StoryEditorOCM
Svijetsvi za jednog...

Latinsku Ameriku preplavio ‘ružičasti val‘: gotovo čitavi kontinent preuzele socijalističke vlade koje sada kuju novi plan za popuštanje američkog stiska - jednu valutu

4. prosinca 2022. - 21:58

Turbulentna globalna zbivanja su proteklih godina dobro izmiješala svjetski gospodarski poredak. Zapadnocentrizam se polako, ali sigurno pretače u multipolarnost, ritualno se zvekeće ekonomskim sankcijama, države mijenjaju svoje političke naboje. Tako se Luiz Inácio Lula da Silva suočava sa svojim prvim testom kao novi-stari brazilski predsjednik, i to čak nešto manje od dva mjeseca prije preuzimanja te dužnosti.

Ovaj 77-godišnjak se, naime, zalaže za donošenje amandmana koji bi mu omogućili da financira svoja predizborna obećanja vrijedna 32 milijarde dolara, pošto je tijekom kampanje obećao povećati minimalnu plaću, pokrenuti novčanu stipendiju za siromašne obitelji s djecom mlađom od šest godina, kao i zadržati glavnu socijalnu pomoć od 110 dolara koja bi, prema trenutačnim proračunskim pravilima, trebala pasti za trećinu.

U pitanju je, svakako, pomalo rizična strategija koja će neizbježno uključivati ​​političke kompromise i koja već izaziva nelagodu među nekim ulagačima. Tako je brazilski real pao oko pet posto u odnosu na američki dolar tijekom prošlog tjedna, dok se burzovni indeks sunovratio sedam posto, a cijena državnog zaduživanja porasla. Ovakva tržišna nesigurnost tumači se njegovom javnom predanošću davanju prioriteta socijalnoj potrošnji ispred fiskalnog integriteta, ali i kašnjenju u imenovanju njegova ekonomskog tima. Šef središnje banke Roberto Campos Neto izjavio je da tržišta sada zahtijevaju fiskalnu disciplinu usred izazovne globalne pozadine visoke inflacije, niskog rasta i male sklonosti riziku.

image
Evaristo Sa/Afp

Međutim, pogled na trendove osmog najvećeg svjetskog gospodarstva sugeriraju da konvencionalni načini ekonomskog ophođenja neće biti sredstvo koje će mjesečni prihod 62,9 milijuna Brazilaca (29,6 posto stanovništva) povećati preko trenutnih 680 kuna. Naime, nacionalni BDP im je opao sa 2,616 bilijuna u 2011. na ‘svega‘ 1,609 bilijuna u 2021. godini, dok je rial u zadnjih pet godina doživio pad od čak 42 posto u odnosu na globalnu rezervnu valutu - američki dolar.

A osim što je rezervna valuta, dolar je i najčešće globalno sredstvo razmjene. To znači da kad on jača, druge valute uglavnom slabe, a (neameričkom) svijetu sve postaje skuplje; uključujući energente. Opasnost je mnogo veća za one koji imaju značajne obveze prema drugim državama ili stranim bankama, još više ako su oni denominirani u dolarima. Doda li se na to i ubrzavanje rasta kamata - što se sada upravo događa - imate savršenu oluju. A pošto je dolar u zadnjih godinu dana narastao 13 posto (u jednom trenutku čak i 21 posto) u odnosu na košaricu drugih valuta, nad mnogim gospodarstvima su se nadvili tmurni oblaci.

Kako to izgleda kad se ta kiša kamata konačno sruči možemo vidjeti u zemljama poput Šri Lanke, gdje se dužnička kriza pretvorila u političku krizu pa prerasla u socijalnu revoluciju. Nažalost, još mnogo ovakvih zemalja stoju u redu za sličan scenarij, a prva je naš susjed - Italija. I dok je dužnička kriza iz 2010. zahvaćala (relativno) manje ekonomije poput Grčke, što je EU nekako uspjela preživjeti, sličan scenarij s Italijom bi predstavljao mnogo veći problem pošto je njeno gospodarstvo deset puta veće. Talijanski dug od tri trilijuna dolara je treći najviši na svijetu, a omjer duga prema BDP-u je 150 posto, što je drugi najveći u Europi. Također, ekonomski rast ‘čizme‘ je spor, a populacija stara.

