StoryEditorOCM
Svijetrat šutnje

Knjiga koja razotkriva kontroverzu iz Drugog svjetskog rata: Zašto je Papa Pio XII šutio u vrijeme zločina?; ‘Nije tada Vatikan bio ono što je sada‘

Piše Inoslav Bešker
1. prosinca 2022. - 14:18

Zašto je papa Pio XII (1939-1958) šutio o holokaustu, genocidnom istrebljivanju Židova u Njemačkoj, Hrvatskoj, Latviji i drugim državama s fašističkim režimima za drugoga svjetskog rata?

I na to pitanje je u intervjuu Corriereu della Sera odgovorio Andrea Riccardi (72), pisac nedavno objavljene knjige Rat šutnje (La guerra del silenzio).

Riccardi je katolički laik, najpoznatiji kao osnivač i dugogodišnji predsjednik Zajednice Svetog Egidija, zauzete u brizi za onemogućene – siromahe, hendikepirane itd. – u Italiji i u svijetu, te za mir u svijetu (njezinim posredovanjem prekinut je, na primjer, građanski rat u Mozambiku).

Svoju knjigu Riccardi počinje susretom Pija XII (Eugenija Pacellija) s tadašnjim apostolskim delegatom u Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj nadbiskupom sv. Angelom Giuseppeom Roncallijem, svojim budućim nasljednikom na papinskoj katedri sv. Petra (gdje je bio poznat kao Ivan XXIII).

Neodlučni Papa

U svom dnevniku je mons. Roncalli zabilježio: "Papa me upitao sudi li se loše o njegovoj šutnji o ponašanju nacizma." Riccardi napominje: "Upravo je Pio XII izustio ključnu riječ: šutnja."

Pa objašnjava: "Prije svega treba shvatiti dvoje. Vatikan je bio različit od današnjega: u [svjetskoj] diplomaciji je bio nevažan, pape nisu bile međunarodni medijski likovi. A Pacelli je bio osoba veoma različita od onoga što mi mislimo da je bio."

Riccardi tvrdi da je bio "krotak, uljudan, plah, nesiguran. Imao je hijeratsku crtu, umekšanu rimskom dobrodušnošću: bio je poliglot, ali sve je jezike govorio s blagim naglaskom svoga grada. A bio je i neodlučan".

Dakle, tvrdi Riccardi, hijeratska crta – pompozno strogo iskazivanje svetosti svoje pozicije (usput: tipičnije danas za pravoslavne hijerarhe, njihov korak i izričaj odmjeren i decizivan) – bila je u Pija XII poza a ne stav. Poza koje su se odrekli svi njegovi nasljednici, ponajprije sv. Ivan XXIII.

Piovu neodlučnost Riccardi ilustrira primjerom kojeg nema u arhivima, ali kaže da mu ga je prepričao kardinal Luigi Traglia, za rata crkveni vicegerent Rima: "Uoči Božića 1943 Nijemci i Kochova banda nasilno su upali u Lombardsko sjemenište, koje je bilo puno skrivenih Židova, vojnika, antifašista. Mnogi su od njih od sjemeništaraca dobili crkveno ruho. Stoga su ih fašisti prisiljavali da izmole naglas molitve kako bi ih raskrinkali i odveli u logor. Sramotno svetogrđe. Poneki je Židov naučio Zdravomarijo i Očenaš, pa se spasio. Drugi su uhićeni i deportirani. Papa se nad tim zgnušao. U znak prosvjeda je naredio da se ne slave ponoćke koje su, zbog policijskog sata, bile određene za službu popodne. Ali se onda predomislio i poslao Tragliu da župnicima kaže da svejedno drže tu misu…".

Objašnjava Riccardi: Papa Pio XII se "uplašio da tim prosvjednim gestom ne razjari okupatora. Papa je bio diplomat, htio je uvijek ostaviti otvoren put za posredovanje. Ali [sv.] Giovanni Battista Montini [u to doba zamjenik papinskoga državnog tajnika], budući Pavao VI, ne bi nikada bio kadar organizirati mrežu za zaštitu Židovâ i antifašistâ bez suglasnosti Pija XII. Poneki povjesničari prigovaraju da nema pismene naredbe. Ali bio bi težak rizik to i napisati."

