Ruski mornarički časnik Vasilij Aleksandrovič Arhipov važan je akter u sprječavanju izbijanja nuklearnog sukoba i trećega svjetskog rata na vrhuncu Kubanske krize 1962. godine. Iako o njegovu postupku postoji sasvim dovoljno informacija, njegove zasluge za očuvanje mira nisu u javnosti toliko poznate.
Arhipov je zajedno s još dvojicom sovjetskih časnika trebao donijeti odluku o tome hoće li se s njihove podmornice ispaliti nuklearni projektil i time započeti rat s SAD-om. Jedan je časnik dao zeleno svjetlo za takvu odluku, za drugoga nije posve jasno kakav je stav zauzeo, no Arhipov je zasigurno uložio veto i time pouzdano spriječio svjetsku kataklizmu.
Pokazao je kako junaštvo nije nužno čin djelovanja u ratu, nego se odnosi i na njegovo sprječavanje. Pokretanje nuklearnog rata njegovoj zemlji ne bi donijelo pobjedu, nego potpuni poraz obiju strana, a posljedice bi osjetilo cjelokupno čovječanstvo, neovisno o uključenosti država u taj sukob.
Ovo je priča o konkretnom događaju koji je spriječio eskalaciju Kubanske krize i njegovom glavnom protagonistu, a koja na "vrućoj" aktualnosti dobiva upravo ovih dana, kada se mnogima čini da je svijet ponovno na rubu trećeg svjetskog rata i da bi nečija bezumna odluka s bilo koje strane mogla gurnuti čovječanstvo u - apokalipsu danas.
Hladni rat između Amerike i Sovjetskog Saveza bio je dosegnuo svoj vrhunac nakon neuspješnoga američkog pokušaja svrgavanja Fidela Castra, nakon čega su na Kubi 1962. godine instalirani nuklearni projektili iz Sovjetskog Saveza. Zbog toga je američki predsjednik J. F. Kennedy naredio djelomičnu pomorsku blokadu Kube.
Svijet je od 16. rujna do 20. studenog 1962. godine bio na rubu nuklearnog rata, ali Kubanska kriza ipak nije eskalirala u treći svjetski rat te je nakon njezina okončanja 1963. godine uspostavljena izravna linija putem telegrama ("hotline") između Bijele kuće i Kremlja.
Međutim, u povijesnim procesima nisu uvijek presudni državnici, tj. oni koji vode visoku politiku svoje zemlje. Slučaj Vasilija Arhipova pokazuje kako je neeskalacija sukoba bila rezultat razboritosti pojedinca na znatno nižoj razini hijerarhije, a ne nužno čvrsta odluka jedne od vlada sukobljenih strana.
Ruska ‘krtica‘ razotkrila Hruščova
Arhipov nije jedini pojedinac koji je pridonio očuvanju mira u svijetu. Kao što navode Jerrold Schecter i Peter Deriabin, ruski obavještajac Oleg Vladimirovič Penkovskij uspio je, preko svog prijatelja Grevillea Wynnea (britanskog poduzetnika), britanskoj i američkoj tajnoj službi (MI6 i CIA) dostaviti sovjetske dokumente u kojima je razrađen detaljan plan za nuklearni udar s Kube na SAD. Ti materijali potvrđuju kako je Nikita Hruščov, predsjednik SSSR-a, tu mogućnost smatrao posve realnom.
Početne korake u toj operaciji (krijumčarenja dokumenata) Penkovskij je poduzeo samoinicijativno. Prve dokumente poslao je preko dvoje američkih turista. Zanimljivo je kako CIA isprva nije vjerovala u iskrenost njegovih namjera, a priču je smatrala ruskom podvalom. Penkovskij je čak podsjetio Amerikance kako su prošla već četiri mjeseca od njegova pokušaja da im pristupi, a još nije dobio nikakvu povratnu informaciju. No, nakon nekog vremena, Wynne je poslan u misiju u kojoj je iz Sovjetskog Saveza uspio iznijeti tajne dokumente koje je dobio od Penkovskog.
Njih se dvojica ubrajaju u najznačajnije protagoniste Hladnog rata koji nisu bile donositelji odluka o državnoj politici, nego su sudjelovali u tajnim akcijama. Penkovskij je imao pristup spomenutim dokumentima jer je radio u Glavnoj obavještajnoj upravi (rus. Glavnoje razvedivateljnoje upravlenije – GRU), no nije mogao dobiti čin generala jer se njegov otac borio (i poginuo) kao časnik ruske Bijele garde u Ruskom građanskom ratu.
