Kina već gotovo pola stoljeća gradi jedan od najambicioznijih ekoloških projekata u ljudskoj povijesti: „Veliki zeleni zid“, golemu barijeru drveća koja se proteže tisućama kilometara duž ruba pustinja Gobi i Taklamakan. Ideja je jednostavna, ali grandiozna – zaustaviti širenje pustinja, obuzdati pješčane oluje i promijeniti klimu čitave regije.
SADNJA STABALA
Program, poznat kao Three-North Shelter Forest Program, započeo je 1978. godine kao odgovor na sve teže posljedice ubrzane urbanizacije i intenzivne poljoprivrede u sjevernoj Kini. Tijekom desetljeća, pijesak i prašina s pustinjskih područja redovito su gušili gradove poput Pekinga, pretvarajući nebo u gustu smeđu izmaglicu i ozbiljno narušavajući zdravlje stanovnika. Kineske su vlasti odgovorile projektom koji se proteže oko 4500 kilometara, od sjeveroistoka do zapada zemlje, zamišljenim kao živući štit od pijeska i vjetra.
Do danas je posađeno više od 66 milijardi stabala, a cilj je do 2050. dosegnuti brojku od gotovo 100 milijardi. Time bi, prema nekim procjenama, globalna šumska pokrivenost mogla porasti i do 10 posto u odnosu na kasne 1970‑e. Projekt je već rezultirao time da je pustinja Taklamakan u velikoj mjeri okružena šumskim pojasom, a službeni podaci govore da je ukupni šumski pokrov Kine premašio 25 posto teritorija države. Za zemlju koja je desetljećima trpjela golemo krčenje šuma, to je dramatična promjena trenda.
VELIKI, ZELENI ZID
No učinci „Velikog zelenog zida“ ne vide se samo u pejzažu, nego i u atmosferi. Satelitska mjerenja i klimatski modeli pokazuju da masovna sadnja drveća mijenja kruženje vode u atmosferi nad sjevernom i zapadnom Kinom: utječe na raspodjelu oborina i lokalne temperaturne obrasce. Drugim riječima, šume ne služe samo kao barijera vjetru, nego aktivno sudjeluju u preoblikovanju vremenskih prilika u regiji – smanjuju učestalost i intenzitet prašnjavih oluja te dugoročno mijenjaju mikroklimu.
Unatoč tome, projekt je daleko od idealnog i često je predmet žestokih kritika. Jedan od najvećih problema je način na koji se šume podižu. Umjesto prirodno raznolikih šumskih ekosustava, na mnogim se područjima sade gotovo monokulture – golemi nizovi isto vrste drveća, najčešće topola i vrba. Takve umjetne šume izuzetno su osjetljive na bolesti i štetnike: povijest je već pokazala da jedan patogen može u kratkom vremenu uništiti cijele regije. U jednoj kineskoj pokrajini zabilježeno je propadanje oko milijardu stabala zbog bolesti, što je ogroman udarac i financijski i ekološki.
NEMA VODE
Drugi gorući problem je voda. Veliki dio „Velikog zelenog zida“ prostire se po izrazito sušnim, pa i polupustinjskim područjima, gdje je svaki milimetar oborina dragocjen. Sadnja milijardi „žednih“ stabala u takvim uvjetima znači snažan pritisak na ionako oskudne podzemne i površinske vodne izvore. Na nekim lokacijama razina podzemnih voda drastično je pala, tlo se dodatno isušilo, a mortalitet posađenih stabala naglo je porastao. Paradoksalno, projekt osmišljen da zaustavi širenje pustinje u pojedinim je zonama potencijalno pridonio daljnjem propadanju tla.
Zbog toga sve veći broj stručnjaka poziva na zaokret u strategiji. Umjesto masovne sadnje nekoliko brzorastućih vrsta, zagovaraju mozaični pristup: kombinaciju autohtonih i bolje prilagođenih biljnih vrsta, veću bioraznolikost i poštivanje lokalnih ekoloških uvjeta. U praksi to znači manje industrijskog sađenja, a više prirodnih, raznolikih šuma koje bi mogle dugoročno opstati bez stalnog „infuziranja“ vodom i kemijskom zaštitom.
Unatoč kontroverzama, „Veliki zeleni zid“ ostaje fascinantan primjer onoga što država može učiniti kada mobilizira goleme resurse u jednom smjeru. Projekt je već promijenio lice velikog dijela kineskog sjevera i zapada te otvorio važne rasprave o tome kako se boriti protiv degradacije tla i klimatskih promjena. Pitanje više nije treba li saditi drveće, nego kako ga saditi tako da šume doista postanu trajni, živi štit, a ne privremena, skupa i krhka zelena fasada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....