Tajvanske zračne snage u nedjelju su odvratile osam kineskih zrakoplova koji su ušli u obrambenu zonu ove otočne države, objavilo je tajvansko ministarstvo obrane. Otkako su zaredale povišene tenzije u Tajvanskom tjesnacu, Taipei je izvijestio o čak 148 povreda svog zračnog prostora u samo četiri dana, što svjedoči o dramatičnoj eskalaciji odnosa sa službenim Pekingom.
Komunistička Kina smatra Tajvan svojim teritorijem već desetljećima i nikad se nije odrekla njegova stavljanja pod svoj suverenitet silom, odnosno vojno-redarstvenom operacijom. Premda mu je neovisnost službeno priznao jako mali broj svjetskih država, Tajvan itekako dobro koristi čitav spektar neslužbenih potpora od SAD-a i mnogih zemalja Zapada, prkoseći velikom komunističkom bratu pod samim nosom.
Na otok Tajvan, inače bivšu japansku koloniju, 1949. su se povukli kineski nacionalisti Čang Kaj-šeka nakon poraza od Maovih komunista u središnjoj Kini. Riječ je, inače, o istom narodu, Han Kinezima, koje dijeli samo ideološka matrica, odnosno privrženost kapitalizmu ili komunizmu.
Tajvanci su dobro financijski napredovali zahvaljujući američkim interesima da iritiraju njihova crvenog ekonomskog i političkog rivala pod samim nosom: Washington im prodaje i oružje, investira u tamošnje gospodarstvo i održava više nego bliske odnose putem centara za kulturne ili ekonomske odnose. SAD im jamči i pomoć u obrani u slučaju agresije, na što ih obvezuje poseban zakon.
Većina modernih Tajvanaca, njih od 70 do 80 posto, ne žele se pripojiti komunističkoj Kini, naročito nakon ne baš dobroga iskustva Hong Konga. Navikli na demokraciju, tamošnji građani nastoje zadržati slobodu kretanja, okupljanja, govora i medija. Broj onih koji podupiru ideju ujedinjenja s komunističkom Kinom je, smatra se na Zapadu, puno manji od preostalih 20-30 posto stanovnika koji se ne žele izjašnjavati o tome pitanju. Uglavnom je riječ o starijoj populaciji, kad je riječ o sentimentima o ujedinjenju.
Suprotno stereotipnom mišljenju, Tajvan i Kina već godinama gospodarski surađuju i međusobno posluju, premda Peking otok smatra svojom odcijepljenom provincijom. Kineski poduzetnici, usprkos proklamiranoj demokraciji na tajvanskom otoku, ipak ne mogu investirati na Tajvanu. Zabranjeno im je ulagati i u tajvanske medije i u druge sektore, no dozvoljeno im je izvoziti robu na Tajvan. I turistička putovanja Kineza na Tajvan i Tajvanaca u Kinu donedavno su bila sasvim uobičajena, iako su Tajvanci za tu svrhu morali koristiti posebne dokumente, jer im Peking ne priznaje njihov službeni pasoš.
U kopnenoj Kini trenutno živi oko milijun tajvanskih biznismena i njihovih obitelji, jer tamo su im smješteni golemi proizvodni pogoni, od čipova i druge elektronike, do tekstila. Tajvan ima jednu od naprednijih ekonomija u istočnoj Aziji, s nominalnim BDP-om od oko 24 tisuće dolara. Da bi poslovali u komunističkoj Kini dosad su morali potpisati tek izjavu o priznavanju autoriteta Komunističke partije i ostati politički neutralni. Aktualna situacija političke zategnutosti i zazivanja rata ovim poslovnim ljudima zapravo nanosi najviše štete. Oni na Tajvanu uglavnom podupiru najsnažniju opoziciju aktualnoj tajvanskoj predsjednici koju predstavlja Kineska nacionalistička partija.
Ta najveća oporbena stranka zagovara politiku „konsenzusa iz 1992.“, tj. svojedobnog dogovora Taipeia i Pekinga da se oni međusobno razlikuju, no da zauvijek postoji samo jedna Kina u trenutne dvije verzije. Peking je, međutim, u međuvremenu izbacio dvije verzije iz te teze, a zadržao samo 'jednu i jedinstvenu Kinu'. Xi Jinping je u obraćanju Kinezima na Tajvanu u siječnju lanjske godine izjednačio „konsenzus iz 1992“ s politikom „jedne Kine“, ne odričući upotrebe vojne sile da to konačno postigne.
Budućnost Tajvana i Kine službeni Peking uglavnom svodi na definiciju „jedna zemlja - dva sistema“, temeljem koje je Pekingu pripojen i Hong Kong 2020. godine.