Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti, dr. sc. Robert Mikac, bio je u NATO ISAF misiji 2005. godine u svojstvu zapovjednika nacionalnog voda vojne policije i multinacionalnog voda vojne policije unutar Kabulske multinacionalne brigade, pa smo ga zamolili za komentar trenutačnog stanja u Afganistanu te očekivanjima nakon skorašnjeg povlačenja zapadnih trupa.
Predsjednik SAD-a Joe Biden je, podsjetimo, kazao kako je vrijeme da se "okonča najduži američki rat“, te je najavio početak povlačenja iz Afganistana od 1. svibnja, nakon dva desetljeća misije. Povlačenje američkih i trupa snaga saveznika NATO-a bit će, prema riječima Bidena, završeno "prije obilježavanja 20. obljetnice užasnog napada 11. rujna“.
Najava početka povlačenja izazvala je prijetnje talibana koji tvrde kako su SAD i NATO, prema lanjskom dogovoru, već trebali napustiti zemlju do 1. svibnja. Analitičari pak upozoravaju kako Afganistan ostaje u kaosu te neki prognoziraju početak krvavog građanskog rata u zemlji u kojoj su svjetske sile polomile zube.
Mogu li se očekivati akcije talibana nakon početka svibnja?
- NATO snage, koalicijski partneri i, jasno, američke snage su u fazi povlačenja već dugi niz godina. Očito je izlazak iz Afganistana kompliciraniji nego što se može na prvu pretpostaviti, ulog je velik, puno toga je učinjeno tijekom ovih dvadeset godina i nije se jednostavno povući.
S druge strane, jasno da talibani požuruju izlazak stranih snaga iz Afganistana. Kod talibana je djelomičan izazov što oni ne predstavljaju jedinstvenu snagu već u svojim redovima imaju različite frakcije koje kontroliraju pojedine dijelove zemlje.
Pored talibana postoje i drugi akteri koji djeluju samostalno i neovisno o talibanima, poput mudžahedinske grupe Gulbudina Hekmatyara, različitih skupina organiziranog kriminaliteta, narko karteli i slično. Tako da su napadi mogući, no nije nužno da će ih izvesti talibani.
Postoji onaj psihološki moment kada će se neki htjeti pokazati i eventualno dokazati u trenucima kad vanjske snage napuštaju zemlju i kada će nastati u određenim mjestima i vremenu sigurnosni vakuum koji će trebati popuniti. Tako da je povlačenje prvenstveno američkih snaga, ali i svih ostalih saveznika, vrlo delikatna operacija.
Treba izuzetno dobro isplanirati s afganistanskom Vladom i cjelokupnim sigurnosnim sektorom kritične momente povlačenja i slabe točke kako bi ih domaće vladine snage utvrdile, odnosno učvrstile ne dopuštajući velike praznine koje bi protivnici mogli lako iskoristiti. Tako da da, napadi su mogući, no nije nužno da će biti realizirani izravno od talibana.
Kakvo je sada stanje u Afganistanu?
- Afganistan je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje većina ljudi živi ispod globalno prihvaćenog civilizacijskog minimuma. S manjim prekidima sukobi u zemlji traju od 1978., u pojedinim mjestima su startali godinu dana prije sovjetske intervencije koja je počela 1979. godine.
Tako da je tijekom svih ovih godina značajno uništena brojna infrastruktura zemlje, od društvene, političke, prometne. Tijekom perioda ratova nepovratno su pokidane brojne veze, od obiteljskih, socijalnih, etničkih do državnih. Previše ljudi je stradalo, mnogi su izbjegli izvan zemlje, rane su vidljive na svakom koraku te zemlje.
Politička situacija je takva da zbog svih sukoba, unutarnjih tenzija i vanjskih uplitanja zemlja i ljudi nisu jedinstveni već se grupiraju oko etniciteta, a ne oko zajedničkog građanskog cilja.
Daljnje podjele su izražene između geografskih regija, suniti - šijiti, urbanog i ruralnog, bogatih i siromašnih, onih na poziciji i onih koji nemaju pristup osnovnim servisima i uslugama. Uz jasno najvidljiviju podjelu na središnju vlast i njihove glavne protivnike talibane. Tako da je Afganistan duboko politički podijeljena zemlja.
Kakva je gospodarska situacija?
