Svijetobitelj je slomljena

Prije godinu dana mlada liječnica iz Meksika tragično je stradala kod Bola, roditelji su neutješni: Valeria je nestala u moru zbog vašeg nereda! Na Braču se tog dana dogodio niz katastrofalnih propusta

Piše Ivica Marković

Trebalo je to, za mladu Meksikanku Valeriju Valderrama Santos (25) i njezina prijatelja Španjolca iz Barcelone biti ljetovanje iz snova, koje se nažalost pretvorilo u tragediju. Došli su njih dvoje prošle godine u rujnu mjesecu na Bol, na otok Brač, kako bi "jahali valove" jer su oboje bili surferi. Jedna od najvećih želja Valerije je upravo bilo "jahanje valova" na Bolu, gdje svaki iskusniji surfer želi ispitati svoje surferske mogućnosti.

Čim su došli iznajmili su daske za surfanje i tog ponedjeljka 24. rujna zaputili se na pučinu ispred Zlatnog rata. No, bura je strahovito zapuhala, more se uskomešalo, valovi su se digli i počeli "gutati" sve ono što se na moru našlo. Vidjevši da je "vrag odnija šalu", s kraja su se u spašavanja zaputila dva mlada čovjeka koji su iz mora uspjeli izvući dva mladića. Jedan od njih je bio Španjolac s kojim je Valerija došla na Bol.

Nažalost, Valeriju nisu uspjeli spasiti.

Danima nakon toga u akvatoriju Bola i okolnih otoka trajala je potraga, s kopna, iz zraka i mora, ali nije urodila plodom.

Liječnica i atletičarka

Zbog svega ovoga na Bol su iz Meksika stigli Valerijini roditelji Martha Santos i Eduardo Valderrama Santos, koji su se u Hrvatskoj zadržali dva i pol mjeseca, želeći pronaći svoju Valeriju.

U njihovu dolasku puno je pomogao Marin Bosotina, ali najveći teret njihova dolaska snosila je Maja Viličić, rođena Splićanka, podrijetlom s Bola, koja već dugi niz godina živi i radi u Los Angelesu, a koja se s Valerijinim roditeljima spojila preko društvenih mreža i koja je osjetila potrebu da kao Boljanka pomogne ljudima u njihovoj velikoj tuzi.

Sada, godinu i nešto dana nakon tragedije meksičke obitelji, Maja je iz Los Angelesa otputovala u meksički grad Leon, gdje živi Valerijina obitelj.

- U rujnu ove godine, na dan godišnjice Valerijina nestanka, njezina mama Martha poslala mi je poruku, u kojoj je, među ostalim rekla kako vjeruje da će doći dan kada ćemo se upoznati. Budući da je život kratak i nepredvidiv, o čemu svjedoči i sama Valerijina sudbina, odlučila sam se za odlazak u Meksiko, da na jedan način Martha i ja zaokružimo ovaj nevjerojatan splet okolnosti koji nas je spojio na najdublji mogući način, za cijeli život - kazuje Maja Viličić.

- Imala sam priliku upoznati i Valerijina brata Eduarda i njegovu obitelj, baku Marthu, i tetu Teru s obitelji. Roditelji Martha i Eduardo imaju veliku obitelj, zajedno broje 11 braće i sestara sa svojim obiteljima, i svi su jako bliski. Divno je bilo vidjeti prisnost, podršku i ljubav obitelji kojom su Valerijini roditelji okruženi, iako njihova bol i tuga ne jenjava.

Iz razgovora s obitelji doznala sam da je Valerija bila djevojka iznimno velikog srca. Završila je medicinu i postala liječnica, upravo zato da bi pomogla jednoj od svojih rođakinja koja se rodila s moždanim problemima, kazuje Maja.

Valerija je bila rekreativna atletičarka, sportašica, koja je svako jutro započinjala treningom trčanja.

- Bila sam u posjetu i Valerijinu altetičarskom klubu u Leónu. Osim sporta voljela je učiti i istraživati nove metode liječenja, tako da je dan prije nestanka završila i poslala svoj rad institutu za koji je radila. Knjiga je nedavno izdana i posvećena je Valeriji. Svi je pamte kao nasmijanu, veselu, uvijek spremnu pomoći drugima. Doznala sam i da Valerija nije voljela nepravdu. I baš zato vjerujem da će ovaj razgovor ipak pridonijeti, da se iz nečeg lošeg izrodi nešto dobro - kaže Maja.