U odnosu na Europu, Latinska Amerika ima nešto manje stope zaduženja. Najgora je Argentina sa 89 posto, Surinam s 81 pa Brazil sa 76 posto BDP-a u dugu. Drugi su, osim Urugvaja sa 62, ispod 60 posto. Ovo vuče korijene još iz dužničke krize 80-ih, kada su čitavom kontinentu nametnute stroge mjere štednje i reforme koje su favorizirale deregulirano slobodno tržište te dodatno pogoršale nejednakost i siromaštvo. MMF je također prisilio Latinsku Ameriku da provede programe koji su smanjili ukupnu potrošnju, što je samo usporilo napore industrijalizacije.

U kasnim 1980-ima, brazilski dužnosnici održali su sastanak s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda o pregovorima o dugu, nakon kojeg su odlučili "nikada više potpisivati sporazume s MMF-om". Rezultat ove vanjske intervencije prouzročio je ovisnost o tokovima kapitala razvijenog svijeta, kao i povećanu izloženost međunarodnoj volatilnosti. Primjena programa strukturne prilagodbe podrazumijevala je visoke socijalne troškove u vidu porasta nezaposlenosti i pada realnih plaća.

Ipak, zemlje Latinske Amerike imaju prilično visok udio duga denominiranog u američkim dolarima. Na ukupnoj razini, on čini oko 17 posto ukupnog državnog duga u latinoameričkim gospodarstvima, što daleko nadmašuje 3 posto u azijskim gospodarstvima. Štoviše, za neke zemlje udio takvog duga čak je i veći; preko 30 posto državnog duga u Kolumbiji i 55 posto državnog duga u Argentini izdano je u dolarima. U Hrvatskoj je to oko 5,5 posto.

Što se tiče same inflacije, ona je u Brazilu trenutno pod kakvom-takvom kontrolom; barem u kontekstu trenutnog inflatornog okruženja. U tom kontinentalnom divu ona iznosi 6,47 posto, ali je zato u Kolumbiji 12,2, a u Čileu 12,8. Ipak, nitko od navedenih ne može ni ‘prismrditi‘ postolju na kojem se nalaze već spomenuti Surinam sa 41,4, standardno problematična Argentina s 83 te sankcijama izmučena Venecuela sa 155,8.

image
trading economics

Iako Lulin Brazil nije najugroženiji dominacijom dolara, ovaj socijalist, inzistirajući na ideji što čvrščeg ujedinjenja regije, u sklopu kampanje je iznio prijedlog jedinstvene latinoameričke valute, u sklopu zajedničke borbe protiv inflacije i ovisnosti o američkom utjecaju. Riječ je o ideju ekonomista Gabriela Galípoloa, bivšeg predsjednika Banco Fatora, koji je surađivao na predsjedničkom programu. U članku, kojeg potpisuju Galipoloa i bivši gradonačelnik Sao Paula Fernando Haddad, obojica promiču njegovu provedbu po modelu sličnom euru, kao način povećanja regionalne integracije te jačanje monetarnog suvereniteta regije.

Nova južnoamerička - digitalna - valuta zvala bi se sur (što znači ‘jug‘) i izdavala bi je južnoamerička središnja banka, ‘s početnom kapitalizacijom koju čine zemlje članice, proporcionalno njihovim udjelima u regionalnoj trgovini‘, a navedena kapitalizacija bi ‘bila napravljena međunarodnim rezervama zemalja i/ili porezom na izvoz iz zemalja izvan regije‘. Nova valuta bi se mogla koristiti za trgovinu i financijske tokove između zemalja u regiji. Osim toga, zemlje članice bi dobile početno zaduženje u suru, u skladu s jasnim dogovorenim pravilima, i bile bi slobodne interno ga usvojiti ili zadržati svoje valute. Tečajevi između nacionalnih valuta i sura bili bi promjenjivi.

