brojne slučajeve plagijata u radu profesora Ardaya. Takav je današnji moderni fašizam: neće crncu reći da je niže biće zato što je crnac, nego da je kao manjina zapravo privilegiran.
Prozvani je javno pojasnio da su neke pogreške u njegovim ranim radovima nastale zbog ranije mu dijagnoze autizma, jer se oslanjao na mimikriju kako bi razumio pojedine informacije. Slična analiza, pravdao se, pronašla bi slične pogreške i u radu drugih akademika. Teret sramoćenja i snagu medijskoga linča ipak očito nije bio u stanju dulje nositi: tragično je skončao, otrovavši se naivnom vjerom u ljudski rod.
Ardayeva obitelj priopćila je da su u golemom šoku jer su izgubili "nevjerojatnog oca, partnera, brata, ujaka i sina". Pojasnili su da je kampanja dezinformacija "bila previše za Jasona, koji je bio nježan čovjek i koji je uvijek želio vidjeti najbolje u svima". Iznenadna smrt ovoga tamnoputog 41-godišnjaka, svojedobno ultimativne akademske superzvijezde, duboko je podijelila britansku javnost i pokrenula žestoke rasprave o rasizmu u sveučilišnoj zajednici, medijskome pritisku i mentalnome zdravlju. Arday je bio pojam čovjeka iznimna uma, gotovo pa akademskog Hulka, koji je upornim radom nadvladao svoja brojna ograničenja, od teške dijagnoze pa do socijalnog i rasnog podrijetla.
Kad su mu u trećoj godini života dijagnosticirani globalni poremećaji u razvoju i autizam, liječnici su njegovoj majci Helen rekli prilično neumoljive riječi: njezin sin Jason vjerojatno nikad neće moći samostalno živjeti, a šansa da ikad nauči govoriti ili čitati bile su minimalne. U malom stanu u južnom Londonu, u Claphamu devedesetih godina, svijet je za ovog dječaka bio tiho i kaotično mjesto. Jason Arday nije govorio sve do svoje jedanaeste godine. Nije znao čitati ni pisati sve do osamnaeste.
Za većinu bi to bio kraj priče prije nego što je uopće započela, no za mladog Ardaya tišina nije bila praznina – bila je usisni prostor u kojem se stvarala nevjerojatna promatračka snaga. Umjesto riječima, Jason je svijet upijao kroz zvukove, ritam i slike. Dok su se druga djeca vani igrala, on je satima sjedio na podu sobe slažući gramofonske ploče i proučavajući njihove omote. Njegova majka bila je žena neumoljive vjere i inteligencije, te je pretvorila dom u svojevrsnu učionicu bez zidova. Kako bi mu pomogla razviti jezik i razumijevanje svijeta, puštala mu je svakodnevno glazbu – od klasičnih simfonija do rocka – i koristila je kao put prema njegovu umu.
Jednoga dana na zidu svoje spavaće sobe, uz pomoć majke, Jason je ispisao popis osobnih ciljeva. Među njima se nalazila i jedna gotovo nadrealna želja za nekoga tko u tom trenutku nije znao napisati ni vlastito ime: "Jednoga dana radit ću na Cambridgeu ili Oxfordu." Njegovi prijatelji i vršnjaci gledali su na taj zapis s mješavinom podsmijeha i sažaljenja, jer za dječaka iz radničke klase, slabijeg imovinskog stanja, koji je komunicirao znakovnim jezikom i ovisio o pomoći logopeda, Cambridge je bio udaljeniji od Mjeseca.
Prekretnica se dogodila u njegovim kasnim tinejdžerskim godinama. Uz pomoć bliskog prijatelja i mentora Sandra Sandrija, Jason je počeo slagati slova u riječi, a riječi u rečenice. Bio je to mukotrpan proces, poput učenja novog jezika u potpunoj tami. Dok su njegovi vršnjaci izlazili i uživali u mladosti, Jason je provodio noći učeći osnove gramatike, vokabulara i matematike. Radio je u lokalnom supermarketu, slagao robu na police i štedio svaki novčić kako bi platio svoje obrazovanje na sveučilištu Surrey Institute of Art & Design.