- Gospodarska situacija je isto tako vrlo teška, neka ozbiljnija privreda ne postoji, niti postoji infrastruktura koja bi ju podupirala. Stanovništvo se pretežno bavi tradicionalnim zanimanjima, malim obrtima i slično. Ogroman izazov i problem je jasno nelegalna proizvodnja opijumskog maka, pretvaranje njegove smole u tisućama ilegalnih laboratorija u heroin koji se potom krijumčari izvan zemlje.
Afganistan je pretežno poljoprivredna i stočarska zemlja, no ogromne količine kemikalija potrebne za pretvaranje opijumske smole u heroin nakon korištenja odbacuju se u prirodu, tako se zagađuje tlo i podzemne vode što ima značajne posljedice.
Pored toga, puno Afganistanaca je postalo ovisno o narkoticima, dok značajan dio novaca koji je primarno nastao od ilegalne trgovine heroinom kroz različite kanale ulazi u opticaj i svakodnevnu legalnu upotrebu.
Što je svakako veliki problem za gospodarstvo i financije same zemlje. Dodatno, strane investicije nisu značajnije pomogle samoj zemlji, a većim dijelom su ih obilježile slabo planiranje, nekoordinacija, korupcija onih koji su investirali, kao i domaćih koji su implementirali takve projekte.
Ima li kakvih pomaka nabolje kada su u pitanju obrazovanje ili prava žena?
- Pomaci u obrazovanju su vidljivi, kao i u pravima žena i djevojčica. U dijelovima zemlje koju kontroliraju vladine snage žene su uključene u politički život, zastupnice su u Parlamentu i drugim tijelima, generalice su u vojsci i slično. Dok djevojčice mogu pohađati školu i obrazovati se.
No i kod talibana se situacija mijenja, nisu niti oni više onako tvrdokorni kao prije 20 i više godina o tom pitanju. Oni se isto prilagođavaju novim uvjetima i situacijama, tako da i oni dopuštaju djevojčicama da pohađaju škole.
Često se može čuti kako su Rusija i Amerika u Afganistanu polomili zube. Zašto je Afganistan tako tvrd orah?
- I prije njih Britanci koji su tijekom vladavine Indijom pokrenuli tri ograničena rata protiv Afganistanaca u cilju smirivanja nemirnih plemena na krajnjim sjevernim granicama njihovog kolonijalnog posjeda u Indiji. Afganistanci vjeruju da su pobijedili Britance i Sovjete u ratovima koji su međusobno vođeni, kao i što, jasno, ona strana Afganistanaca koja se bori protiv Amerikanaca i njihovih saveznika vjeruje da i sada pobjeđuju.
No postavlja se pitanje što je to pobjeda u sukobu koji nije konvencionalan poput klasičnih ratova? Gdje ne postoje trupe raspoređene na bojnom polju jedne nasuprot drugih. Gdje protivnik nije vidljiv, jasno označen, dostupan vojnom djelovanju već je "utkan“ u prostor, "pomiješan“ s domaćim stanovništvom, te bira mjesto i vrijeme za napad nakon kojeg se povlači u gradove, planine ili u Pakistan.
Ratove na tlu Afganistana moramo promatrati kroz prizmu asimetričnih sukoba i pobunjeničko/protupobunjeničkih operacija u kojima slabija strana, a to su uvijek bili Afganistanci, pobjeđuje ako ne gubi, dok snažniji protivnik gubi dok ne pobjeđuje. Tako da zbog toga Afganistanci koji su u svim sukobima uz veliku spremnost na žrtvovanje išli i na iscrpljivanje protivnika dok sam ne uvidi da ih ne može poraziti, a kako nema opciju okupirati zemlju i vječno ostati kad tad će se morati povući.
Stoga Afganistanci nekad, tako i danas, vjeruju da su, samim povlačenjem Amerikanaca i njihovih saveznika, oni zapravo kako vojni tako i moralni pobjednici ovog rata. Navedeno je posebno važno za neposrednu budućnost same zemlje i koliko će psihičke snage imati domaći predstavnici vlasti da ostanu čvrsti i drže svoje pozicije naspram sigurno vrlo motiviranih i nadahnutih talibana da eventualno zavladaju cijelom zemljom.
Je li SAD u "najdužem američkom ratu“ ostvario ono što je naumio?
- SAD je ušao u ovaj rat vrlo, vrlo brzopleto, bez jasnog plana, a za sobom je povukao čitav niz saveznika. Upravo je navedeno odredilo i sam tijek rata, sve što se događalo i zašto se eventualno nije ostvarilo više.