Uvođenje jedinstvene latinoameričke valute imalo bi i političku dimenziju, sličnu onoj koju ima euro u Europi. Južna Amerika bi se tad promatrala kao jedinstveno ekonomsko područje, a regija bi se i društveno približila. Sur bi stoga mogao biti preteča političkog razvoja koji bi na kraju mogao dovesti do Latinskoameričke unije, mogućih Sjedinjenih Država Latinske Amerike. A trenutna geopolitička stajališta drugih vlada u regiji bi mogla pomoći Luli da ovaj prijedlog pretvori u stvarnost. Naime, osim Urugvaja, Paragvaja i Ekvadora, sve druge zemlje su se na posljednjim izborima nagnule ulijevo.

Čileanski predsjednik Gabriel Boric je istaknuo svoju otvorenost za prijedlog, ali i napomenuo da se mora još puno učiniti prije nego što se takva mjera poduzme, dok je venecuelanski Nicolas Maduro također podržao ove napore, pritom spomenivši i mogućnost revitalizacije sucrea, virtualnog sredstva plaćanja kojeg koristi savez ALBA, kojim dominiraju ljevičarski orijentirane vlade, uključujući Boliviju, Kubu i Nikaragvu. Sucre, kojeg je osmislio Madurov prethodnik Hugo Chavez, na svom vrhuncu 2012. je korišten za oko milijardu dolara bilateralne godišnje trgovine u regiji. Međutim, gotovo je u potpunosti izašao iz upotrebe do 2016., par godina nakon Chávezove smrti.

I na drugim kontinentima su se već promišljale ideje o međudržavnim valutama. Najbolji primjer toga je Muammar Gaddafi čiji je plan bio stvoriti novu Afričku uniju, amnestiranu od neokolonijalnog utjecaja. Htio je uvesti ‘zlatni dinar‘ kao potporu za afričke valute, kako bi se mogle osloboditi zapadnog monetarnog sustava kojim dominira dolar i u kojem su denominirani tamošnji prirodni resursi, prvenstveno nafta i minerali. Libijski vođa je želio odlijepiti ugljikovodike od dolara i tako ukinuti pravilo koje su SAD i OPEC nametnuli 70-ih.

Zapravo, Iran je već 2007. godine imao plan za uvođenje Teheranske naftne burze, gdje bi svatko mogao trgovati ugljikovodicima u valutama koje nisu američki dolar. Ta je ideja naglo prekinuta, kada je George W. Bush počeo optuživati ​​tu zemlju da planira napraviti nuklearnu bombu, što je bila laž koju je potvrdilo 16 najistaknutijih američkih sigurnosnih agencija, a kasnije i UN-ovo tijelo za nuklearnu sigurnost. Washington je trebao izgovor da zaustavi taj pothvat koji bi desetkovao potrebu za dolarima, a možda i prouzrokovao kraj njegove hegemonije.

Saddam Hussein je imao istu ideju. Obećao je da će svoj benzin prodavati u eurima čim 2000. prestane okrutni zapadnjački embargo. Zna se kako je pak ta priča završila.

Gaddafijev novi plan za Afriku značio bi potpuno novi kontinentalni bankarski sustav i uklanjanje afričkih valuta kojima kontroliraju europske (ponajprije francuska i engleska) središnje banke. Banque de France podupire valutu Zapadnoafričke monetarne unije, CFA franak i većinski kontrolira Zapadnoafričku središnju banku. Stoga se Nicolas Sarkozy zalagao za NATO-ovu ‘humanitarnu‘ intervenciju u Libiji, tijekom koje je Gadafi smaknut, a zemlja ostavljena u krhotinama.

Prije toga je ova arapska država, nekoć jedna od siromašnijih na svijetu, postigla zavidnu ekonomsku neovisnost. Obrazovanje i liječenje bili su besplatni, imati dom smatralo se ljudskim pravom, a Libijci su sudjelovali u autonomnom sustavu lokalne demokracije. Zemlja se mogla pohvaliti besplatnim stipendijama u inozemstvu, modernom infrastrukturom i vrhunskom tehnologijom u medicini te najvećim sustavom navodnjavanja na svijetu. Ovaj posljednji projekt, vrijedan 33 milijarde dolara i u potpunosti financiran sredstvima libijske centralne banke - institucije nezavisne od vanjskodržavnog utjecaja - uništen je 2011. godine. NATO ne samo da je bombardirao njega, nego i tvornicu koja je proizvodila cijevi potrebne za popravak.

