StoryEditorOCM
SvijetKOMENTAR

Nepalcima bi zabranili da slave s Hrvatima? I evo nas već na korak do pogroma, tuge, jada. Do nekog novog holokausta...

Piše Saša Ljubičić
4. siječnja 2024. - 09:21

Putopisci vele da od Nepalaca miroljubivijih ljudi na svijetu nema. Mrava ne bi zgazili.

Naši pomorci dugo plove s Filipincima. Mnogi su s njima razvili trajno prijateljstvo. Neki su i oženili Filipinke pa smo, i prije nego što je krenulo veliko useljavanje radne snage, preko hrvatskih nevjesta imali priliku upoznati taj veliki i simpatični narod.

Nepalci, Filipinci, Indijci... već neko vrijeme tiho žive pokraj nas. Kao da nam ne žele smetati. Fini su i srdačni. Kupili su me spontanošću i osmijehom, a najviše skromnošću. Sama činjenica da su stigli na drugi kraj svijeta ne bi li prehranili obitelj, kojoj šalju i zadnji cent, u meni budi  poštovanje.

Tu vrstu solidarnosti pokazivali su i naši gastarbajteri koji su se patili po Njemačkoj da bi njihovoj djeci bilo bolje nego što je njima u djetinjstvu bilo. A bio je taj naš bidni Matan, kruva gladan. Tako je i s pečalbarima s istoka koji su do dolaska ovdje zarađivali sto dolara mjesečno i jedva preživljavali, a onda su u Lijepoj Našoj otkrili raj.

Zato je njihova sreća i moja. Kad vidim da se čeljade spasilo bijede, da se čestito obuklo i najelo, srce mi je ko kuća. Još više kad je taj bolji život pronašlo među nama, pa ne prestaje hvaliti Hrvatsku i Hrvate, sredinu i navade.

I baš zato ljepše fotografije od one na kojoj grupa razdraganih radnika iz dalekih zemalja dočekuje Novu godinu na Trgu bana Jelačića s njihovim hrvatskim susjedima – nema. Za mene je to slika desetljeća, a za rasiste, koji su sasuli paljbu po tom skrušenom svijetu, povod za salve uvreda po društvenim mrežama. Za netrpeljivost i bijes. Ovoga puta ne prema Srbima, Romima, Židovima i LGBT populaciji, nego prema "smeđima koji će nas preplaviti". Znači, druga meta, isto odstojanje. Ekstremisti ne trpe drugačije, a tko su oni, očito im nije važno. 

image
Luka Gerlanc/

Strah od nepoznatog često potiče mržnju. Isto je i s neznanjem. U posljednje vrijeme čujem rečenicu koja počinje s "nisam rasist, ali...". U Americi odavno upozoravaju da je baš to najgore što se može izgovoriti, jer rasa, nacionalnost, spolno opredjeljenje, ne trpe to famozno "ali", nakon kojeg slijede strašne konstrukcije poput "... da se mene pita, ja ih ovdje ne bi pustio". Rečenica po rečenica, i već smo na korak do nereda, pogroma, tuge i jada. Do nekog novog holokausta. 

S rasistima se život nerijetko poigra, pa im kući dođu tamnoputa nevjesta ili zet. I na kraju im budu boljima od najrođenijih, da napokon shvate kako nas ne određuju fizionomija, vjera ili mjesto rođenja, već ono što je u čovjeku najveće, a ne da se materijalizirati – duša.

A ja vjerujem da su mnogi u Hrvatskoj u našim marljivim dostavljačima, konobarima, sobaricama, građevinskim radnicima... iz daleka, otkrili dušu. Ona se zrcali u tom njihovom osmijehu kojim poručuju da žele biti prihvaćeni, uključivi, "vaši a naši", iako ne znaju jezik i običaje, i premda smo im strani i pomalo čudni koliko i oni nama.  

Ako je slika dočeka 2024. godine iz Zagreba najljepša fotografija te tematike, onda je i priča iz ProIošca iz pera našeg Brace Ćosića, zaslužila svaku hvalu i nagradu, kao i domaćin o kojem je Braco tako lijepo pisao, Proložanin Đelo Matić.

Pravi kršćanin Matić na božićnoj je trpezi ugostio Kachi Acara iz Katmandua koji radi s njegovim sinom, iako se jedne jedine riječi nisu razumjeli. Tako je pokazao dobrodošlicu kakvu tolerantna, europska, poštena Hrvatska, iskazuje svojim radnicima iz inozemstva, koji su, nakon što su silni odavde trbuhom za kruhom otišli u Irsku, Njemačku ili Švedsku, spasili privredu od potpunog kolapsa.

Zato, kad god vidite ove ponizne, divne ljude, koji mukotrpno zarađuju kruh svagdašnji, sjetite se naše dice po svitu koju na isti način pritišće tuđina. U ljudima poput "prološkog" Kachija, prepoznat ćete najmilije. Brata svoga. Čovjeka.

image
Luka Gerlanc/
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. svibanj 2024 03:26