Primarni ciljevi američke intervencije 2001. godine, koji su započeli samo 25 dana nakon terorističkog napada na Washington D.C. i New York bili su "osvetničkog karaktera“ i politički vođe nisu dopustili vojnim planerima pripremu intervencije već su inzistirali na brzom odgovoru i još poraznije s malim snagama. Tako su i napravili, a pri tome mobilizirali čitav niz savezničkih zemalja da s njima idu u vrlo neizvjesnu intervenciju.
Unutar primarnih ciljeva Amerikanaca bilo je uništenje baza Al Qaede u Afganistanu, po mogućnosti likvidacija njezinih vođa i zbacivanje talibana s vlasti. Navedeno su uspjeli u prvim mjesecima intervencije no većina Al Qaedinih vođa i operativaca, kao i cjelokupan vrh talibana pobjegli su u Pakistan, odnosno ugurani su u Pakistan, od kuda evo već dva desetljeća ulaze u Afganistan i napadaju svoje protivnike.
Nakon toga na savezničkoj strani ponestalo je ideja što i kako dalje u Afganistanu. SAD je vodio vlastitu operaciju pod nazivom Enduring Freedom koja je bila protuteroristički orijentirana, dok su drugi saveznici i NATO od 2003. godine sudjelovali u zasebnoj operaciji pod nazivom International Security Assistance Force (ISAF) koja je bila stabilizacijska i rekonstrukcijska.
U početnim godinama Amerikanci nisu dozvoljavali neku veću suradnju između ovih dviju operacija, zbog čega su izgubljene godine i onaj početni pozitivan moment spram razvoja situacije u zemlji. Dodatno, nikad tijekom ovih 20 godina sukoba nije bilo dovoljno vojnih, civilnih, razvojnih, humanitarnih snaga na terenu koje bi osigurale postignuto i pomogle domaćim snagama u izgradnji zemlje.
Ono što su Amerikanci ostvarili jest da od 2001. do danas Afganistan nije više sigurna zemlja i poligon na kojem će terorističke organizacije poput Al Qaede imati svoje baze i planirati napade diljem svijeta.
No u međuvremenu se Al Qaeda strateški promijenila, više nije toliko zainteresirana kako za sam Afganistan, a niti da sama provodi terorističke napade već se preorijentirala na mobilizacijsku platformu koja želi i uspijeva nadahnjivati pojedince i grupe da se bore i žrtvuju za njihove ciljeve. O ovome bi mogli još dugo, zaključno možemo reći da je SAD polovično ostvario svoje ciljeve u Afganistanu tijekom ovih 20 godina, što će slijediti po njegovom povlačenju dat će presudan sud o ovoj intervenciji.
Kakva su Vaša iskustva iz Afganistana?
- Moja iskustva su pozitivna. Bio sam u NATO ISAF misiji 2005. godine u svojstvu zapovjednika nacionalnog voda vojne policije i multinacionalnog voda vojne policije unutar Kabulske multinacionalne brigade. Puno toga sam vidio, puno naučio, iz misije sam se vratio kao bolja osoba i kvalitetniji časnik naših Oružanih snaga.
Smatram da smo mi kao mala zemlja ograničenih sposobnosti dali velik obol u ovom sukobu i koliko smo mogli pomogli smo Afganistancima i Afganistanu. Nakon toga, magistrirao sam na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na temu intervencije u Afganistanu, a 2008. godine objavljena mi je prva knjiga, i to o Afganistanu.
Afganistanom sam se nastavio i dalje baviti. Tako sam 2018. godine kao savjetnik bio u sastavu delegacije ministra obrane i potpredsjednika Vlade gosp. Damira Krstičevića prilikom posjeta Afganistanu i našim snagama. Tom prigodom imali smo sastanke s afganistanskim ministrom obrane, najvišim vojnim zapovjednicima savezničkih snaga u zemlji te sam na toj političko-strateškoj razini osobno vidio i čuo da se izuzetno jako cijeni sve što je Hrvatska kroz politički, vojni, policijski, zdravstveni, investicijski angažman učinila za Afganistan.
Afganistansko iskustvo mi je bilo dodatno značajno jer danas sam izvanredan profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a predajem i na Hrvatskom vojnom učilištu "Dr. Franjo Tuđman“ te mogu u predmetima koji se tiču mirovnih misija kombinirati teorijska i empirijska iskustva. Na kraju, moja zadnja, šesta knjiga se opet bavi Afganistanom u kojoj smo koautor brigadir Hrvatske vojske Hrvoje Luketić i ja upravo pokušali objasniti svu složenost stranih intervencija u zemljama poput Afganistana.