Sun Tzu kaže: "Stoga pobijediti u stotinu bitaka nije vrhunac izvrsnosti; vrhunac izvrsnosti jest slomiti otpor neprijatelja bez borbe."
Kraljevi, carevi, satrapi, predsjednici i ini nisu pročitali ovu sržnu rečenicu možda i najvažnijeg djela o ratu, pobijediti bez rata. Ako su pročitali, u pravilu se na nju ne obaziru uvjereni u premoć svojih snaga. Povijest je prepuna dokaza koliko je takvo uvjerenje pogubno za narod i državu.
Carl von Clausewitz, još jedan genijalni teoretičar, među razlozima kraja rata navodi "slom volje". Njegova temeljna teza da je "rat nastavak politike drugim sredstvima" vodi zaključku da rat završava političkim aktom mira koji odražava novi odnos snaga.
Moderne teorije navode četiri razloga koja vode kraju rata: kada jednoj strani ponestane materijala za nastavak; kada je moral jedne strane iscrpljen, vojnici i civili jednostavno nisu voljni podnositi teret rata, čak i ako je pobjeda moguća (Clausewitz); kada nema nade u radikalno povećanje vojne moći i strana intervencija nije moguća; kada posljedice poraza postanu podnošljive civilima.
Povijest poznaje ratove koji su trajali desetljećima, ali su u konačnici, pa i nakon 30 godina, završili "političkim aktom mira". Tako Veliki rat, Prvi svjetski, pa Drugi svjetski.
Ukrajinski povjesničar Vitalij Dribnica u razgovoru s Vladom Vurušićem, novinarom Jutarnjeg lista, kaže: "Moglo bi se reći da oni (Rusi) imaju teritorijalni, a ne nacionalni identitet, odnosno teritorij je ono što ih više čini nacijom nego ethnos, kultura ili povijest. Teritorij je ideja svega... Danas je situacija nešto drukčija jer Putin nema ideologiju, ali ima mitologiju... Dok ne dođe do neke vrste vojnog poraza i sloma takve ruske politike, malo je vjerojatno da će Rusi preispitati svoje povijesno iskustvo. I nisam baš siguran da će ga preispitati i nakon sloma."
Teza o teritorijalnom identitetu Rusije pronicljiva je kao i Putin mitolog, ne ideolog. Ali "neka vrsta vojnog poraza i sloma", koliko god se ovih dana činila mogućom jer je došlo do promjene dinamike na bojištu u korist Ukrajine, nije moguća jer Rusija je nuklearna sila. Moskva ne kani pristati na politički akt mira ako se ne ispune njezini uvjeti – ukrajinska predaja neokupiranog teritorija. Ukrajina na to neće pristati jer ni jedan od četiri uvjeta završetka rata nije dosegnut.
Ruska agresija zbog toga je već ušla u petu godinu, a kraja se ne vidi. Ako bi Kremlj pokušao rat privesti kraju nuklearnim sredstvima, a da ih ne koristi za egzistencijalnu obranu, naišao bi na oštro protivljenje Kine. Postoji mogućnost završetka rata ako se unutar Kremlja formira kritična masa zabrinuta za budućnost i opstanak Rusije kao države-civilizacije pa sruše Putina i dogovore neki sporazum. Ali Dribnica je u pravu, Rusija se ne može zamisliti bez Ukrajine i obnovit će rat.
I tako dolazimo do problema koji, čini mi se, postaje sve veća karakteristika našeg doba: ratovi ne prestaju. Novi međunarodni poredak izranja s obilježjem trajnih ratova.
Američko-izraelska agresija na Iran pokazuje sve karakteristike budućeg trajnog rata, politička volja u Teheranu ne popušta, "zaključili su da je sukob poželjniji od diplomacije. Rat, na kraju krajeva, čini se da pomaže Teheranu povećati svoju međunarodnu moć", tumači Mohammad Ayatollahi Tabaar u časopisu Foreign Affairs. SAD, s druge strane, traži kapitulaciju iako ne može srušiti režim. Ako i dođe do nekog oblika primirja, prestanka rata u kinetičkoj formi, on će latentno ostati prisutan kao i tijekom sadašnjeg primirja jer Iran drži u rukama ključeve Hormuškog tjesnaca, koje ne kani nikome prepustiti.
S tim u vezi nameće se pitanje leži li razlog nezaustavljanja ratova u njihovu odstupanju od Clausewitzeve teze da je rat vođenje politike drugim sredstvima zato što izostaje jasan politički cilj ili je isti nerealan. U slučaju američkog ulaska u rat s Iranom to je jedan od motiva, u ruskom je neočekivana evolucija rata koji je doveo do redukcije ciljeva. Suočavamo li se s vanjskim akterima koji žele rat kao stanje, ne kao instrument? Primjerice, Kina je objavila da ne smije dopustiti poraz Rusije. Istaknuti element trajnog rata izostanak je povjerenja u politički akt mira, Kijev ne vjeruje Moskvi da će se pridržavati bilo kakvog sporazuma, tako ni Iran Trumpu: agresori su djelovali protivno ranije dogovorenom i potpisanom.
Romantičarski pogled rekao bi da još od Velikog rata živimo u trajnom sukobu jer se brzo pretopio u Drugi, ovaj u hladni, raspad SSSR-a bio je udar ratne snage koji je uzdrmao transatlantik i Euraziju, da bi sve završilo globalnom financijskom krizom nakon koje počinju ratovi izbijati kao gljive poslije kiše. Stari poredak nestaje, s njim i međunarodno pravo koje nije ograničavalo velike sile, ali je malima nudilo određenu razinu zaštite. Velike sile pomislile su da im se otvara prostor vojno ostvariti ciljeve, ali krahiraju, SAD u Iraku nakon invazije 2003. godine, Rusija u Ukrajini gdje vojno intervenira od 2014. godine. Izrael nije u stanju slomiti Hamas u Pojasu Gaze, Hezbolah u Libanonu. Ratovi traju i kraja im se ne vidi.
Dobro došli u doba vječnih ratova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....