Procurjeli mailovi:

Krajem 2015., uslijed curenja preko 3.000 e-mailova Hillary Clinton, u jednom od njih je pisalo: "Gaddafijeva vlada drži 143 tone zlata i sličnu količinu u srebru ... Ovo zlato je akumulirano prije sadašnje pobune i namjeravalo se koristiti za uspostavljanje pan-afričke valute temeljene na libijskom zlatnom dinaru. Ovaj plan je bio osmišljen kako bi frankofonim afričkim zemljama pružio alternativu francuskom franku.

Ova količina zlata i srebra procjenjuje se na više od sedam milijardi dolara. Francuski obavještajci otkrili su ovaj plan nedugo nakon početka sadašnje pobune, a to je bio jedan od čimbenika koji je utjecao na odluku predsjednika da se obveže na francuski napad na Libiju. Sarkozyjevi planovi vođeni su sljedećim pitanjima:

1. Želja za dobivanjem većeg udjela u proizvodnji nafte u Libiji

2. Povećati francuski utjecaj u Sjevernoj Africi

3. Poboljšati svoju unutarnju političku situaciju u Francuskoj

4. Pružiti francuskoj vojsci priliku da ponovno potvrdi svoju poziciju u svijetu

5. Pozabaviti se zabrinutošću njegovih savjetnika zbog Gaddafijevih dugoročnih planova da smijeni Francusku kao dominantnu silu u frankofonskoj Africi."

Jedino su se Kina i Rusija, odvojivši svoja gospodarstva od dolara te vežući ugljikovodike i druge međunarodne ugovore u zlatu ili odgovarajućim lokalnim valutama, uspješno othrvale uplivima Zapada u njihove interne poslove. Samo to je već pomoglo smanjiti udio dolara u međunarodnim državnim blagajnama s gotovo 90 posto, od prije dvadesetak godina, na stopu koja se danas kreće između 50 i 60 posto. I ne samo to, već ove dvije zemlje planiraju otići još korak dalje. Ljetos je Vladimir Putin najavio projekt BRICS-a - gospodarske suradnje Brazila, Rusje, Indije, Kine i Južne Afrike - oko stvaranja jedinstvene valute na temelju košarice valuta zemalja u ovom bloku. Također, postoje izvještaji o tome da su Rusija i Kina uključene u razvoj valute podržane zlatom.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov najavio je da je ‘preko desetak‘ zemalja službeno podnijelo zahtjev za pridruživanje ovoj skupini. U pitanju su Alžir, Argentina i Iran, dok su zainteresirani i Saudijska Arabija, Turska, Egipat, Afganistan i Indonezija. Drugi vjerojatni kandidati za članstvo su Kazahstan, Nikaragva, Nigerija, Senegal, Tajland i Ujedinjeni Arapski Emirati. Sveukupno, BRICS grupacija kakva trenutno postoji čini preko 40 posto globalne populacije i gotovo četvrtinu svjetskog BDP-a, a očekuje se da će se ta brojka udvostručiti do 2030. Širenje organizacije bi, jasno, ubrzalo taj proces.

Iako nije u pitanju blok slobodne trgovine, članice koordiniraju trgovinske poslove uspostavivši Novu razvojnu banku za koordinaciju zajmova za infrastrukturu, a sve kako bi se osigurali alternativni mehanizmi zajma od struktura MMF-a i Svjetske banke, za koje su članice smatrale da su postale previše usmjerene na SAD.

I Kina i Rusija su posljednjih godina spojile brojne dogovore s Latinskom Amerikom, pri čemu su Ekvador i Kuba potpisali sporazume s Euroazijskom ekonomskom unijom, dok su Brazil i Čile u tijeku pregovora. Dvadeset regionalnih latinoameričkih i karipskih nacija članice su kineske Inicijative Pojas i put, tako signalizirajući želju da slijede alternativne putove američkim trgovinskim sporazumima koji su težili iskorištavanju latinoameričkih resursa i jeftine radne snage.

