Znam da je ovo otrcana fraza, ali nije bilo pitanje hoće li Hamas napasti Izrael, nego kad će. Posljednji su izbori u Izraelu održani u studenom prošle godine i nakon njih je vladu formirao Benjamin Netanyahu pozivajući u koaliciju radikalno desne stranke kojima je dotad kabinet bio sanak pusti. Dosad najdugovječniji izraelski premijer aktivno je radio na rušenju prijašnje vlade centra i lijevog centra jer se našao na udaru više sudskih procesa koji su ga mogli smjestiti iza rešetaka. “Bibi”, kako u Izraelu zovu premijera, odbacio je ideologiju i vlast pretvorio u zaštitu svog lika i djela.
Netanyahu na vlast dolazi 1996. godine nakon što je izraelski nacionalist ubio Yitzaka Rabina koji je ispregovarao Sporazume iz Osla kojima je formirana Palestinska samouprava. Presudan je to trenutak za Izrael koji od tog trenutka počinje otklon udesno koji se formalizira kad Bibi postaje premijerom. Jedan od razloga desnog zaokreta bila je zabrinutost zbog sigurnosti koja je upravo nakon dolaska desne vlade bila uzdrmana: rat s libanonskim šijitskim pokretom Hezbolah u kojem Izrael nije pobijedio 2006. godine i šest sukoba s palestinskim militantnim pokretom Hamas koji su uključivali raketiranje Izraela.
Netanyahu resor nacionalne sigurnosti daje Itmaru Ben Gviru, radikalnom desničaru koji je primarno zainteresiran za širenje židovskih naselja na Zapadnoj obali. Zapadna obala je područje zapadno od rijeke Jordan, istočno je država Jordan. Izrael je Zapadnu obalu okupirao nakon rata 1967. godine te svijet, sukladno odluci UN-a, ne priznaje izraelski suverenitet na tom području. Palestinska samouprava bi trebala kontrolirati i izdvojenu enklavu pojas Gaze na mediteranskoj obali. Izrael se 2005. godine povukao iz tog područja, godinu dana kasnije Palestinska samouprava organizira izbore na kojima pobjeđuje Hamas, dolazi do unutarpalestinskog sukoba nakon kojeg Fatah, koji je vodio Jaser Arafat, kontrolira Zapadnu obalu, a Hamas pojas Gaze.
Islamska Republika Iran prepoznala je Hamas kao saveznika iako je riječ o sunitskoj organizaciji (Iran je šijitski) te ga naoružava i obučava za sukob s “cionističkim režimom” kako nazivaju Izrael. Vlada u Jeruzalemu je zbog toga stavila pojas Gaze pod pomorsku i kopnenu blokadu.
Sve to nije bilo dostatno spriječiti najsnažniji i najkrvaviji napad palestinskog pokreta koji je počeo u subotu ujutro i doslovce zatekao Izrael na spavanju. Zemlja se našla pod snažnim raketnim udarima, a Hamasove su udarne grupe upale u naselja na jugu zemlje, ubijala civile i vojnike te dio odvukle u pojas Gaze kao taoce. Vlada je proglasila ratno stanje, vojska i policija su pokrenule obrambenu opearciju, pojas Gaze se našao pod zračnim udarima, do večeri su, kako javlja Ha‘aretz, izraelski dnevni list na mrežnoj stranici, sva naselja opet pod izraelskom kontrolom, ali sukob traje. Mrtvi se s obje strane broje u stotinama.
Hamas se pokazao dobrim strategom odbravši pravi trenutak za napad, kraj židovskog blagdana, subotu koja je dan molitve, trenutak kad je i vojska opuštenija. Slabost izraelske obrane posljedica je politike Netanyahuove vlade koja se fokusirala na Zapadnu obalu tražeći od sigurnosnih službi u cjelini, pa i obavještajnih da onamo usmjere većina resursa. Ben Gvir je odbacio preporuku šefa unutarnje obavještajne službe Shin Bet da se tijekom praznika ne organizira odlazak Židova na Brdo hrama gdje se nalazi i džamija al-Aqsa. Hamas je taj incident – prema sporazumima Židovi samo u određenim trenutcima mogu pristupiti Brdu hrama gdje je kralj Salamon sagradio prvi hram – iskoristio povodom napada.
