Prema izvješću koje je The New York Times objavio sredinom studenoga, Rusija je tijekom pregovora u Abu Dhabiju ponovno na stol stavila stari ultimatum: povlačenje snaga i vojne infrastrukture NATO-a na granice iz 1997. godine. Novinari uglednog američkog lista došli su u posjed neslužbenog diplomatskog dokumenta (tzv. non-papera), čiju su autentičnost potvrdila dva izvora upoznata s razgovorima. Dokument predstavlja početnu pregovaračku poziciju Moskve za preoblikovanje europske sigurnosne arhitekture te u velikoj mjeri reciklira zahtjeve iz prosinca 2021. – u nekim dijelovima gotovo od riječi do riječi.
Središnji dio ruskog prijedloga odnosi se na uklanjanje svih savezničkih trupa i vojnih baza iz država koje su se Savezu pridružile nakon 1997. godine. Takav bi potez izravno ogolio obranu istočnog krila, prvenstveno Poljske, Estonije, Latvije i Litve. Iako Hrvatska nema stalne NATO baze, i ona je u Savez ušla nakon te referentne godine, pa bi Kremlj rado da se i na nju primijeni želja o okretanju kotača povijesti unatrag. Uz to, Moskva traži trajno odustajanje od daljnjeg širenja Sjevernoatlantskog saveza te potpuni prekid svih vojnih aktivnosti u Ukrajini, istočnoj Europi, na južnom Kavkazu i u srednjoj Aziji.
Novi dokument donosi i znatno radikalnije nuklearne zahtjeve u odnosu na one otprije pet godina. Osim ukidanja američkog programa dijeljenja nuklearnog oružja (nuclear-sharing) s europskim saveznicima, od Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva sada se traži da se odreknu mogućnosti korištenja vlastitog nuklearnog arsenala za obranu drugih europskih zemalja. Zahtijeva se i potpuna obustava isporuke zapadnog oružja Kijevu, dok bi eventualno članstvo Ukrajine u Europskoj uniji Moskva prihvatila isključivo pod uvjetom da ona bude izuzeta iz zajedničke obrambene politike Unije. Prema svjedočenjima sudionika razgovora, ruski pregovarači pritom uopće nisu skrivali ambicije: otvoreno su naveli Hladni rat i podjelu Europe na američku i sovjetsku sferu utjecaja kao poželjan model budućeg poretka, tvrdeći da je takav sustav smanjivao rizik od izravnog sukoba.
Američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner poručili su ruskoj strani u Abu Dhabiju, a potom i Vladimiru Putinu na sastanku u Moskvi 12. studenoga, da su se geopolitičke okolnosti od kraja 2021. nepovratno promijenile te su zatražili konkretne ruske korake za deeskalaciju. Iako su ruski predstavnici u Emiratima pokušali ostaviti dojam da bi Putin mogao pokazati određenu fleksibilnost, njegov savjetnik Jurij Ušakov ubrzo je potvrdio da zahtjevi iz 2021. i dalje ostaju temelj ruske vizije europske sigurnosti.
Europski su čelnici takve uvjete dočekali na nož. Poljski premijer Donald Tusk upozorio je da bi popuštanje Moskvi predstavljalo izravnu ugrozu za Poljsku i cijeli kontinent, dok je litavski predsjednik Gitanas Nausėda poručio da povlačenje NATO-a s istoka ne dolazi u obzir. Nakon sastanka s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Dublinu, i sam je Kushner priznao da nikakav održiv dogovor nije moguć bez europskih država za pregovaračkim stolom.
Eventualno prihvaćanje ruskih zahtjeva ne bi nužno značilo formalno izbacivanje Hrvatske i zemalja regije iz NATO-a, ali bi uvelo opasnu podjelu na članice prvog i drugog reda. Budući da je 1997. godine Savez brojao svega 16 članica, a od kojih su u našem širem okruženju bile tek Italija i Grčka, gotovo cijela srednja i jugoistočna Europa pretvorila bi se u sigurnosnu sivu zonu.
Za Hrvatsku, članicu od 2009. godine, to bi značilo stroga ograničenja u obrambenom planiranju. Na hrvatskom teritoriju više se ne bi smjele ni trajno ni rotacijski raspoređivati savezničke snage, niti bi se smjela graditi ili koristiti zajednička vojna infrastruktura, poput logističkih središta, radarskih sustava ili zračnih baza. Time bi se izravno potkopala vjerodostojnost Članka 5. o kolektivnoj obrani jer bi saveznicima bilo zabranjeno unaprijed pozicionirati snage za odvraćanje i brzu reakciju. Jednaka sudbina zadesila bi i Mađarsku, Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku, Albaniju, Crnu Goru te Sjevernu Makedoniju.
Uklanjanje savezničkih borbenih skupina iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske drastično bi oslabilo južni bok i crnomorsku regiju, dok bi se na zapadnom Balkanu otvorio opasan sigurnosni vakuum. Smanjenje zapadne vojne prisutnosti izravno bi oslabilo kapacitete odvraćanja u osjetljivim područjima poput Bosne i Hercegovine te Kosova, gdje međunarodne mirovne misije uvelike ovise o logističkoj i vojnoj potpori susjednih članica NATO-a. Istodobno, trajna zabrana daljnjeg širenja Saveza zapečatila bi euroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine, ostavljajući je na vjetrometini vanjskih pritisaka, dok bi Hrvatska i njezini susjedi u slučaju krize ostali prepušteni isključivo vlastitim nacionalnim snagama.
Na kraju krajeva, stvarna snaga NATO-a ne počiva samo na tenkovima, zrakoplovima ili bojevim glavama, već primarno na političkom uvjerenju da napad na jednu članicu znači odgovor svih ostalih. Upravo zato Moskva godinama sustavno pokušava nagristi jedinstvo Saveza i posijati razdor među partnerima - politički slom kolektivne obrane za Kremlj bi bio vrjedniji od bilo kojeg teritorijalnog osvajanja. S mentalno limitiranim Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, Rusija je povjerovala da joj je takav strateški iskorak nadohvat ruke. No vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi, američki general Alexus Grynkewich, još je početkom godine poslao jasnu poruku koju njegov predsjednik očito teško razumije: NATO je itekako sposoban obraniti svaki pedalj svog teritorija i daleko je od bilo kakvog raspada.
Stoga najnoviji pokušaji Vladimira Putina da diplomatskim ultimatumima zavrti vremeplov u pravcu stanja netom poslije pada Berlinskog zida više svjedoče o njegovoj strateškoj nemoći nego o realnoj opasnosti da se taj plan ostvari. Najveći paradoks Putinove vladavine leži u tome što u pravilu postiže upravo suprotno od onoga što želi: invazijom na Ukrajinu nije razoružao Europu, već ju je probudio iz višedesetljetnog sna, potaknuo rekordna ulaganja u obranu i gurnuo dotad neutralne Finsku i Švedsku u zagrljaj NATO-a, dovodeći tako Savez izravno na vlastiti kućni prag. Slična bi se inverzija želja mogla dogoditi i Donaldu Trumpu: ako europske države zbog nepouzdanosti američkih jamstava ubrzaju razvoj vlastite vojne industrije i ojačaju svoje armije, Europa bi iz ove krize mogla izići vojno snažnija i samostalnija nego što to ijedan od ove dvojice "strateških prijatelja" u dubini duše priželjkuje.
Jer, povijest se možda doista fragmentarno ponavlja, ali u međunarodnoj politici kotač se nikad trajno ne okreće unatrag. Osobito ne po željama onih koji su ga agresijom već godinama bezuspješno pokušali vrtjeti u suprotnom smjeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....