U posljednjih deset godina Hrvatska je, sada je to svima jasno, doživjela demografsku kataklizmu. S 4,28 milijuna stanovnika pali smo na 3,88 milijuna. Onoliko koliko je građana Hrvatske bilo prije sedamdeset i tri godine, točnije 1948.
Za "nestanak" 396.360 stanovnika postoje dva glavna "krivca": negativan prirodni prirast – jer od 1997. godine naovamo više ljudi umire nego se rađa – i odlazak građana trbuhom za kruhom u neku od razvijenijih zemalja Europske unije.
A to su trendovi po kojima Hrvatska nimalo ne odskače od većine ostalih zemalja istočne Europe. Države bivšega socijalističkog bloka sve su odreda poharane tajkunskom privatizacijom, korupcijom i klijentelizmom svih boja i oblika, lošim vladama, rastrošnim javnim poduzećima, slabim životnim standardom i nemogućnošću nalaženja pošteno plaćenog posla.
Osim nekoliko časnih iznimaka. A upravo u tim se iznimkama vide pravi razmjeri hrvatskog poraza.
Problem je, naime, što po tim neslavnim trendovima Hrvatska – prednjači.
Podaci Eurostata o mobilnosti radne snage unutar Europske unije tako pokazuju da je Hrvatska, s čak 17,6 posto udjela radno sposobnog stanovništva od 20 do 64 godine koje radi u nekoj drugoj zemlji EU-a, na europskom vrhu. Veći udio ima samo Rumunjska, s 18,6 posto radno sposobnog stanovništva koje radi izvan Rumunjske. Slijede Portugal i Bugarska s 11 posto. A onda, nakon Luksemburga, koji je slučaj za sebe, i Litva, Latvija, Grčka, Slovačka, Estonija, Mađarska te Poljska.
Od prvih dvanaest zemalja, njih devet je s prostora istočne i jugoistočne Europe. Za usporedbu, radno sposobno stanovništvo najmanje se iseljava iz država u kojima je standard visok, poštena plaća zajamčena, a korupcija svedena na najmanju moguću mjeru: Njemačke, Švedske, Francuske...
Pri tome je među tim svijetlim primjerima teško ne primijetiti dva "uljeza", dvije bivše socijalističke zemlje iz kojih stanovnici ne bježe glavom bez obzira. Nego u njima ostaju. To su Slovenija i Češka. Česi su prije Drugog svjetskog rata bili industrijski druga najjača sila u Europi, nakon Njemačke, pa ne treba čuditi što je europski kapital, u prvom redu njemački, nakon pada Berlinskog zida pohrlio upravo u Češku. To, naravno, ne znači da je tranzicija tamo prošla bez problema.
No nakon prvotnog šoka i katastrofalnih posljedica kuponske privatizacije iz devedesetih, ekonomija se ipak počela oporavljati. A Česi, zaposleni u domaćim tvrtkama koje su u međuvremenu kupili stranci ili angažirani u privatnom poduzetništvu, nisu vidjeli neku nasušnu potrebu za iseljavanjem. Štoviše, Češka je postala meka za useljenike, kojih je do pojave pandemije u toj zemlji radilo više od 700 tisuća. Ukrajinaca, Tajlanđana, Srba...
Potrebu za iseljavanjem nisu imali ni Slovenci. Uz to što su iz socijalizma izišli kao ekonomski najrazvijenija republika bivše Jugoslavije, oni devedesetih godina prošlog stoljeća tvrtke nisu prodavali ni strancima ni samoprozvanim poduzetnicima, nego vlastitim iskusnim menadžerima. Te tvrtke nisu završavale na bubnju, nego su se razvijale, širile, brendirale...
Danas, trideset godina kasnije, samo pet posto Slovenaca živi izvan Slovenije, broj stanovnika u toj zemlji raste, stopa fertiliteta iznosi 1,61, što je iznad EU prosjeka, a BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći iznosi 39 tisuća dolara. Za usporedbu, u Hrvatskoj on iznosi gotovo trećinu manje, odnosno 28 tisuća dolara.
Hrvatska je, naravno, prošla krvav i težak rat za neovisnost, čije je posljedice ekonomija plaćala godinama nakon njegova završetka. No nije rat kriv baš za sve. Nije nam kriv što je vlast uspješne tvrtke poklanjala šibicarima, nikogovićima i vozačima da ih oni upropaste, niti što su telekomi i banke prešli u strano vlasništvo političkom, puno više nego poslovnom logikom.
Nije rat kriv što smo farbali tunele nekoliko puta kako bi vlastodršci izvukli novac iz proračuna, niti što su nam ministri prečesto bili ljudi koji nisu bili sposobni voditi mjesnu zajednicu, a kamoli državu. Nije rat uostalom kriv što je Hrvatska danas, prema Indexu percepcije korupcije, na 63., a Slovenija na 33. mjestu.
Te 1990. krenuli smo sa sličnih pozicija. Slovenci su trčali naprijed, a mi cupkali u mjestu.
Što, naravno, nije moglo proći bez posljedica.