StoryEditor
Svijetživoti izgubljeni uzalud

Napad 11. rujna dva se desetljeća kasnije pokazuje tragedijom bez valjane katarze: talibani opet vladaju Afganistanom i svijet se sve više pita hoće li opet postati rasadnik terorizma

Piše Davor Krile
11. rujna 2021. - 09:39

Zadnjih dana kolovoza Sjedinjene Američke Države povukle su sve svoje vojne snage iz Afganistana, okončavši time dosad najduži američki rat, okruglih 20 godina nakon njegova početka. Svi znamo da taj rat, što je dosad odnio ukupno 170 tisuća života i koštao više od 2000 milijardi dolara, uopće nije počeo u Afganistanu: ključan datum njegova začetka je 11. rujna 2001. godine, a krvavo mjesto rođenja su mu Sjedinjene Američke Države.

Nakon što je devetnaest pripadnika Al-Kaide, terorističke grupe kojoj je Afganistan pod kontrolom talibana dodijelio utočište, otelo četiri komercijalna zrakoplova u SAD-u, dva aviona usmjerili su na Svjetski trgovački centar u New Yorku, a jednoga na sjedište američkog Ministarstva obrane u Virginiji. Četvrti se srušio na polje u Pennsylvaniji nakon što su putnici, čuvši u međuvremenu za druge napade, upali u kokpit i pokušali savladati otmičare.

U svim ovim napadima ukupno je poginulo 2.977 ljudi. Bio je to drzak, besprizoran teroristički udar na simbole Zapada i svjetske moći, dobro utrenirana samoubilačka misija kojoj je primarni cilj bio šokirati Ameriku i diljem svijeta njezinih saveznika posijati trajni strah i nespokoj. U kasnijoj izjavi kojom je preuzeo odgovornost za napade, vođa Al-Kaide Osama Bin Laden obrazložio je udar „pokušajem vraćanja slobode našem narodu", "kažnjavanjem agresora", i "nanošenjem ekonomske štete SAD-u". Naveo je i da je dugoročni cilj njihove borbe da "SAD iskrvari do točke bankrota".

Napadi 11. rujna su, uz aktualnu pandemiju, vjerojatno najznačajniji svjetski događaj kojemu dosad svjedočimo u 21. stoljeću. U kontekstu općih ekonomskih, sigurnosnih, socijalnih, kulturoloških i vojnih posljedica koje su nakon njega uslijedile u SAD-u i drugim dijelovima svijeta, zasad nema premca. Već na pragu milenija zloguko je navijestio epohu fanatičnoga islamističkog terora kao globalno prijeteće sile. I vjerskoga rata protiv civila i nevinih, kao jednog od ključnih političkih vjetrova novoga doba.

Okruglih dvadeset godina nakon svih tih silnih žrtava i amblematskih scena aviona u newyorškim tornjevima što su se svima snažno urezale u pamćenje, Amerika se suočava s više nego logičnim pitanjem: gdje smo u međuvremenu bili, što smo radili? Talibani opet kontroliraju Afganistan, baš kao što su ga kontrolirali i na sam dan terorističkih napada. U 20-godišnjem sukobu u ovoj zemlji očito je prilično uzaludno poginulo oko 69.000 pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti i najmanje 51.000 afganistanskih civila, te oko 2.500 pripadnika američke vojske i 1.144 pripadnika savezničkih snaga NATO-a. Kroz Afganistan je prošlo i više od 5500 hrvatskih vojnika. Tamo je poginuo i naš Josip Briški, bivša se predsjednica razmetala izjavama da se Hrvatska brani u Afganistanu, pa se i naša zemlja može također zamisliti nad krajnjim rezonom te zajedničke vojne misije.

Čak 21 film ili tv-serija dosad je snimljena o napadima 11. rujna, što dovoljno govori kako je riječ o događaju koji je snažno preformatirao američko društvo, ali i čitav svijet. Je li, međutim, sigurnosnu situaciju po sebe i svijet u zadnjih 20 godina uspjela imalo reformatirati američka politika? Uspješno je, istinabog, osvetnički likvidirala Osamu Bin Ladena u Pakistanu, no sve te stotine tisuća njezinih i savezničkih vojnika u Kabulu, deseci tisuća mrtvih, skupo vojno naoružanje i oprema, golema ulaganja u tamošnje prodemokratske no korumpirane vlade i infrastrukturu Afganistana… naposljetku su brzopotezno implodirale u trenucima naglog uzleta talibanskoga trijumfalizma. I u ciničnim scenama poput onih u kojima se primitivni bradonje naposljetku ponosno slikaju u američkim odorama i u američkim vojnim helikopterima. Rečenica talibanskog zapovjednika iz intervjua zapadnoj štampi prije desetak godina pokazala se po razvoj događaja u ovoj zemlji i strateškom i proročanskom: Amerikanci imaju satove, kazao je tad taliban Mudžahid Rahman, ali mi imamo vrijeme. „Vrijeme u zatvoru i vrijeme u džihadu ne znače nam ništa.“