Globalna kritika sadašnjeg monetarnog sustava postala je posebno jaka po izbijanju sukoba Rusije i Ukrajine, kad su brojne države postale vrlo skeptične prema osnovnim postavkama uvriježenog svjetskog trgovinskog sustava, prvenstveno globalne bankovne mreže SWIFT, koje su uzrokovale poteškoće u trgovini s Rusima, te neobuzdanoj snazi dolara koja, naravno, ide na ruku samo onima koji ga najviše imaju. Sve to će vjerojatno rezultirati, u kombinaciji s novim tehnologijama kao što je fintech, raznim lokalnim digitalnim valutama (kojih globalno postoji oko 5.000) i valutama podržanim imovinom koje se koriste u multilateralnoj trgovini.

Jedna od takvih je sardinijski Sardex koji nekoliko tisuća sudjelujućih malih i srednjih poduzeća, kao što su električari, vodoinstalateri, staklari, stolari, trgovci na malo, vlasnici kafića ili poljoprivrednici, daje priliku da sudjeluju u sustavu međusobnog kreditiranja i posluju s drugim lokalnim tvrtkama. Ovaj B2B (business to business) model ima za cilj povećati sudjelovanje ljudi u gospodarstvu temeljenom na povjerenju i zajednici te povezati neiskorištene resurse s potrebama ljudi koje tradicionalno gospodarstvo nije moglo zadovoljiti.

Korisnici Sardexa imaju pristup bazi podataka svih članova mreže te mogu objavljivati ​​trgovačke ponude na web platformi ili tražiti poslovne prilike, a za sudjelovanje se plaća fiksnu godišnju naknada. Sustav se temelji na principu da ako netko proizvodi robu ili usluge, to je već vrijednost samo po sebi, zbog čega svaki novi član dobiva donaciju u Sardexu koju može odmah iskoristiti. Ključno za funkcioniranje sustava je da ljudi ne gomilaju Sardex već ih razmjenjuju, čime se pokreće krug vrijednosti. Sardex mjeri vrijednost stvarne robe ili usluge i nije predmet špekulacija.

Umjesto korištenja standardnih valuta, iznos denominiran u eurima (jedan SRD jednak je jednom euru) može se zabilježiti kao dug koji kupac duguje mreži Sardex, a ne prodavatelju, dok prodavač zauzvrat bilježi kredit na svoj Sardex račun, što je zapravo dug Sardexa prema prodavatelju. Na taj način članovi mogu kupovati i prodavati jedni od drugih čak i ako su u nedostatku novca ili imaju poteškoća s dobivanjem kredita u banci. Kao dodatna pogodnost, ne naplaćuju se niti plaćaju kamate na stanje na Sardex računu. Od sudionika se očekuje da zadrže razinu svog Sardex računa unutar individualno dogovorenih maksimalnih razina kredita ili duga; obično par tisuća eura. Članovi moraju kupovati kao i prodavati, a neto iznos kredita ili duga za kupnju i prodaju izvršenu na njihovom Sardex računu trebao bi biti jednak nuli tijekom godine.

image
youtube screenshot

Konačno, kakav god oblik novca koristili, ne možete pobjeći od činjenice da je on, u stvari, vrijeme. Upravo na toj spoznaji se temelji ‘bankarenje vremena‘, sustav proporcionalne razmjene različitih usluga korištenjem radnog vremena kao obračunske jedinice, kojeg su razvili socijalistički mislioci na temelju radne teorije vrijednosti. Jedinice vremena mogu se uplatiti na račun osobe u banci vremena i zamijeniti za usluge drugih članova banke vremena, pri čemu se ovakvo bankarstvo smatra oblikom valute zajednice. No, budući da obračunske jedinice radnog vremena nisu općenito prihvaćene izvan članstva u banci vremena, niti za opću robu kojom se trguje na tržištu, osim specifičnih usluga rada, ona ne predstavlja oblik novca u ekonomskom smislu.

Jer, vrijeme je novac, ali novac nije vrijeme. Kako? Pitajte Gaddafija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. veljača 2023 17:44