StoryEditor
SvijetNOVI RAT?

Kompleksna priča o odmetnutim Narodnim Republikama Donjeck i Lugansk: većinu u Donbasu ne čine etnički Rusi, nego etnički Ukrajinci

17. travnja 2021. - 15:03

Nažalost, opet se puno priča o Donbasu. Kažemo „nažalost”, jer ova regija na istoku Ukrajine u aktualni fokus nije došla zbog nogometnih uspjeha „Šahtara” iz Donjecka – čiji se stadion zove Donbas Arena - ili kakvim drugim veselim povodom, već zbog ratnih oblaka koji su se nadvili nad taj rudarski kraj.

Tjednima rastu tenzije između dviju strana, uz sve češće međusobno granatiranje. Strane su iste kao prije sedam godina, kad je oko Donbasa izbio rat koji je odnio 14.000 života. Jednu stranu čini centralna vlada u Kijevu i ukrajinska vojska, uz koje stoji SAD. Drugu čine vlasti odmetnutih Narodnih Republika Donjeck i Lugansk, te njihova separatistička vojska, uz koje stoji Rusija.

Mnogi iz te jednadžbe zaključuju da većinu stanovništva u Donbasu čine Rusi. Zašto bi inače vlada u Kijevu slala vojsku na građane Donbasa, ako oni nisu većinom Rusi? Zašto bi se građani Donbasa uopće „odcjepljivali” od Ukrajine, ako su većinom Ukrajinci?

Prosta logika nalaže zaključak – koji neizravno, nekad i izravno, promiču i zapadni mediji - da u Donbasu pretežno žive Rusi.

Ta prosta logika objašnjava sve: Putinova Rusija hoće ugrabiti istočni dio Ukrajine, koristeći brojčanu dominaciju etničkih Rusa na prostoru Narodnih Republika Donjeck i Lugansk.

image
AFP

Ta logika pomaže i da lako povučemo analogiju s ratom u Hrvatskoj: tako je i Miloševićeva Srbija htjela ugrabiti veliki dio Hrvatske, koristeći dominaciju etničkih Srba na prostoru Krajine. Rusija je Srbija, Ukrajina je Hrvatska: pobunjeni Rusi u Donbasu preslika su pobunjenih Srba u Krajini. Sad shvaćamo što se zbiva u Ukrajini.

Jedini je problem što ta logika nema uporište u realnosti. Jer većinu populacije Donbasa čine – Ukrajinci.

Ukrajinac sam, ruski je moj jezik

Prema zadnjem službenom popisu stanovništva iz 2001. godine, među 4,8 milijuna stanovnika Donječke oblasti bilo je 57 posto Ukrajinaca i 38 posto Rusa. Slično je i kod 2,5 milijuna žitelja Luganske oblasti: 58 posto Ukrajinaca i 39 posto Rusa.

Vidimo da etnički Ukrajinci imaju uvjerljivu natpolovičnu većinu u obje oblasti Donbasa. Čini se da moramo odbaciti analogiju sa Srbima.

Igra li nam možda analogija s Crnogorcima i njihovim dvojstvom nacionalnog bića, u kojem se zna dogoditi da se u istoj obitelji jedan brat izjašnjava kao Crnogorac, a drugi kao Srbin?

Ta analogija, pak, pada na pitanju jezika: dok Crnogorci i Srbi govore istim ili vrlo sličnim jezikom, razlika između ruskog i ukrajinskog otprilike je kao između hrvatskog i slovenskog.

image
AFP

No baš pitanje jezika daje nam novi uvid u kompleksnu situaciju Donbasa. U Ukrajini se i inače veliki dio stanovništva koristi (i) ruskim jezikom, ali na istoku zemlje ruski jezik je prvi izbor čak i kod većine Ukrajinaca.

O tome govore brojke - prema istom popisu iz 2001., ruski je glavni jezik 75 posto stanovnika Donječke oblasti i 69 posto žitelja Luganske oblasti.

Dakle, udio izvornih govornika ruskog jezika u Donbasu čak je dvostruko veći od udjela etničkih Rusa. To je zato što najmanje polovica etničkih Ukrajinaca u Donbasu kao materinji jezik navodi ruski.

Baš zato je promašena odluka pučističkih vlasti u Kijevu iz 2014. godine (nakon što je državnim udarom srušen proruski predsjednik Viktor Janukovič, koji potječe upravo iz Donbasa) da se ukine službeni status ruskog jezika bila jedan od „okidača” za pobunu u Donbasu, koja je rezultirala stvaranjem Narodnih Republika Donjeck i Lugansk.

