StoryEditor
Svijetsve za prijestolje

Rumunjski kralj Mihalel I. bio je Hitlerov saveznik, pred kraj rata promijenio je stranu i dobio odlikovanje od Staljina te postao jedini ‘kralj-komsomolac‘

Piše PSD
12. rujna 2021. - 08:55

Teško je reći da je Mihael I. bio sretan kralj. Dvaput se našao na rumunjskom tronu i oba je puta morao igrati ulogu marionete utjecajnijih političkih snaga. Međutim, zahvaljujući njemu zemlja je uspjela uspješno i na vrijeme promijeniti stranu u završnoj fazi Drugog svjetskog rata, što je na kraju spasilo živote desecima tisuća njezinih stanovnika i vojnika Crvene armije.

Razdoblje procvata za Kraljevstvo Rumunjske počelo je odmah poslije završetka Prvog svjetskog rata, kada su donedavno vodeće europske zemlje još ležale u ruševinama. Iskoristivši slabost susjeda, Rumunjska je od njih oduzela velike teritorije na kojima je živjelo rumunjsko i njemu srodno moldavsko stanovništvo i koje su Rumunji smatrali svojim iskonskim zemljama.

Godine 1927., poslije smrti Ferdinanda I., na čelu Velike Rumunjske, kako se tada često nazivala ova balkanska zemlja, našao se njegov unuk Mihael. Dječak tada nije imao ni šest godina, piše Russia Beyond.

Prvobitno je prijestolje bilo namijenjeno njegovom ocu, prijestolonasljedniku Karlu, ali je zbog skandalozne ljubavne afere ovaj bio prisiljen odreći se prava na krunu i napustiti zemlju još 1925. godine.

Mihael I. vladao je pod pokroviteljstvom regentskog vijeća sasvim kratko. Godine 1930. u Rumunjsku se vratio protjerani prijestolonasljednik kojega je pozvala nezadovoljna opozicija. On je smijenio svog sina na tronu i okrunio se kao Karlo II. Mihael je pritom proglašen prijestolonasljednikom.

Vjera u Treći Reich

Deset godina poslije zemlja je zapala u duboku političku krizu. Njezini su susjedi ojačali i odlučili vratiti izgubljene teritorije. Rumunjska je morala Sovjetskom Savezu prepustiti Besarabiju i osim toga Sjevernu Bukovinu, a Mađarskoj Sjevernu Transilvaniju.

Zemlju koja je izgubila prostrane teritorije zahvatio je val narodnih ustanaka, a popularnost Karla II. naglo je opala. 6. rujna 1940. godine premijer zemlje, general (od 21. kolovoza 1941. godine maršal) Ion Antonescu, uz podršku nacionalističke stranke "Željezna garda", prisilio je kralja da se odrekne prijestolja. On je, ipak, odlučio zadržati monarhiju, koja je u zemlji i dalje uživala veliko poštovanje.

Karlo II. je ponovo, i ovoga puta zauvijek, napustio Rumunjsku, a na prijestolje je ponovo došao Mihael I., i ovoga puta lišen bilo kakvog političkog utjecaja. Sva se vlast nalazila u rukama Antonescua, koji je u siječnju 1941. godine proglašen nacionalnim liderom – kondukatorom (pandan Führeru i Duceu).

image
Rumunjski premijer Ion Antonescu u Odesi s njemačkim majorom u rujnu 1941.  
AFP

Rumunjska se priključila njemačkom taboru, očekujući od Trećeg Reicha pomoć u namjeri da vrati izgubljene zemlje, piše Russia Beyond.

"Tu je odluku donio Antonescu, sa mnom se nije ni konzultirao", komentirao je u intervjuu iz 2011. godine kralj Mihael I. ulazak Rumunjske u rat protiv Sovjetskog Saveza na strani nacističke Njemačke. "Premda moram reći da je rumunjski narod teško podnio aneksiju Besarabije od SSSR-a i zato je rat za povratak ovog teritorija bio popularan. Ali to što je Antonescu dozvolio Hitleru da Rumunjsku uvuče u dugotrajan rat, dovelo je do katastrofe."

Kralj je, ipak, u obraćanju naciji rat protiv SSSR-a nazvao "svetim", a povodom brzog napredovanja njemačke i rumunjske vojske u dubinu sovjetskog teritorija poslao je kondukatoru brzojav u kojem je izrazio svoju zahvalnost za pričinjenu "radost dana nekadašnje slave". Osobno je obilazio vojsku i uručivao ordenje.

Urota nakon Staljingrada

Godine 1942. odnos Mihaela prema vojnoj kampanji počeo se mijenjati. On je počeo otvoreno iznositi svoj stav da vojsku na Istočni front treba slati samo u slučaju da povratak Sjeverne Transilvanije u sastav Rumunjske bude zajamčen.

