Panika. Kaos. Skrivanje istine. Cenzura. Potom i demantiji.
Saslušavanja liječnika koji su prvi javili o pojavi epidemije. Represija.
Tako je u prvim danima izgledalo širenje koronavirusa u Kini. Najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu u kojoj je na vlasti komunistički režim koji je u početku – kada su se koncem prosinca pojavile prve glasine o virusu u Wuhanu koji neobično podsjeća na SARS – s oba oka žmirio na epidemiju koja se proširila u njihovom vlastitom dvorištu.
Onako kao što je to Vrhovni Sovjet u Moskvi napravio kada je 1984. eksplodirao nuklearni reaktor u Černobilu. Što je u konačnici – uvjeravaju nas danas povjesničari – koju godinu kasnije i dovelo do pada komunizma u Europi.
Može li se nešto slično dogoditi u Kini? Može li koronavirus otpuhati komunizam kao što odnosi ljudske živote? Hoće li generalni sekretar Komunističke partije Narodne Republike Kine Xi Jinping dijeliti sudbinu Mihajla Gorbačova, i postati onaj koji će staviti ključ u bravu režima koji je desetljećima drmao gotovo polovinom zemaljske kugle.
Jedna stvar je neosporna: ako se to i dogodi, to neće biti prvi put da je neka globalna epidemija promijenila sliku svijeta.
Za zada je razmjere revolta među kineskim građanima još uvijek teško odmjeriti. No on nesumnjivo postoji. U eri interneta informacije - ma kako po režim one porazne bile - naprosto nije moguće kriti.
Oftalmolog Li Wenliang, koji je prvi objavio da se u Wuhanu događa nešto neobično, i koji je zbog toga priveden na saslušavanje pod optužbom da širi lažne glasine, i sam se liječeći pacijente zarazio koronavirusom i umro od upale pluća.
Postupci vlasti, a potom i njegova smrt, otvorili su vrata ozbiljnom razočarenju građana u sustav. Pitanje koje je ostalo visjeti u zraku je ono koliko su kineske vlasti uopće dorasle nositi se s epidemijom ovakvih razmjera.
Je li režim bio spreman žrtvovati svoje građane kako bi zataškao pojavu virusa. I jesu li podaci o oboljelima i umrlima doista točni. Ili je Partija i njih – fabricirala.
Kinezi društvenim mrežama šire informacije po kojima su uzorci iz Wuhana relativno brzo nakon pojave prvih simptoma odaslani u Peking. Ali i da su otamo brzopotezno vraćeni, s objašnjenjem da virus nije zarazan za ljude.
Građani hvale volontere nevladinih organizacija koje pomažu oboljelima, nad kojima vlasti imaju malu ili nikakvu kontrolu. Prilično otvoreno se kritiziraju vladini dužnosnici u Wuhanu. I postavlja se pitanje bi li se zaraza proširila zemljom da nisu uzaludno potrošeni - na negiranje, demantiranje i cenzuru - oni ključni prvi tjedni od pojave koronavirusa.
Uz to, ruku pod ruku s epidemijom ide i zaustavljanje rasta kineskoga gospodarstva. A svakoj vlasti koja udaru čovjeka po džepu ili zdravlju ne piše se previše dobro.
Svjestan je toga očito i Xi Jinping. Nakon prvobitnog šoka - kada je u siječnju 12 dana potpuno nestao iz javnosti - vratio se na naslovnice medija.
U pokrajini iz koje se proširio virus proglasio je karantenu. Naredio gradnju bolnice u rekordna dva dana. Promovirao Kinu kao zemlju koja je spasila svijet od veće katastrofe. Potrudio se ostaviti dojam da i u tako teškim okolnostima potpuno kontrolira situaciju.
U Iranu je stanje - prema svemu sudeći - još gore. U zemlji u kojoj vrhovnu vlast imaju vjerski vođe ajatolasi, službeni organi tvrde da je od koronavirusa umrlo 15 ljudi. Iako iz šiitskog svetog grada Qoma dolaze vijesti da je samo u njemu najmanje 50 mrtvih.
Državni mediji ovu brojku, naravno, nisu objavili. A Google je u Iranu službeno blokiran. No, ljudi uz pomoć VPN-a lako dolaze do vijesti iz svjetskih medija. I nimalo blagonaklono ne gledaju zataškavanja i muljanja vlastitih vlasti.
Da stvar bude gora, u ponedjeljak je iranski ministar zdravstva pred tv kamerama uvjeravao građane da nema mjesta za paniku. Da nitko ne skriva podatke. I da je situacija pod kontrolom. Pored njega je stajao njegov zamjenik Iraj Harirchi, kašljući i brišući lice maramicom.
Dan kasnije objavio je da je pozitivan na koronavirus.
Klerici su odbili prijedlog da Qom, gdje hodočaste milijuni Šiita, stavi u karantenu. Uvjereni pritom da Allah ne bi dozvolio da neka prgava korona dođe u jedan od najsvetijih muslimanskih gradova.
Dobar dio Iranaca je bijesan. Nemaju osjećaj samo da ih virus vreba na svakom koraku - djeca ne idu u škole, ali su građani i dalje obavezni dolaziti na posao - nego da im i vlastita vlada u oči laže.
Nakon rušenja ukrajinskog aviona, ovo je druga golema triska na licu nacije koja triske ne voli. I pitanje je kako će sve to završiti. Kada kononavirus prođe, a stvarne se štete od njega počnu zbrajati.
Ako javnost u Italiji, Južnoj Koreji ili Hrvatskoj posumnja da se vlade ne nose dobro s izazovima koronavirusa, ministar zdravstva može biti smijenjen. Vlada može pasti. Na vlast mogu doći malo više lijeve ili malo više desne političke opcije. Sam sustav neće se mijenjati.
No, ako "korona" uzdrma temelje na kojima počivaju režimi u Kini i Iranu, puno se više toga može naći na bubnju. A svijet doista može iz ove krize može izići puno drukčiji nego je bio kada je u nju ušao.
Bolji ili gori, to još uvijek ne znamo.