Bio je ovo težak tjedan za Aleksandra Vučića. Tri dana prije nego što su Srbiju potresla dva masovna ubojstva – u srijedu u beogradskoj elitnoj osnovnoj školi, a samo dan kasnije u selima kod Mladenovca – srpskom je predsjedniku stigla vrlo neugodna poruka s druge strane oceana. Označen je kao vrh kriminalne piramide koja upravlja Srbijom i predstavlja opasnost kako za susjedne države, tako i za stabilnost Europe.
Naime, u nedjeljnom podlistku New York Timesa (NYT) objavljen je opširan članak čija je esencija sadržana već u naslovu: Predsjednik, nogometni huligani i “Kuća strave” podzemlja. Vrlo iscrpno i dokumentirano dopisnik NYT-a Robert Worth opisuje povezanost srpskih vladajućih elita s “nogometnim huliganima” kao svojevrsnim moderatorima političkih zbivanja u Srbiji, iz čijih se redova regrutiraju zločinački (narko) karteli, koji djeluju kao virtualna produžena ruka vladajućih elita.
Prati autor taj model bliskih veza političkog vodstva, nogometnih huligana i podzemlja u posljednjih tridesetak godina: od povezanosti Slobodana Miloševića sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, preko oporbenog rušenja Miloševića, koje je također započelo s “nogometnim huliganima”, kojima su se pridružile i pripadajuće organizirane kriminalne skupine.
Belivuk je državni projekt
No naglasak je dakako na aktualnom srpskom predsjedniku Vučiću, na njegovim prethodnim bliskim vezama i kasnijem, iznuđenom policijsko-sudskom obračunu s “krupnim nogometnim huliganom i trgovcem kokainom” Veljkom Belivukom, lokalno poznatijim kao Velja Nevolja, i “njegovom okrutnom bandom”. Zapravo R. Worth ukazuje da su i Belivuk i njegova kriminalna banda bili u najdoslovnijem smislu srpski “državni projekt” nastao 2012. godine, u vrijeme kada je Aleksandar Vučić ušao u vladu preuzevši nadležnost nad sigurnosno-obavještajnim sektorom Srbije.
Ne sjećam se kada je u svjetskom medijskom mainstreamu, a osobito u listu prilično bliskom aktualnoj američkoj administraciji, Srbija tako izravno opisana kao država u kojoj su srasle državna elita i organizirane grupe najokorjelijih kriminalaca. S predsjednikom države na vrhu piramide. Možda bi se slični opisi modela vladanja u Srbiji mogli pronaći u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, i to tek uoči njegova pada. No dva masovna ubojstva i svojevrsno izvanredno stanje u Srbiji zasjenila su (i) u hrvatskim medijima ili su potpuno prikrila ovu politički značajnu poruku s druge strane oceana. Zato vrijedi podsjetiti na njezin sadržaj.
Prvo, Srbija je prikazana kao država u kojoj je “veza između države i mafije realna”. Drugo, ukazano je da “Aleksandar Vučić iznutra podriva europski projekt, gradeći državu u kojoj je demokracija fasada, a kriminalne bande se koriste za širenje straha”. Treće, podsjeća da je tu istu taktiku uporabe “nogometnih huligana” i pripadajućih zločinačkih bandi Slobodan Milošević koristio u ratovima prije tri desetljeća. Kao što je 1990. Milošević za njihova šefa ustoličio Željka Ražnatovića Arkana, tako je Aleksandar Vučić 2012. ustoličio Veljka Belivuka, iliti Velju Nevolju. Prvi je postao poznat po okrutnosti zločina u ratnom razdoblju, drugi u novijem, naoko mirnodopskom.
Destabilizacija susjednih država
Autor i pobliže opisuje Belivukove okrutne metode mučenja i ubojstava protivnika, uglavnom iz narkomiljea. Ali i ukazuje da je Vučić tek nakon operacija Europola protiv organiziranog (narko) kriminala i nakon pritiska EU-a vrlo nevoljko dao uhititi Belivuka. I da je suđenje pokazalo kako su Belivuk i njegova banda pod Vučićevim pokroviteljstvom regrutirani iz “nogometnih huligana” Partizanove navijačke skupine “Janjičari”, čije formiranje autor također označava kao – srpski “državni projekt”. Vučić, obavještajni aparat i “Janjičari” dio su iste priče.
Nadalje autor navodi da su u toj simbiotičkoj povezanosti Vučićeva vlast i nogometni huligani s pripadajućim zločinačkim skupinama više puta sudjelovali u destabilizaciji susjednih država, da su bliski Vladimiru Putinu, da se iz njihovih redova regrutiraju dobrovoljci ruskog “Wagnera”. I da su stalna opasnost za regionalnu i europsku sigurnost.
Autor članka u NYT-u spominje dva moguća destabilizacijska scenarija. Prvi, da pod izlikom obrane ugroženih Srba Vučić anektira sjever Kosova, organizira bijeg Srba s “ugroženih područja” u susjednim državama i potom zatraži promjenu Daytonskog sporazuma.
Drugi je scenarij trojanskog konja: da Vučić prikrije svoje osvajačke namjere prema susjednim državama sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Članak sadrži i kritiku “europskim birokratima” koji su olako otvorili Vučiću put prema EU-u, previđajući koliko njegov “brend etničkog šovinizma i demagogije odjekuje tonom njegova saveznika Putina” i predstavlja prijetnju i za regiju i za Europu.
Glavna poruka nije napisana izravno, ali proizlazi iz konteksta: Vučić Zapadu ne treba! U takvom političkom kontekstu, još manje treba Hrvatskoj baš sad “relaksirati” odnose s Vučićevom Srbijom. Niti je potrebno Andreju Plenkoviću ići u Beograd, dok Vučićeva kriminalno-obavještajna hobotnica u punoj ofenzivi provodi projekt “srpskog sveta” u Hrvatskoj. U nacionalnom bi interesu bilo da se djelima te hobotnice više posvete SOA, DORH, MUP... I svi kojih se može ticati.