Problemi u Bolu

- Jedan život zauvijek je izgubljen u Bolu na Braču, najvećoj hrvatskoj turističkoj destinaciji s morskim sportovima. Da vas podsjetim, u Bolu imate surfere, kajtere, ronioce, plivače, kajake, gondule, padobrane, jedrilice, glisere koji vuku turiste za sobom u tubama i na bananama, lokalne brodove koji voze turiste na i sa Zlatnog rata, desetke izletničkih brodova, nekoliko katamaranskih linija dnevno, otvorenu luku za brodove, sidrenje na “divlje” nad podmorskim kablovima za struju.

I sve ovo zajedno u isto vrijeme na maloj morskoj površini stvara jedan opći kaos. A taj isti Bol nema gliser Lučke kapetanije s kojim bi se poboljšala sigurnost kroz uvođenje reda i s kojim bi se promptno moglo pokušati krenuti u spašavanje, a ne čekati gliser iz Milne ili Splita - kaže Maja Viličić.

No, Bol po Maji ima i još nedostataka.

- Da ne govorim da Bol nema dobro opremljenu ambulantu, koja je inače u srcu sezone otvorena samo nekoliko sati dnevno. Bol jednostavno nema sigurnosti.

Pogledajte samo propuste, odnosno nesigurnosti koji su se dogodili u slučaju nestale Valerije. Škola za surfanje čija je glavna aktivnost iznajmljivanje opreme za surfanje i davanje instrukcija, nema brod za pomoć svojim klijentima. Dakle, ako ste iznajmili opremu, a uhvati vas grč ili ne daj Bože jaki vjetar, gotovo je, sami ste sebi prepušteni na milost i nemilost, po vas neće doći brod za spašavanje. To se upravo dogodilo Valeriji - kaže Maja Viličić.

Prema Maji Viličić, Hrvatska kao jedna od svjetski najpoželjnijih turističkih destinacija nema dobar zakon koji bi "štitio" sve one, koji su, kao Valerija, surferi i koji se ljeti s daskama zapućuju na otvoreno more.

- U RH, jednoj od najvećih europskih turističkih destinacija, ne postoji zakon ili pravilnik koji nalaže da svaka škola surfanja mora imati brod za spašavanje. Kako je to uopće moguće? No, uz državni zakon, postoji i onaj moralni i ljudski po kojemu bi svi vlasnici škola surfanja u RH morali imati brod za spašavanje - kaže Maja Viličić.

- Kako je moguće da škola surfanja nema brod za spašavanje, pitam sama sebe, a i isto pitanje svakog dana postavljaju sami sebi i Velerijini roditelji. Koliko još Valerija treba nastradati da se nešto promijeni? Upravo zato apeliram na vlasti da nešto naprave da donesu zakon ili pravilnik, po kojemu svaka škola surfanja mora imati brod za spašavanje, kako bi Valerija bila posljednja žrtva propusta u sigurnosti - kazuje Maja Viličić.

Zahvalni svima

Valerijini roditelji žive dan za danom i s gubitkom svoje kćeri ne mogu se nikako pomiriti. Misle da je sve to jedan ružan san i da će se Valerija ipak jednom vratiti kući. Razgovarali smo s njima posredstvom Maje Viličić.

- Kada je Valerija nestala, mi smo na put u Hrvatsku krenuli s malom torbom i nekoliko osnovnih stvari, vjerujući kako ćemo ostati u Hrvatskoj vrlo kratko i da ćemo se zajedno s našom kćerkom vratiti u Meksiko, u naš Leon. Ni slutili nismo da će naš boravak potrajati skoro dva i pol mjeseca i da ćemo se vratiti sami.

Neizmjerno smo zahvalni svima u Hrvatskoj koji su nam pomogli tijekom našeg boravka. Nikada se nećemo moći odužiti Maji Viličić, meksičkom konzulu u Hrvatskoj Marinu Bosotini i njegovoj supruzi Gracieli Arroyo Nava, te Kreši i Nadi Okmažić iz Bola koji su nas primili u svoj dom kao svoju obitelj.

Isto tako veliko hvala svim Boljanima koji su uz nas bili svaki dan i koji su nam pružali podršku, bilo kroz topli pogled, stisak ruke ili uz molitvu u crkvi. Pogotovo smo zahvalni svima, koji su danima pomagali u potrazi za Valerijom, Lučkoj kapetaniji, roniocima, pilotima i kapetanima koji su nas vozili od otoka do otoka. Mi smo im svima zauvijek zahvalni - kazuju nam iz svoga doma u Leonu Valerijini roditelji.

Zanimalo nas je planira li obitelj Valderrama Santos podignuti tužbu u RH zbog nestanka (smrti) njihove Valerije?