Od 1960. do 1962. Penkovskij je na Zapad uspio dostaviti veliku količinu sovjetskih dokumenata koji su bili državna tajna, a od kojih su mnogi jasno upućivali na to da će SSSR na Kubi instalirati nuklearne projektile. Nevjerojatne akcije Penkovskog i Wynnea dobile su svoju zasluženu ekranizaciju u filmu "The Courier" ("Sjena špijuna" u hrvatskom prijevodu filma) iz 2020. godine.
Na tom tragu, cilj je ovog članka prikazati kako odluka jednog čovjeka (koji nije najviše rangiran u hijerarhiji) može nepovratno utjecati na budućnost svijeta.
Vasilij Arhipov bio je u prilici (pa i pod pritiskom) da ispali nuklearni torpedo na američki vojni brod, no smogao je snage suprotstaviti se. Taj čovjek nije pripadao nekolicini najznačajnijih svjetskih državnika koji kroje geopolitičku situaciju, nego se našao u netipičnoj situaciji kad je nekoliko časnika u nuklearnoj podmornici raspravljalo o opstanku svijeta.
Pokušaj svrgavanja Castra
Kubanska raketna kriza postala je neminovna nakon američkoga neuspješnog pokušaja svrgavanja Castrova režima pod paravanom desanta kubanskih političkih emigranata u Zaljevu svinja. To je na Kubi dovelo do rasta straha i jačanja želje Kubanaca za obranom od mogućega novog napada.
Iskrcavanje je izvršeno 17. travnja 1961., a plan je odobrio još Kennedyjev prethodnik Eisenhower u ožujku 1960. godine. Otprilike 1400 kubanskih emigranata (poznati kao Brigada 2506) koji su izvršili desant uglavnom nisu bili vojni profesionalci, ali su bili trenirani u kampovima za obuku u Gvatemali pod nadzorom CIA-e.
Operaciju nije izvršila američka vojska (što bi predstavljalo vojnu invaziju), niti je snaga američkog oružja u njoj došla do izražaja; ovo može biti očit primjer kako se ne pobjeđuje boljim naoružanjem nego ljudskim faktorom, tj. motivacijom za pobjedu. Iako su i spomenuti emigranti imali razloga biti motivirani za rušenje Castrova režima, želja za otporom svakako je bila jača kod napadnute Kube.
Suočen s neuspjehom u Zaljevu svinja, SAD se okrenuo drukčijoj taktici. Kennedy je 30. studenog 1961. odobrio provođenje operacije "Mongoose" ("Mungos"), poznatu i kao "Kubanski projekt". Ta je operacija obuhvaćala niz tajnih akcija CIA-e protiv Castrova režima. Njima je zapovijedao general američkoga ratnog zrakoplovstva Edward Geary Lansdale.
Vlade Kube i SSSR-a nisu imale ista gledišta o rješavanju nastale situacije. Castro je pisao Hruščovu nagovarajući ga da upotrijebi nuklearno oružje, čak i po cijenu žrtvovanja Kube. No, Hruščov je već postigao dogovor s Kennedyjem o povlačenju nuklearnih projektila. Castro je bio bijesan kad je, od svog prijatelja Carlosa Franquija (urednika novina "Revolución"), doznao da je Hruščov bez njegova znanja sklopio takav dogovor jer je to smatrao izrazom nepoštovanja prema Kubi.
Castrova ljutnja nije jedino što je pogoršavalo situaciju. Naime, 27. lipnja srušen je američki zrakoplov U-2, čime je njegov pilot Rudolf Anderson Jr. postao jedinom žrtvom Kubanske krize. Takav razvoj događaja nije odgovarao Sovjetskom Savezu, jer je Kremlj namjeravao započetim pregovorima obustaviti krizu. To je presudno za razumijevanje atmosfere nepovjerenja koja je stvorena upravo tog dana, tj. u trenutku kad su zategnuti odnosi mogli prerasti u rat.
Takvo stanje u kojem je akterima puno toga nejasno i ne mogu sagledati situaciju onakvom kakva ona doista jest, naziva se "maglom rata".