Njegov um, oslobođen konvencionalnih okvira zahvaljujući neurodivergentnosti, razvio je, međutim, nevjerojatnu radnu etiku: spavao je svega nekoliko sati dnevno. Kad je uspješno svladao čitanje, progutao je naizust cijele biblioteke. Društvene znanosti, sociologija, rasna jednakost i obrazovanje postali su njegova interesna opsesija. Shvatio je brzo da sustav u kojem je odrastao nije dizajniran za ljude poput njega: za crnce, za ljude s poteškoćama u razvoju, za djecu iz siromašnih četvrti. Umjesto da ga to ogorči, to mu je dalo nadahnuće za životnu misiju: ući će u taj sustav i razbiti ga iznutra.
Godine su prolazile u neumornom radu. Stekao je prvu diplomu, zatim magistrirao, a potom napisao i doktorat iz sociologije obrazovanja. Dok je pisao doktorat, radio je i do tri posla paralelno: izjutra je predavao u školama, poslijepodne radio kao osobni trener, a noći provodio pišući znanstvene radove. Svaki odbijeni rad, svaka sumnja kolege ili akademika samo je dolijevala gorivo na njegov unutarnji žar.
Godine 2023. njegova razvojna staza iz Claphama došla je do svoga nevjerojatnog vrhunca. Sveučilište Cambridge objavilo je službeno imenovanje: dr. Jason Arday postao je njihov profesor sociologije obrazovanja. Sa samo 37 godina bio je najmlađi crni profesor u povijesti toga prestižnog sveučilišta, institucije stare više od 800 godina. Kad je prvi put zakoračio u drvene sale i među opojne biblioteke Cambridgea kao redoviti profesor, na zidu njegove stare dječačke sobe i dalje je stajao onaj tuđom rukom ispisan san. No rečenica s papira postala je u međuvremenu stvarnost.
Kao profesor na Cambridgeu, Arday nije postao dio kule od bjelokosti i odbio je nositi nevidljivu masku akademskog elitizma. Umjesto toga, postao je glas onih koji se ne čuju. Njegova predavanja bila su puna energije, dinamike i duboke empatije. Njegovo istraživanje usmjerilo se na uklanjanje prepreka s kojima se susreću manjine i studenti iz zapostavljenih sredina u visokom obrazovanju. Poznat po svojoj iznimnoj velikodušnosti, Arday je veliki dio svojih prihoda i vremena darivao u dobrotvorne svrhe, trčeći maraton i prikupljajući stotine tisuća funti za beskućnike i mlade s rizičnim ponašanjem. Njegova je priča postala slavan i fascinantan paradoks: čovjek kojem su rekli da nikad neće moći govoriti predavao je najbistrijim umovima generacije, a njegova su se djela citirala diljem svijeta.
Čini se da su ljudski jal i zloba ipak bili na kraju jači od ove nadahnjujuće humanističke utopije. Otrov negacionizma pokušao je ukaljati njegova postignuća klasičnom desničarskom pričom o tobožnjoj privilegiranosti suspektnih manjina, a društvena klima u današnjem svijetu, pa i u Britaniji, jako je tome pripomogla. Samo jedan posto profesora na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu su crnci, što svako njihovo imenovanje čini iznimno značajnim, ali i takva statistička minornost smeta bijelim supremacistima.
Sveučilište Cambridge, kao gotovo tisućljetna institucija, nakon svega će također morati odgovoriti na mnoga pitanja: od onoga zašto nije bolje skrbilo o svom profesoru nakon što ga je imenovalo na iznimno istaknutu poziciju, pa do onih koji tvrde da nikad nije trebao ni biti imenovan. Nakon što je zbog javnih prozivki za plagiranje dao ostavku na njihovoj katedri, Arday je bio vrlo potišten i nije danima izlazio iz kuće. Prije Cambridgea bio je izvanredni profesor i na Sveučilištu Durham te predavač sociologije na Sveučilištu u Glasgowu, gdje su se također pridružili medijskoj hajci na njega najavama revizije njegova akademskog rada nakon optužbi za plagiranje. Kad se pojavila vijest o smrti, sveučilište Glasgow licemjerno je priopćilo kako je "šokirano i ožalošćeno smrću bivšeg kolege".
Priča o Jasonu Ardayu ostaje trajno svjedočanstvo o ljudskoj otpornosti, snazi majčinske ljubavi i neumoljivoj volji da se prkosi sudbini i vlastitim ograničenjima, ali i moderna opomena o tome koliko visoku cijenu iznimni pojedinci ponekad plaćaju u procjepu između vlastitih snova i pritisaka okoline. Sječivo mržnje i moći često je neumoljivo prema svima koji se radom, umjesto naslijeđenim bogatstvom ili društvenim svojstvima, uzdignu iznad klasnih, rasnih i bioloških zadanosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....