Ne samo ograničene sposobnosti ruskih snaga na terenu, nego i rastuća strukturna militarizacija ruskog gospodarstva, u sve većoj mjeri komplicira kremaljske napore da se okonča rat u Ukrajini. Suprotno očekivanjima da će ekonomska ograničenja osujetiti sposobnosti Rusije da održi svoj rat u Ukrajini i uporno nastavlja s borbama, upravo opasnost od ekonomskog kolapsa mogla bi natjerati Vladimira Putina i njegove dužnosnike da još udvostruče militarizaciju i potraže načine za daljnju konfrontaciju, čak i ako agresija na Ukrajinu završi.
Naime, kako za Financial Times analizira Elina Ribakova, viša suradnica na Institutu za međunarodnu ekonomiju Peterson i direktorica programa za međunarodne odnose na Kijevskoj školi ekonomije, rusko gospodarstvo poraslo je za 3,6 posto prošle godine, a predviđa se da će ojačati za više od tri posto u 2024.
Unatoč opsežnim sankcijama i ograničenju izvoza, za koje se očekuje da će dugoročno spriječiti ulaganja i potencijalni rast, ruske vlasti hvale se kratkoročnim uspjehom u izbjegavanju duboke recesije u 2022. godini i postizanjem kasnijeg snažnog rasta.
Velik dio ovog uspjeha oslanja se na širenje vojno-industrijskog kompleksa. Zakašnjelo i neučinkovito uvođenje ograničenja cijena nafte omogućilo je Moskvi da poveća fiskalne prihode i iskoristi ih za poticanje domaćeg gospodarstva. I dok ograničenja izvoza ometaju rusku vojnu proizvodnju i poskupljuju je, ona još nisu rezultirala dosezanjem točaka gušenja gospodarstva ili prekidima u opskrbnim lancima.
Fiskalna potrošnja usmjerena je na potporu proizvodnji vezanoj uz rat. Izravna vojna potrošnja se više nego utrostručila, na više od 100 milijardi dolara, odnosno šest posto BDP-a, u odnosu na razdoblje prije pokretanja invazije na Ukrajinu. Budući da je više od četvrtine državnih rashoda Rusije skriveno od javnosti, stvarna potrošnja povezana s ratom vjerojatno je znatno veća.
Rusija sada raspolaže sa 6.000 vojno-industrijskih tvrtki, što je golemo povećanje u odnosu na predratnu brojku od manje od 2.000. Ova poduzeća zajedno zapošljavaju više od 3,5 milijuna ljudi koji rade 24 sata dnevno u tri smjene i sa šestodnevnim radnim tjednom, što postaje norma.
Od početka ruske invazije punog opsega na Ukrajinu, radna snaga u ovom se sektoru značajno povećala - novih je najmanje pola milijuna zaposlenika. Također, plaće su od početka rata porasle za 20 do 60 posto, a mnoge tvrtke nude izuzeće od služenja vojnog roka i službe. Ta povećana potražnja u vojnom sektoru, zajedno s velikim gubicima ljudstva na ukrajinskom bojištu, dovela je stopu nezaposlenosti u Rusiji na dosad najnižu razinu od 2,8 posto.
Industrijska proizvodnja također je u porastu, potaknuta sektorima kao što su industrija metala, izgradnja strojeva i kemijska proizvodnja. To se barem djelomično može pripisati vojno-industrijskom kompleksu. Nova zapošljavanja, rast dohotka i povećano prikupljanje poreza također su posljedica ratnog ‘booma‘. Regionalne vlade izvještavaju da je ovaj rast postignut "uspostavom novih proizvodnih pogona, što uključuje izgradnju industrijskih kompleksa, razvoj poduzeća i stvaranje značajnog broja novih radnih mjesta".
Štoviše, regije koje su godinama jedva ‘spajale kraj s krajem‘, sada doživljavaju gospodarski uzlet zbog preusmjeravanja proizvodnje na ratne napore. Za ruske građane, odluka da podrže rat više se ne donosi samo pod utjecajem političke retorike i propagande - sada se radi o pragmatizmu.
Istovremeno, pomak prema gospodarskim aktivnostima vezanim uz rat više nije samo ciklička, kratkoročna politička mjera, već se radi o strukturalnom pomaku. Iako bi se upravljanje cikličkom prilagodbom moglo pokazati izazovnim, Banka Rusije ulaže određene napore u ‘hlađenje‘ zahuktalog gospodarstva održavajući kamatne stope na 16 posto, što je znatno iznad trenutačne stope inflacije od 7,7 posto.
No, ponovni zaokret od strukturnih ulaganja tijekom rata bio bi i bit će golem izazov. Desetljećima se Rusija borila s nedovoljnim ulaganjima i regionalnom nejednakošću, pri čemu je tek nekolicina regija u kojima se prvenstveno proizvodi uobičajena roba široke potrošnje doprinosila sustavu proračunskih transfera.
Činilo se da raniji nacionalni projekti i predsjednički dekreti nisu to mogli promijeniti, no onda se dogodio rat. Pokušaju li ruske vlasti zaustaviti militarizaciju, tvrdo gospodarsko prizemljenje moglo bi povećati pritisak na vlasti u Kremlju, koje već pribjegavaju pojačanoj represiji kako bi zadržale vlast. Također, moglo bi doći do eskalacije unutarnjih sukoba oko ograničenih resursa.
Uzimajući u obzir te izazove, za ruske vlasti bi mogao biti pragmatičniji izbor da nastave s militarizacijom. Umjesto da predstavlja ograničenje, zaključuje Ribakova, rusko bi gospodarstvo na kraju moglo postati dodatni poticaj za produljenje rata u Ukrajini.