Britanci se opet opasno premišljaju oko Europske unije: vratiti se u staru družinu ili ipak ne? Oni su ipak nacija izumiteljica punka i slavni hit The Clasha "Should I stay or should I go" postao je očito trajna duhovna armatura i u Downing Streetu. Dilemu što bi zapravo bilo ispravno učiniti nedavno je pokrenuo laburistički premijer Andy Burnham na godišnjoj konferenciji vladajuće stranke, kazavši u kontekstu nužnoga jačanja veza Otoka s EU-om da bi Ujedinjeno Kraljevstvo moglo "ići i do kraja", odnosno do ponovnoga pridruživanja europskom bloku 27 država članica. "Ionako nam je", bez uvijanja je kazao laburistički premijer, "Brexit nanio puno više štete nego donio koristi."
Ideja "Breturna" nipošto nije samo laburistička tlapnja: već su ovogodišnje ankete agencije Messinga Group, koje je objavio Guardian, upućivale na to da polovina Britanaca izrijekom podržava povratak u EU, a samo 28,5 posto protivi se toj ideji. Na temelju takvih pokazatelja oživljavanje rasprava o "unutra ili van" zadobilo je dodatni smisao poslije provedbe istraživanja YouGova 29. rujna, a koje je pokazalo da bi čak 59 posto britanskih birača podržalo ponovni ulazak Ujedinjenog Kraljevstva u EU, dok bi se tek 32 posto njih tome protivilo. Iako je javna intervencija premijera Burnhama u tom smjeru možda i potaknula dio građana da se hrabrije izjasne, razum u britanskim glavama s godinama naočigled raste. Kako god se taj proces odvijao dalje, svaka konkretna inicijativa o budućim odnosima Britanije i Europe ovisit će o rezultatu sljedećih nacionalnih izbora, a do tada će Laburistička stranka morati svakako jasnije definirati svoje namjere i konkretizirati planove o odnosima države s Bruxellesom.
Ne tako davno, svako je spominjanje Brexita bilo pravi tabu za laburiste: čak i oni su manifestno u Parlamentu priječili rasprave o ponovnome pridruživanju carinskoj uniji EU-a ili njezinu jedinstvenom tržištu. Burnham je sada očito otvorio mogućnost da sljedeći izborni program stranke u sebi sadrži i novi nacionalni referendum o izlasku, odnosno povratku. Zadnje ankete jasno govore da bi obnova i poboljšanje veza s EU-om sigurno pojačali efekt "Burnhamova skoka", odnosno nagloga poboljšanja popularnosti laburista otkako je aktualni vođa zamijenio Keira Starmera. U kontekstu podatka da je i stranka oca Brexita Nigela Faragea trenutno u popularnosti gotovo izjednačena s laburistima, "Breturn", odnosno povratak u EU, postaje i jasan laburistički alat za uspostavu dugoročne političke dominacije.
Nasmijani francuski lider Emmanuel Macron pozdravio je odmah Burnhamove najave mogućeg britanskog povratka europskoj obitelji bezbrižnim "dobro došao natrag", no očiti entuzijazam francuskog predsjednika ne može baš sakriti činjenicu izgledno vrlo teških pregovora koji Britaniji predstoje ako se plebiscitarno izjasni za obnovu članstva u bruxelleskoj asocijaciji. Čak i anketa YouGov upozorava na mogući pad britanskog entuzijazma za povratkom ako bi Ujedinjenom Kraljevstvu bile uskraćene pogodnosti prethodnih izuzeća i specijalnih ustupaka, kao što je ostanak izvan Schengenskog sporazuma o otvorenim granicama i izvan eurozone. Takvi benefiti Londonu možda više uopće ne bi bili ni ponuđeni ako bi Ujedinjeno Kraljevstvo formalno zatražilo "Breturn". No, to su sad još uvijek tehnička pitanja, na koja nitko ozbiljno i ne računa dok se ne razriješi temeljna britanska nacionalna dilema.