Sovjetski identitet

Prema tome, u Ukrajini se ne radi o separatizmu Rusa u Donbasu, već o unutrašnjem sukobu – odnosno građanskom ratu - između centralnih vlasti u Kijevu i ukrajinskog naroda na odmetnutom i pobunjenom istoku zemlje.

Očito je da Ukrajinci na zapadu Ukrajine politički ne razmišljaju jednako kao Ukrajinci na istoku države, kao što ni BiH Hrvati iz Posavine ne razmišljaju jednako kao BiH Hrvati iz Hercegovine, odnosno kap što Hrvati u Istri ne razmišljaju jednako kao Hrvati u Lici ili Slavoniji. Samo što je u Ukrajini to eskaliralo do građanskog rata.

image
AFP

Većina žitelja Donbasa – kako etnička ruska manjina, tako i etnička ukrajinska većina - dijeli prorusku političku orijentaciju jer je u vrijeme SSSR-a Moskva ulagala mnogo novca u razvoj ove regije kao industrijskog središta s velikim količinama ugljena, prirodnog plina i drugih energenata, zbog čega je Donbas još u sovjetsko doba ekonomski postao najbogatiji dio Ukrajine.

Stoga ne čudi da su ranija sociološka istraživanja regionalnih identiteta u Ukrajini pokazala da oko 40 posto stanovnika Donbasa za sebe bira „sovjetski identitet”. Ni ukrajinski, ni ruski, nego sovjetski.

Donbas za Lenjina

Izvor ove identitetske razlike građana Donbasa u odnosu na zapadni dio Ukrajine neki nalaze još u samim začecima Sovjetskog Saveza prije stotinu godina. Naime, za vrijeme Februarske i Oktobarske revolucije 1917. godine većinu radnika u Donbasu vodile su ruske političke stranke, a posebno Lenjinovi boljševici.

Upravo u Donbasu boljševici su te 1917. imali najveću podršku u Ukrajini. I kasnije, za vrijeme Ruskog građanskog rata (1918.-1922.) u Donbasu su vođene velike borbe između boljševika i reakcionarne Bijele garde, koje su završile pobjedom boljševika.

Ta se identitetska razlika između zapadnih i istočnih Ukrajinaca iskazala i u Drugom svjetskom ratu, kad su Ukrajinci na istoku zemlje mahom bili uz Crvenu armiju, dok su mnogi Ukrajinci na zapadu Ukrajine podržavali nacističkog kolaboracionista Stepana Banderu, koji je figurirao kao ukrajinski Ante Pavelić ili Draža Mihailović.

Te razlike iz Drugog svjetskog rata preživjele su sve do danas, te su postale vidljive nakon puča na Majdanu 2014. godine, koji je raskolio zemlju.

Poučak Domagoja Vide

Otada se u Kijevu, u organizaciji neonacističke stranke Svoboda, noćnim maršem s bakljama slavi Banderin rođendan (pri čemu neki učesnici marširaju u uniformama 1. ukrajinske SS divizije iz WW2), a u opticaj se u ukrajinskoj vojsci vratio i Banderin nacistički pozdrav „Slava Ukrajini – Slava herojima”, kao ukrajinski pandan ustaškom nacističkom pozdravu „Za dom spremni”.

Nasuprot tome, u Donbasu se i danas njeguje i slavi antifašistička tradicija iz WW2, odnosno vojni podvizi Crvene armije. Ukrajinski istok na pozdrav „Slava Ukrajini – Slava herojima” gleda kao na relikt nacizma i očiti primjer povijesnog revizionizma.

image
AFP

Uostalom, sjetimo se kako je na zadnjem nogometnom Mundijalu u Rusiji naš nogometaš Domagoj Vida - koji je svojedobno igrao za „Dinamo” iz Kijeva – izazvao politički skandal kad je u video-snimci nakon pobjede Hrvatske nad Rusijom izgovorio taj slogan, vjerojatno niti ne znajući da su ga u Drugom svjetskom ratu koristili ukrajinski Hitlerovi pomagači.

Ta je snimka izazvala negativne reakcije u Rusiji, kao i na istoku Ukrajine, pa se Vida morao ispričati, dobivši opomenu od FIFA-e. Ali na zapadu Ukrajine Vidi je nakon tog slogana skočila popularnost.

Uglavnom, identitetske razlike između Donbasa i Kijeva opstaju i danas, te se manifestiraju kroz bitno različite mentalitete i političke svjetonazore. Izvoditi državni udar u tako podijeljenoj zemlji nije se pokazalo najpametnijom opcijom. Posljedice su tu – Narodna Republika Donjeck i Narodna Republika Lugansk.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2021 15:04