Poslije poraza kod Staljingrada kralj je postao aktivni sudionik urote s ciljem da se s vlasti skine Antonescu i da se zemlja izvuče iz rata. Uspostavio je kontakte s liderima opozicijskih političkih snaga, predstavnicima zemalja koalicije protiv Hitlera i dijelom nezadovoljnog rumunjskog vojnog rukovodstva.

Dugo ni Nijemci ni sam kondukator nisu ništa znali o prevratu koji se pripremao. "U Rumunjskoj je sve mirno. Kralj Mihael je najbolji jamac snage saveza Rumunjske s Njemačkom", redovno je Berlinu izvještavao njemački veleposlanik u Bukureštu Manfred von Killinger.

Poraz njemačke vojske tijekom Iași-Kišinjevske operacije u kolovozu 1944. godine i pristizanje Crvene armije na rumunjsku granicu naveli su urotnike da prijeđu u akciju. "Kad sam se probudio ujutro 23. kolovoza, nisam bio siguran da ću doživjeti sljedeći dan. Ali sam čvrsto odlučio Rumunjsku izvući iz savezništva s Hitlerom. Staljinova vojska bila je na pragu Rumunjske, fronta se raspadala, a stanovništvu je bilo rata preko glave", prisjećao se Mihael I.

image
Rumunjska vojska borila se na strani Njemačke sve do pred kraj rata

 
AFP

Istog je dana Antonescu doveden u dvorac, gdje mu je kralj naložio da odmah počne mirovne pregovore sa SSSR-om. Nakon što je ovaj to odbio, Mihael je naredio uhićenje kondukatora i članova njegove vlade, piše Russia Beyond.

Zatim su komunisti, kao što je i bilo planirano, u Bukureštu podigli oružani ustanak i zauzeli ključne objekte u gradu. Kralj se obratio stanovnicima Rumunjske preko radija, objavivši smjenu vlasti u zemlji, kraj rata protiv SSSR-a i zapadnih saveznika i formiranje nove vlade pod rukovodstvom generala Constantina Sănătescua.

"Za mene je osobno ova vijest bila potpuno zapanjujuća", zapisao je u memoarima zapovjednik Grupe armija "Južna Ukrajina", general Johannes Friessner. "Ni danas još ne mogu povjerovati da Antonescu nije znao za urotu, kada me posjetio 22. kolovoza. Neshvatljivo je kako šef vlade nije uspio prepoznati spletke koje su se oko njega plele do najsitnijih detalja."

Već 31. kolovoza 1944. godine Crvena je armija bez otpora zauzela Bukurešt. Rumunjska se priključila koaliciji protiv Hitlera, a njezina je vojska pod sovjetskim zapovjedništvom stupila u žestoke borbe protiv dojučerašnjih saveznika.

Odlikovan s Titom i Eisnehowerom

6. srpnja 1945. godine maršal Fjodor Tolbuhin uručio je kralju Mihaelu I. sovjetski orden Pobjeda. U pravilu, njega su dobivali vojskovođe poslije uspješno provedene velike strateške operacije koja je značajno utjecala na tijek rata.

Kralj je, kako se navodi u službenom dokumentu, odlikovan "za hrabri čin odlučnog okretanja politike Rumunjske prema raskidu s nacističkom Njemačkom i savezništvu s Ujedinjenim narodima u trenutku kada poraz Njemačke još nije bio izvjestan". Osim njega, nositelji ovog odlikovanja među strancima bili su general Dwight Eisnehower, feldmaršal Bernard Montgomery, maršal Jugoslavije Josip Broz Tito i maršal Poljske Michał Rola-Żymierski.

image
 Ion Antonescu i Mihael I. s njemačkim  generalom Ewaldom von Kleistom za vrijeme inspekcije u Odesi u rujnu 1941.
AFP

Nakon što je od neprijatelja postao prijatelj Sovjetskog Saveza, Mihael I. uspio je sačuvati prijestolje. Nastala je paradoksalna situacija, u kojoj je zemlja koja je ušla u sferu utjecaja interesa SSSR-a i dalje ostala kraljevstvo. U Moskvi su Rumunjsku u šali nazivali "socijalističkom monarhijom", a Mihaela "kraljem-komsomolcem".

Međutim, ovakva situacija nije mogla dugo trajati. Već 30. prosinca 1947. godine lokalna komunistička vlast prisilila je Mihaela I. da se odrekne prijestolja i napusti zemlju. Tog dana proglašena je Rumunjska Narodna Republika, piše Russia Beyond.

item - id = 1126651
related id = 0 -> 1137447
related id = 1 -> 1137061
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. listopad 2021 14:35