Što se dogodilo u manje od deset godina da se Ujedinjeno Kraljevstvo naočigled predomišlja oko vlastita ranijeg referenduma i ritualnog raskida s Europskom unijom? Mnogi suosjećajni Europljani smatrali su još u vrijeme užeglih rasprava u Ujedinjenom Kraljevstvu Brexit svojevrsnim kolektivnim živčanim slomom i prilično neuračunljivim mentalnim rukavcem nekadašnje kolonijalne nacije. Ako je Brexit kasnije imao ikakav trajan utjecaj na europsku politiku u kopnenim zemljama, on se odrazio samo na slabljenje entuzijazma kontinentalnih radikala s ljevice i desnice za sličan put i izlazak iz EU bloka, a s obzirom na štetu koju je Brexit prethodno nanio Britaniji. Obećanja iz kampanje 2016. godine o brzom prosperitetu, stotinama milijuna funti tjedno za zdravstveni sustav i potpunoj ekonomskoj neovisnosti Britanaca zamijenila je vrlo brzo surova realnost koja je dovela do pada životnog standarda i vidljivog usporavanja gospodarstva na Otoku.
Na ekonomskom planu, izlazak iz zajedničkog tržišta i carinske unije stvorio je Britaniji golema administrativna opterećenja. Uvođenje detaljnih carinskih kontrola, opsežne papirologije i veterinarskih pregleda izravno je pogodilo trgovinsku razmjenu, a pri čemu su mnoga mala i srednja poduzeća jednostavno odustala od izvoza u Uniju zbog previsokih popratnih troškova. Procjene neovisnog Ureda za proračunsku odgovornost (OBR) govore da je Brexit dugoročno smanjio produktivnost i BDP Velike Britanije za oko četiri posto u usporedbi sa situacijom unutar EU-a. UK u istom razdoblju bilježi i znatno slabiji priljev izravnih stranih ulaganja, a brojne multinacionalne kompanije i financijske institucije svoja su europska sjedišta trajno preselile s Otoka u Pariz, Frankfurt ili Amsterdam.
Osim same trgovine, uskraćivanje slobode kretanja izazvalo je duboke poremećaje na britanskom tržištu rada. Nagli deficit radnika raznih profila pogodio je poljoprivredu, logistiku i ugostiteljstvo, a najteže posljedice svakako je pretrpio britanski zdravstveni sustav. Odlazak tisuća europskih liječnika i medicinskih sestara, uz znatno složenije vizne procedure za nove kadrove, doveo je britansko javno zdravstvo do jedne od najtežih kadrovskih i organizacijskih kriza u svojoj dugoj povijesti. Gubitak slobode kretanja udario je i na mlađe generacije, kojima je izlaskom Britanije iz programa Erasmus+ uskraćena jednostavna prilika za studiranje, rad i život širom kontinenta. Sve se to skupa prelomilo preko leđa građana kroz povećanu inflaciju, rast prometnih pristojbi i posljedični rast troškova života.
Sve te poteškoće, kao izravne posljedice Brexita, pratile su i ozbiljne političke destabilizacije. Trgovinski aranžmani poput Sjevernoirskog protokola stvorili su unutarnje carinske granice u Irskom moru, a to je izazvalo dugotrajne blokade vlasti i obnovilo napetosti u Sjevernoj Irskoj. Istodobno je u Škotskoj, gdje je većina stanovništva glasala za ostanak u EU-u, Brexit pojačao osjećaj da London donosi odluke protivne njihovim interesima, što je pojačalo škotski separatizam. Kumulativni učinak svih ovih problema doveo je do teškog otrežnjenja i dramatičnog zaokreta u britanskom javnom mnijenju, pa koncept "Breturna" od nedavno marginalne ideje uvjerljivo postaje sve prihvaćeniji politički stav. Sve dosadašnje ankete pokazuju da bi na novom referendumskom izjašnjavanju između 52 i 58 posto građana glasalo za ponovni ulazak u Uniju, a posebno je zanimljiv podatak da je više od petine nekadašnjih zagovornika izlaska u međuvremenu promijenilo mišljenje, dok među mladima do 25 godina podrška povratku u europsku obitelj prelazi 80 posto.
Nikakvo čudo da su, nakon naroda, i pojedini političari na Otoku sve otvoreniji u ocjeni da je Brexit bio nesumnjiva pogreška. No, nije baš izgledno sad očekivati da EU i europske vlade ponovno na brzinu prime Engleze u svoje društvo samo kako bi buduća reformistička ili konzervativna vlada u Londonu možda uskoro ponovno pokrenula proces izlaska. Asocijacije poput EU-a svakako ne bi smjele biti ovisne o populističkim političkim eksperimentima i ekshibicionizmu pojedinih članica, nego odražavati čvrsto strateško opredjeljenje svojih nacija. Ne postanu li Brexit i njegovi pokretači Britancima dovoljno traumatični i politički odbojni, ni "Breturn" im sigurno neće dugo figurirati ni kao dobra ideja ni kao spas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....