Riccardi točno opisuje hijerarhijski odnos. I dan danas je bilo dovoljno što je Angelo Becciu, kao zamjenik državnog tajnika, organizirao isplate bez papinskog odobrenja, pa da ga papa Frane, kad je za to doznao, liši svih u međuvremenu stečenih kardinalskih ovlasti.

Slučaj Lisak

Podjednako je tako bilo nezamislivo da bi tadašnji nadbiskupov tajnik mons. Ivan Šalić dao poslije Drugoga svjetskog rata u zagrebačkome Nadbiskupskom domu utočište ustaškom pukovniku Erihu Lisaku bez odobrenja nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. U crkvama je lakše oprostiti gaženje prava civilne države nego insubordinaciju.

Milanski intervjuist podsjeća Riccardija da je Pacelli bio kardinal državni tajnik pape Pija XI (1922-1939), da su zajedno pripremali još jednu, oštru encikliku osude nacizma nakon objavljene enciklike Mit brennender Sorge, pa zašto li je nakon smrti Pija XI ostala u ladici?

"Pio XI imao je veoma različit karakter. Zapovjedan. Vjerovao je da će Mussolini pretvoriti fašizam u katolički režim. Kad je shvatio da nije tako, da režim dapače progoni mlade u Katoličkoj akciji, žestoko je prosvjedovao. Pio XII bio je oprezan. Bio je u Njemačkoj [kao nuncij], govorio je njemački, ali odnos s Hitlerom bio je veoma loš."

Dopustimo sebi ovdje digresiju. Postulator zasad nedovršene kauze za beatifikaciju Pija XII isusovac Peter Gumpel rekao mi je prije dvadeset godina da su međusobno različiti isusovački nacrti enciklike protiv fašizma upućeni Piju XI nepunih mjesec dana prije njegove smrti, pa on sam nikakav nacrt nije napisao. Dopustimo još jednu digresiju: a da ju je i napisao i objavio, koliko bi ona utjecala na političke prosudbe? Nadbiskupu Stepincu bila je jasna kategorička osuda nacizma u enciklici Mit brennender Sorge, pa je svejedno u travnju 1941 psalmističkim citatom "a Domino factum est istud" (to je Gospodin učinio) blagoslovio ustaški režim koji su u Zagrebu instalirali baš nacisti.

Gumpel mi je i osobno svjedočio da su katolici znali kako o nacističkom proganjanju Židovâ misli Pio XII i bez enciklike. Kao student teologije u Nizozemskoj bio je svjedok pastirskog pisma nizozemskih biskupa protiv deportacije Židovâ, koje je izazvalo još goru njemačku odmazdu. Gumpel je ocijenio: "Pio XII je skupio niz istih iskustava: da svaki javni prosvjed pogoršava stanje. Bilo bi neodgovorno da je javno prosvjedovao."

Papa u reverendi umrljanoj krvlju

Riccardi kaže da je Pio XII bio unaprijed obaviješten da će nacisti pokupiti i deportirati rimske Židove. "Otišao je u četvrt San Lorenzo nakon bombardiranja. Bila je to povijesna gesta, Papa u reverendi umrljanoj krvlju, Rimljani ganuti. Mogao je otići ne kažem na Tiburtinsku stanicu zaustaviti kompoziciju, kako je napisala Rosetta Loy, ali svakako među Židove zatvorene u Vojnom kolegiju nekoliko stotina metara od Vatikana. Nije to učinio. Zavarao se da ih može osloboditi na drugi način. Oslonio se na njemačkog veleposlanika Weizsäckera, koji ga je naveo da izgubi vrijeme." Ali je, spominje Riccardi, Piova akcija spasila druge živote.

"Papa je smatrao da se ne smije svrstati među zaraćenima, jer je s druge strane bio Sovjetski Savez", objašnjava Riccardi, premda dodaje: "ali u biti šutnja je nastavljena i nakon rata. A to, iskreno, nisam kadar objasniti."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. siječanj 2023 22:05