StoryEditor
SvijetBOMBARDIRANJE TOKIJA

Prije 75 godina, točno na današnji dan, dogodio se najsmrtonosniji zračni napad u ljudskoj povijesti, a za njega vjerojatno nikad niste čuli

10. ožujka 2020. - 08:26
Tokio nakon američkog bombardiranjaAFP

Kamo god se okrenula, osmogodišnja Haruyo Nihei vidjela je plamen. Bombe koje su Amerikanci bacali stvarale su vatrena tornada toliko intenzivna da su usisavali madrace iz domova i vitlali njima niz ulicu, zajedno s namještajem i ljudima.

"Plamen ih je gutao, pretvarajući ih u vatrene kugle", kaže Nihei, koja sada ima 83 godine.

Bila je usnulo dijete kad su bombe počele padati na Tokio, grad koji su tada činile uglavnom drvene kuće.

Na brzinu je napustila dom koji je dijelila s roditeljima, starijim bratom i mlađom sestrom. Dok je trčala niz ulicu, pregrijani vjetrovi strgnuli su joj prekrivač, pa je zakratko pustila očevu ruku. U tom trenutku je zahvatio stampedo gomile ljudi koji su pokušavali pobjeći.

Dok je na tokijskom križanju sa svih strana opkoljavao plamen, neznanac se omotao oko nje kako bi je zaštitio od vatre, te je bila gurnuta na zemlju. Dok je gubila svijest u općoj pomutnji, sjeća se da je čula prigušene glasove: "Mi smo Japanci. Moramo živjeti..."

Kad su Nihei napokon izvukli iz gomile ljudi, vidjela je da su njihova tijela potpuno crna. A stranac koji ju je zaklonio bio je njen otac. Nakon što su pali na zemlju, oboje su preživjeli zahvaljujući pougljenjenim leševima koji su ih bili zatrpali.

Bilo je to u ranu zoru 10. ožujka 1945. godine. Ono što je Nihei preživjela prije točno 75 godina bilo je zapravo najsmrtonosniji zračni napad u ljudskoj povijesti, po broju žrtava višestruko gori od trodnevnoga savezničkog bombardiranja Dresdena.

U Dresdenu je ukupno stradalo oko 25 tisuća ljudi, dok je u Tokiju u samo jednoj noći ubijeno čak 100 tisuća Japanaca, a još milijun ih je ranjeno, većinom civila. Tad je više od 300 američkih bombardera B-29 (Supertvrđava), istih onakvih koji su korišteni i za bacanje nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, bacilo na Tokio više od 1500 tona zapaljivih bombi.

One su gusto naseljeno gradsko područje površine 16 četvornih kilometara potpuno pretvorile u pepeo, ostavivši bez krova nad glavom više od milijun ljudi.

image
AFP

Prema kalkulaciji koju je objavio američki CNN, ljudske gubitke te noći nisu dosegle ni posljedice atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija nešto kasnije te iste godine. Od primarnih eksplozija atomskih udara poginulo je oko 70 tisuća ljudi, odnosno 46 tisuća prema statistici američkoga Ministarstva energetike.

Još je paradoksalnije da usprkos takvom apokaliptičnom razaranju u japanskoj prijestolnici danas, za razliku od Hirošime i Nagasakija, ne postoji nijedan javni muzej koji bi komemorirao uspomenu na tragediju 10. ožujka.

Savezničko bombardiranje njemačkoga Dresdena u veljači 1945. pokrenulo je brojne javne rasprave o opravdanosti takvih napada na civilno stanovništvo, dok na 75. obljetnicu paljenja Tokija gotovo nitko još ne propituje nasljeđe ovoga zračnog napada.

Užasi koje je Nihei vidjela te noći bili su posljedica operacije Meetinghouse, najsmrtonosnije u čitavom nizu zračnih napada bombama na Tokio od strane zračnih snaga vojske SAD-a između veljače i svibnja 1945. Osmislio ih je general Curtis LeMay, zapovjednik pacifičke eskadrile američkih bombardera.

Time LeMay nije iscrpio svoju destruktivnu maštu: kasnije je pokrenuo i zračne napade na Sjevernu Koreju i Vijetnam, te je snažno zagovarao i ideju o preventivnom nuklearnom napadu na Rusiju tijekom kubanske raketne krize u listopadu 1962.

Iako je američki predsjednik Franklin Roosevelt na početku Drugoga svjetskog rata bio poslao poruke svim zaraćenim vladama pozvavši ih da se suzdrže od neljudskoga barbarizma prema civilima, nakon razbuktavanja sukoba u Europi politika se promijenila.

Odmah poslije japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., SAD su bile odlučne osvetiti se. Još dok je do kraja 1942. japanska nadmoć u Tihom oceanu bila na vrhuncu, američki ratni planeri smislili su popis japanskih ciljeva namijenjen brisanju bombama s lica zemlje. Nakon osvajanja otoka Guadalcanal te kasnijim zaposjedanjem Saipana, Tiniana i Guama, SAD je dobio područja na kojima je mogao graditi aerodrome za svoj novi teški bombarder, B-29.

Prvobitno zamišljen da iz SAD-a udari na nacističku Njemačku u slučaju da Britanija padne u Hitlerove ruke, svojom sposobnošću da leti brzo, visoko i s velikim teretom bombi ovaj je zrakoplov bio idealan za uvođenje rata na japansko tlo.