Arhipov usred ‘magle rata‘
Situacija se u Kubanskoj krizi sve više zaoštravala te su vlade obiju strana počele gubiti strpljenje. Nakon što je američki špijunski avion srušen iznad Kube, razarač USS Beale (iako u međunarodnim vodama), ispalio je 27. listopada 1962. signalne podvodne bombe put sovjetske nuklearne podmornice B–59, kao znak da je uočena.
No, njezin zapovjednik, Valentin Grigorjevič Savickij, taj potez nije protumačio kao upozorenje nego kao napad. Stoga je odlučio ispaliti nuklearno oružje na američki nosač aviona USS Randolf, koji je predvodio tu američku flotu. Točnije, nakon što nije uspio uspostaviti komunikaciju s Glavnim stožerom u Moskvi, naredio je da se nuklearni torpedo stavi u stanje borbene pripravnosti.
No, prema Hruščovljevu naputku, tu su odluku trebali donijeti jednoglasno svi sovjetski časnici na podmornici. U pravilu su to bili jedino zapovjednik podmornice i politički komesar (u ovom slučaju Ivan Semjonovič Maslenikov).
Međutim, na toj podmornici od časničkog kadra nalazio se još i zamjenik zapovjednika sovjetske flote u tom dijelu Karipskog mora, Vasilij Arhipov, te je i on (zbog dodijeljenog mu čina) trebao sudjelovati u donošenju odluke. Povijesni izvor o ovom događaju su zapisi obavještajnog časnika Vadima Orlova koji se tada nalazio na spomenutoj podmornici. Ako je vjerovati njemu, Savickij je bio spreman raznijeti američku flotu bez obzira na to što je bio svjestan da će i njegova podmornica biti potopljena. Smatrao je i da je rat na površini mora možda već počeo. Odluku je povukao tek nakon savjetovanja s Arhipovim i Maslenikovim.
Orlov nije eksplicitno zapisao tko je od njih dvojice imao kakvo stajalište. Naposljetku je podmornica izronila na površinu, a njezin je zapovjednik shvatio da, iako su bili u okruženju američkih vojnih brodova, ratnog stanja nije bilo.
Uobičajene su interpretacije da je upravo Arhipov oštro istupio protiv odluke o torpediranju te uspio urazumiti Savickog. Pritom nije upitno da se Arhipov napadu doista protivio. No, s obzirom na to da je i jednim (Arhipovljevim) protivljenjem napad već bio onemogućen, mišljenje Maslenikova ostalo je sporedno u prepričavanjima ovog događaja, dijelom i zbog nedostatka primarnih izvora koji bi nam otkrili za što se on zalagao. Da je Arhipov podržao napad, onda bi Maslenikovljevo mišljenje jasnije došlo do izražaja. Ovako se priklonio jednoj od dviju mogućnosti, tako da njegova odluka nije bila presudna.
Budući da očito nije moguće doći do apsolutne istine o Maslenikovljevu stajalištu, treba razmotriti obje opcije.
Ako se Maslenikov nije usprotivio odluci Savickoga, onda je svijet, osim Arhipovljeve staložene odluke, dobrim dijelom spasio i splet sretnih okolnosti. Naime, pitanje je slučajnosti što se Arhipov kao časnik (u ovom slučaju treći), od svih plovila sovjetske flote na tom području, našao upravo na podmornici put koje su ispaljene signalne bombe.
Osim toga, Hruščovljeva zapovijed da odluka treba biti jednoglasna, izdana je računajući na to da je u pravilu donose dvojica časnika. Stoga se podrazumijevalo da ako dvojica moraju donijeti odluku, onda ona mora biti jednoglasna jer među dvojicom nema natpolovične većine. Međutim, zapovijed o jednoglasnosti morala se primijeniti čak i u ovom slučaju kad je bilo moguće postići većinu glasova. Sve je to pokazatelj kako u povijesti postoje brojni faktori koji određuju ishod nekog procesa, a na koje najvažniji akteri njegova pokretanja (državnici) ne mogu utjecati.
Ako je Maslenikov bio protiv odluke Savickoga, onda nuklearni rat ne bi izbio ni u slučaju da su bila prisutna samo dvojica časnika. Također, Maslenikov bi je blokirao čak i da ju je treći član podržao. Zaista je moguće da su Maslenikov i Arhipov podjednako zaslužni za neeskalaciju Kubanske krize. Pritom je bitno naglasiti da je i jedan glas "protiv" bio dovoljan, tako da se ne može mjeriti tko je više zaslužan.