Informacija da Ben Gvir odbacuje preporuke obavještajne službe (izvor je Times of Israel) prebacuje odgovornost za nepriravnost na vladu. Politički vrh je gledao prema okupiranom području zanemarujući pojas Gaze odbacujući i upozorenja vojske da se priprema mogući napad na više frontova. Ovaj bi krvavi napad trebao završiti smjenom Netanyahua i odlaskom cijele vlade. Pod ovakvim se udarom Židovska država našla 1973. godine kad su je istovremeno napali Egipat i Sirija, na blagdan Yom Kipur. Izrael se obranio, ali je tadašnja premijerka Golda Meir šest mjeseci kasnije napustila položaj.
Mjera u kojoj su obavještajne službe, vanjski Mossad i Shin Bet, odgovorni, utvrdit će se istragom, svakako i na njih pada dio odgovornosti jer se tako opsežna operacija morala dugo planirati. Izraelske su službe bile duboko infiltrirane u palestinske pokrete te precizno znale što rade. Treba ipak podsjetiti da 2014. godine nisu znale da je Hamas iskopao cijeli sustav tunela koji je omogućavao upad oružanih skupina u Izrael u bilo kojem trenutku bez da budu uočene.
Hamas je napad svakako planirao s Islamskom Republikom Iran koja mora učiniti sve u svojoj moći kako bi zaustavila proces normalizacije Izraela i Saudijske Arabije koji bi potonjoj trebao omogućiti pokretanje civilnog nuklearnog programa te donijeti sigurnosni sporazum sa Sjedinjenim Državama. Kad se tomu dodaju Abrahamski sporazumi koje je Izrael sklopio s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Marokom, Sudanom, dobiva s potpuno nova slika područja Sjeverne Afrike i Srednjog istoka u kojoj IR Iran postaje gubitnikom. U pojasu Gaze dobro su procijenili da je Izrael ranjiv jer u zemlji mjesecima traju prosvjedi protiv pravosudne reforme na kojoj inzistira Netanyahu jer bi mu pružila imunitet od progona. Više je bivših sigurnosnih čelnika upozoravalo vladu da taj spor slabi sigurnost zemlje. Hamas je slušao, za razliku od Netanyahua i Ben Gvira pri čemu prvi nosi najveću odgovornost jer već nekoliko godina polarizira društvo zbog čega je Izrael tri puta izlazio na izbore od 2020. godine. Opoziciju proglašava neprijateljima sigurnosti stvarajući ozračje sukoba koje se moralo neminovno preliti na sigurnost.
Zasad je dobra vijest da se u sukob ne uključuje libanonski šijitski pokret Hezbolah, također iranska ispostava, jer bi to bio udarac sa sjevera za koji Izrael možda sada i nije spreman. Tada bismo se susreli s mogućim regionalnim sukobom, posljednje što svijetu treba u trenutku dok ruska agresije Ukrajine i dalje traje. Druga je dobra vijest da Palestinci sa Zapadne obale ne pokazuju interes aktivno podržati Hamas što je razumljivo jer se mrze.
Nadati se da će Egipat uspjeti u obuzdavanju Hamasa, što se ne podrazumijeva samo po sebi, da će Hamas vratiti taoce bez dodatnih zahtjeva te da će Izrael vratiti kontrolu nad granicama. Previše uvjeta, ali treba se nadati. Alternativa je sukob koji uvlači regionalne sile što podrazumijeva čak i Tursku. To nije scenarij koji bismo željeli.