Supertvrđave su bile najsuvremenija tehnologija svoga vremena. S grijanim kabinama pod tlakom, što im je omogućavalo let izvan dosega protuzračnih oruđa i do šest kilometara visine, a bez upotrebe maski s kisikom.

Prvi napadi B-29 na Japan bili su neuspješni, jer su avioni djelovali s velike visine i uglavnom promašivali ciljeve. General LeMay je smislio drastično rješenje: zrakoplovi moraju letjeti nisko i noću, te bacati zapaljive bombe kako bi odmah vidjeli plamene efekte svojih pohoda u drvenom gradu.

Da zamisao bude još luđa, naredio je i da se supertvrđavama skinu topovi i teški mitraljezi za samoobranu kako bi mogli ukrcati još više zapaljivih bombi.

"Kad im je objavljena njegova zapovijed, posade više od 3000 bombardera reagirale su potpunom nevjericom: napadnu li ih japanski lovci, moći će ih gađati jedino praćkama. Napustili su briefing uvjereni samo u dvije stvari: da je general LeMay istinski manijak i da mnogi neće preživjeti do sljedećeg susreta", zapisao je James Bowman, sin člana posade B-29 u kompilaciji očevih sjećanja.

image
Tokyo after a bombing in 1945.Second World War of 1939-1945.
AFP

U večernjim satima 9. ožujka 1945. na Saipanu, Tinianu i Guamu supertvrđave su počele napuštati svoje otočne baze i kretati na putovanje do Japana dugo 1500 kilometara.

Rano ujutro 10. ožujka, dok su Japanci spavali u svojim drvenim prizemnicama, prvi bombarderi iznad Tokija započeli su puštati zapaljivi teret kako bi obilježili zonu bombardiranja za ostale. Prema sjećanjima pilota B-29 Roberta Bigelowa, koji je prepričao operaciju povjesničarima zrakoplovstva u Virginiji, između jedan poslije ponoći i dva poslijepodne toga dana eskadrile američkih B-29 izbacile su 500.000 bombi M-69, od kojih je svaka nosila 38 manjih bombi, težine šest kilograma.

Grozdovi bi se razdvajali nakon ispuštanja, a mali bi padobrani svaku bombu pojedinačno nosili na zemlju. Želirani benzin, odnosno napalm, u metalnim se kućištima zapalio nekoliko sekundi nakon što bi pogodio nešto čvrsto na tlu, razbacujući vatrene loptice daleko oko sebe.

Haruyo Nihei je i prije iskusila američka bombardiranja Tokija, ali kad je otac probudio u jutarnjemu mraku 10. ožujka vikao je odmah kako je ovaj drugačiji.

Obitelj je živjela od trgovine začinima u središnjem tokijskom kvartu Kameido. Trčali su pored lokalnih ribarnica i malih trgovina živežnim namirnicama. U tim trenucima ona se ne sjeća toliko vatre, koliko nestašice zraka koji usisava vatreni pakao. Požar još nije bio stigao do njihove četvrti i njezina obitelj uspjela se smjestiti u podzemno sklonište, ali njihovo utočište nije dugo trajalo.

"Najednom je sve vani gorjelo. Cesta je postala vatrena rijeka s kućama, pokućstvom i stanovništvom. U plamenu su nestajala kola zajedno s konjima, a majke su trčale ulicom s bebama koje su im gorjele na leđima", priča Nihei.

Na nebu iznad ovih gorućih ljudi, posade bombardera B-29 također su osjećale učinke združenog djelovanja vjetra i plamena.

"Sve ispod nas bilo je crveno i dim je odmah ispunio svaki kutak našeg aviona", zapisao je pilot Wilde.

Vrući zrak koji se dizao iz inferna podigao je naglo 37-tonski avion na 5000 stopa, a potom ga jednako brzo spustio.

"Stvorili smo pakao koji je nadilazio i najluđe Danteove zamisli", zabilježio je kapetan zrakoplova.

Uništenje u Tokiju 10. ožujka ojačalo je Amerikance, ali nije do kraja slomilo Japance niti ih je dovelo do kapitulacije.

"Zgroženi smo američkim djelima. S ostatkom nacije od 100 milijuna ljudi čvrst sam i odlučan razbiti arogantnog neprijatelja, čija su djela neoprostiva i od ljudi i od Neba", reakcija je tadašnjega japanskog premijera Suzukija Kantara.

Tek nakon što su B-29 za skoro šest mjeseci proizveli atomske gljive nad Hirošimom i Nagasakijem otvoren je put prema predaji. Japanski car Hirohito ni tada ni ikad nije upotrijebio riječi "predaja" ili "poraz". Rekao je tek da je neprijatelj počeo upotrebljavati novu okrutnu bombu i da će Japan morati prihvatiti zahtjeve svojih neprijatelja da se spasi.

Čak će i otac zamisli o paljenju milijunskoga grada vatrom, američki general LeMay, kasnije priznati posve neprimjerenu brutalnost vlastitih djela. Izjavio je kako bi, da je slučajno izgubio rat, sigurno bio osuđen kao ratni zločinac. Umjesto toga, LeMay je cijeli život slavljen kao heroj, te je nagrađen brojnim medaljama i kasnijim promaknućem u zapovjednika američke Strateške zračne komande.

Umro je 1990. u 84. godini, neometan kricima stotina tisuća spaljene djece i tokijskih civila.

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 17:39