Prije gotovo šezdeset godina, listopada 1962. godine, zabilježio sam u dnevniku: "Sanjao sam kako se na horizontu diže gljiva ka nebu, isuviše je to blizu mene, sve je gotovo…“ Prije toga često sam sanjao da me streljaju. Tumačio sam taj san tako, da moja podsvijest želi individualniju, herojskiju smrt od bezimenog gušenja u plinskoj komori ili prebijanja do smrti u logoru. Zamijenio ga je san o tada modernijoj smrti zbog eksplozije atomske bombe. Iz moje sadašnje perspekive bio sam strahovito mlad, imao nešto preko trideset godina, taman počeo živjeti sređeno.
Prije toga sam završio školu rezervnih oficira u Bitoli i dosta toga naučio o nuklearnom oružju uz smiješnu pouku: "Oružje protiv atomskog oružja je vaš ašovčić, u alučaju atomske opasnosti brzo se zakopaj...