image
AFP

Brzina pada donedavne afganistanske vlade poništila je brzopotezno sve optimistične procjene zapadnih obavještajnih agencija, a u trenucima američkoga povlačenja iz kabulske zračne luke dogodio se i jedan od najsmrtonosnijih napada za američke snage otkako su ušle u Afganistan. Svijet iz dana u dan sve opravdanije strepi hoće li talibani iznova početi tolerirati terorističke organizacije na svom teritoriju i iznova aktivirati džihadističke kampove za njihovu obuku. Sva prvotna slatkorječivost i uvjeravanja kako su se talibani promijenili i postali tolerantniji pokazala su se brzo bajkom za malu djecu. Nakon pada Islamske države u Siriji, zbog Afganistana se iznova na sve više markacija ponosno govori o "pobjedi islama". Brojne nezakonite metode u američkom 'ratu protiv terorizma' imale su snažan mobilizacijski efekt kroz zadnja desetljeća na razne džihadističke i selafijske grupe. One sad talibansku kontrolu nad Afganistanom koriste za glasno legitimiranje radikalizma kao ispravnoga, ali i uspješnoga puta.

Pokaže li se ubrzo pretpostavka američkog predsjednika Joea Bidena o američkoj sigurnosti od terorističkih napada bez trupa u Afganistanu iluzijom, bit će to zvonki šamar američkim lutanjima, no ne samo Bidenovim i njegove administracije. Mnogi i u američkom Kongresu postaju ovih dana svjesni naglog povratka u stanje prije 11. rujna, u žarište svjetskog terorizma u kojemu ne postoje pouzdani osigurači.  Američki general Mark Milley otvoreno izražava zabrinutost da bi skupine poput Al Kaide i Islamske države mogle vrlo brzo obnoviti svoje mreže u Afganistanu. I stručnjak za Bliski istok Daniel Byman u časopisu "Foreign Affairs" upozorava da su antiterorističke mjere i preventiva umnogome otežane povlačenjem SAD-a iz Afganistana. Jedina nada da će talibanski režim napraviti distancu prema militantnim džihadistima leži u njihovu očekivanju međunarodnog priznanja. Žele biti država prihvaćena u puno širem međunarodnom spektru nego što su to bili od 1996. do 2001., kad su ih bile priznale samo tri zemlje. Premda su talibani uglavnom usredotočeni na takvu stabilizaciju svoje afganistanske vlasti, dok Al Kaida i ISIL uglavnom ne priznaju nikakve državne granice i svoje djelovanje usmjeravaju prema međunarodnom planu, veze između njih još uvijek su više nego bliske. Širenje islamskih, šerijatskih, vrijednosti zajednički im je cilj i ideologija, a čvrsto ih povezuje i povijest, te zajedničko borbeno iskustvo.

Trauma 11. rujna često se u zadnje vrijeme doima katastrofom bez valjane katarze. Onako kako je samom podmuklom napadu otprije 20 godina prethodio veliki obavještajni neuspjeh SAD-a, okus istoga takvog neuspjeha obavija i 20-godišnju postterorističku američku misiju u dalekoj azijskoj zemlji. Dugogodišnji osjećaj američkih mladića da se tamo gine „za nešto veće“ odmijenila je u međuvremenu politička rezignacija, ali i nerealizirana, odgođena pravda. Prošlo je 10 godina otkad je utemeljitelj Al-Kaide Osama bin Laden ubijen od strane SEAL tima u Pakistanu, no do danas nitko drugi nije osuđen da mu je pomogao izvesti dijaboličnu zavjeru koju je osmislio.

image
AFP

Rat u Afganistanu obuhvatio je administracije čak četiri predsjednika, da bi prošloga mjeseca završio kaotičnim povlačenjem američkih trupa i smrću još 13 pripadnika vojske SAD-a, od kojih su četvorica rođena iste one godine kad je svanuo kobni 11. rujan. Praznina nad memorijalnim bazenima nekadašnjeg Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku postaje sve metaforičnija: ono što je građeno više od 7 godina srušeno je zračnim udarom terorista u manje od dva sata, a u 20 godina koje su uslijedile inkubator zla ne da nije uništen, nego blista posve novim sjajem.

item - id = 1126449
related id = 0 -> 1137822
related id = 1 -> 1137263
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. listopad 2021 22:26