Što god da se zaista dogodilo, Arhipovljeva uloga u povijesti ostaje neosporno pozitivna, a pitanje je samo je li on jedini koji je u tom ključnom trenutku donio spomenutu odluku. Godine 1981. promaknut je i u čin viceadmirala. O njegovu životu i smjeloj odluci snimljen je dokumentarni film "The Man Who Saved the World" (PBS: Public Broadcasting Service, 2012). Zbog njegove odluke, Institut budućnosti života (Future of Life Institute) u Londonu, posthumno mu je dodijelio priznanje 2017. godine.
‘On je spasio svijet‘
Ipak, možda je od svega navedenoga relevantnija izjava Thomasa Blantona, bivšeg ravnatelja američkog Arhiva nacionalne sigurnosti, koji je izjavio kako je "čovjek zvan Vasilije Arhipov spasio svijet". Riječi takvog autoriteta svakako treba uzeti u razmatranje pri sagledavanju mogućnosti da je upravo Arhipov bio jedini časnik koji se usprotivio nuklearnom napadu, ili se barem zauzeo odlučnije ili prije Maslenikova. Ničija opservacija nije jamstvo da je to bio jedini mogući scenarij i ne treba na temelju toga biti potpuno uvjeren da je Maslenikov podržao pokretanje rata.
No, teško je zamisliti da bi Blanton iznio takvu tezu, a da se nije temeljito informirao o svim mogućim interpretacijama. Arhipovljev veto je nedvojben i bio je dovoljan za sprječavanje napada. Ako je Maslenikov i bio protiv rata, to opet ne umanjuje Arhipovljeve zasluge, samo što u tom slučaju ne pripadaju isključivo njemu, nego su obojica zaslužna podjednako.
Možemo zaključiti kako je eskalacija Kubanske krize u otvoreni rat bila mnogo izglednija opcija nego što je se percipira. Osobito nadahnjuje činjenica što treći svjetski rat nije spriječen zbog mudrog vođenja politike iz nekoga od središta moći, nego razboritom odlukom pojedinca (ili pojedinaca).
Koja god interpretacija bila točna, Arhipov je primjer nepopuštanja pod pritiskom te donošenja racionalne odluke unatoč napetoj situaciji. Također, pokazao je kako čovjek uvijek ima osobnu odgovornost pri donošenju odluke, čak i ako na njega vrši utjecaj viša hijerarhijska instanca. Dao je do znanja kolika može biti razlika između legalnoga i etički prihvatljivoga.
Kvalitetno analizirao stanje
Arhipov je pokazao kako prilikom procjenjivanja situacije treba kvalitetno analizirati stanje, a ne voditi se predrasudama o drugoj strani. Potrebno je pokušati objektivno dokučiti stvarne nakane druge strane, pogotovo kad je riječ o napetoj situaciji "magle rata". Pogrešna je procjena neizbježna ako se donosi na temelju pogrešnih pretpostavki.
U analiziranom slučaju uviđamo kako je zapovjednik podmornice smatrao da se sprema američki udar, iako to nije bio slučaj. Ne možemo prodrijeti u njegov um pa doznati zašto je zaključio pogrešno, ali donekle možemo pretpostaviti.
Uvjeti višetjedne Kubanske krize generirali su, uslijed napete igre živaca, situacijsku pristranost. Manjak dostupnih podataka nadomješten je predrasudama koje su stvorene dugotrajnim animozitetom među velesilama, a prema kojima je svaki potez suprotne strane (SAD-a) unaprijed smatran neprijateljskim i napadačkim činom. Iscrpljenost, vrućina u podmornici, manjak informacija i nemogućnost komunikacije teško mogu dovesti do dobrog ishoda. U takvim trenucima, kad je akterima umanjena sposobnost racionalnog rasuđivanja, bolje je ne donositi nikakve nego pogrešne odluke.
Teško je procijeniti što bi se dogodilo da su neki drugi ljudi bili na mjestu drugog i trećeg časnika na podmornici, te bi li možda i u tom slučaju netko od njih uložio veto na odluku o nuklearnom napadu.
No, ostaje činjenica kako je upravo Arhipov svoj udio u kreiranju povijesti iskoristio na najbolji mogući način: svojom je odlukom spasio čovječanstvo!
(Ovaj tekst objavljujemo kao znatno skraćenu verziju studentskog članka objavljenog u časopisu Polemos vol. XXVI, br. 52, 12/2023., uz dozvolu uredništva. U cijelosti ga možete pročitati OVDJE.)