- Mi smo upoznati s pravima u RH i znamo da imamo razdoblje od tri godine za podizanje tužbe, od dana počinjenog djela, prije negoli nastupi zastara. Ali nama nije do toga da tužbom idemo na sud jer to neće vratiti našu Valeriju.

Ono što želimo je da se ovako nešto više nikada ne dogodi. Želimo apelirati da se sigurnost u školama surfanja u RH dovede na razinu osnovnih sigurnosti. Pod tim podrazumijevamo da vlasnici škola ne izdaju opremu kad je u prognozi najava jake bure ili nekog drugog vjetra, kao što se je bila najava tog 24. rujna 2018. kada je na moru nestala naša kći.

Valerija nije znala da dolazi orkanski vjetar (bura), a u trenutku kad joj je izdana oprema za surfanje vrijeme je još bilo stabilno. Međutim, u prognozi za taj dan najavljena je orkanska bura i škola surfanja je trebala biti zatvorena, kao što su i druge škole tog dana bile zatvorene u Bolu - kazuju Martha i Eduardo.

Odgovornost vlasnika

Valerijini roditelji ne mogu se oteti dojmu kako je sve, da je bilo bolje organizirano, moglo završiti puno bolje za njihovu kćer.

- Da je tog kobnog dana jedan od zaposlenika škole uskočio u brod za spašavanje umjesto na dasku za surfanje, s kojom je krenuo u pomoć Valeriji i skoro i sam izgubio život, naša bi kći danas bila s nama. Pod pojmom osnovnih sigurnosti smatramo i nužnost prsluka za spašavanje. Čak i u Meksiku ne možete iznajmiti nikakvu pomorsku opremu bez obaveznog prsluka za spašavanje. Konačno, kao osnovu sigurnosti smatramo i edukaciju o opasnostima koje surfere mogu očekivati na moru te da budu upoznati s načinom na koji se moraju ponašati - kazuju Valerijini roditelji.

U ovom slučaju roditelji od nestale Meksikanke govore o buri, o kojoj su u ovih godinu dana sve naučili.

- Konkretno, bura sa sobom nosi morsku prašinu. Ako glava surfera nije iznad površine morske prašine, nastaje gušenje i utapanje i baš se zato daska za surfanje nikad ne smije napuštati kako bi se plivalo do obale. Svi turisti i klijenti u školi surfanja trebaju biti s ovim upoznati. Da se barem jedna od navedenih osnovnih i nužnih sigurnosnih mjera provela tog dana, mi danas ovaj razgovor ne bismo vodili - kazuju Martha i Eduardo.

- Kroz čitavo vrijeme našeg boravka u Bolu, vlasnik škole surfanja koja je našoj Valeriji iznajmila opremu nikada nas nije nazvao, upitao kako smo, trebamo li pomoć, apsolutno ništa. Doznali smo da se vlasnik škole ne smatra odgovornim za ništa što se toga dana događalo na Bolu jer u trenutku tragedije i nije bio na Bolu.

To se potpuno kosi sa svim našim pogledima na svijet, razmišljanjima, vjerovanjima i ljudskim vrijednostima. Ako ne zakonski, onda moralno smatramo da je upravo on velikim dijelom odgovoran za gubitak naše kćeri - kazuju Martha i Eduardo.

Slomljeno srce

Na kraju nas je zanimalo kako obitelj Valderrama Santos živi danas, godinu i nešto nakon tragedije koja je njihov život učinila puno tužnijim i siromašnijim?

- Nama se dogodilo ono najgore što se jednom roditelju može dogoditi, mi smo izgubili kćer. Zauvijek smo slomljenog srca, nikad se nećemo oporaviti i naši životi nikad neće biti isti. Učimo ponovo disati i spoznati novog sebe, kako bismo pokušali pronaći svoj mir. To je proces koji traje svaki dan i vjera nam pomaže.

Obitelj je uz nas i imamo veliku podršku. Valerija je ostavila jedan veliki trag ljubavi, radosti i dobrote u svima nama i to nam daje snagu da se nosimo kroz život bez nje.

Niz katastrofalnih propusta

1. Vlasnici škola ne smiju izdavati opremu kad je u prognozi najava jake bure ili nekoga drugog vjetra, kao što je to bilo tog 24. rujna 2018. kada je na moru nestala naša kći.

2. Iznajmljivači opreme za more moraju imati brod za spašavanje

3. Pri iznajmljivanju pomorske opreme trebali bi biti obvezni i prsluci za spašavanje, što u Bolu nisu imali.

4. Osnova sigurnosti podrazumijeva i edukaciju o opasnostima koje surferi mogu očekivati na moru

 

#BOL# BRAč#.MEKSIKO# NESTALA SURFERICA# VALERIJA VALDERRAMA SANTOS