Kako su se europske zemlje obračunavale s navijačkim ekstremizmom: mjere su znatno oštrije nakon tragedije 1985. godine

Bilo je proljeće 2019., a na San Siru se trebala odigrati utakmica Milana i Lazija. No nekoliko sati prije početka susreta, nedaleko od milanskog Piazzale Loreto, Lazijevi ultrasi odlučili su odati počast fašističkom diktatoru Benitu Mussoliniju.

Nekoliko desetaka Lazijevih ultrasa okupilo se u ulici Corso Buenos Aires, nedaleko od Piazzale Loreto, mjesta na kojem je 1945. godine bilo izloženo tijelo fašističkog diktatora Benita Mussolinija. Razvili su veliki transparent s natpisom "Onore a Benito Mussolini" ("Čast Benitu Mussoliniju"). Podizali su desnice na fašistički pozdrav i skandirali "Presente!", tradicionalni poklič talijanskih neofašista.

Sve se događalo 24. travnja, uoči Dana oslobođenja Italije od fašizma.

Talijanska država odlučila je takve ispade ne tretirati tek kao bezazleni dio navijačkog folklora.

Policija je pregledala snimke, identificirala sudionike i krenula u postupke protiv organizatora. Osam Lazijevih ultrasa dobilo je zabrane pristupa stadionima u trajanju od jedne do pet godina. A Claudio Corbolotti, jedan od vođa Lazijevih Irriducibila, koji je predvodio skandiranje i poticao okupljene na fašističke pozdrave, završio je pred sudom.

U lipnju 2023. osuđen je na godinu dana zatvora.

Sličan scenarij četiri godine kasnije odigrao se i na sjeveru Europe, u Nizozemskoj. Uoči polufinalne utakmice nacionalnog kupa između Feyenoorda i Ajaxa 5. travnja 2023. godine ispred rotterdamskog stadiona De Kuip okupila se velika skupina domaćih navijača. Atmosfera se ubrzo pretvorila u antisemitski skup. Jedan od navijačkih predvodnika popeo se na pozornicu, uzeo mikrofon i poveo skandiranje kojim se Židove pozivalo u plinske komore. Deseci okupljenih prihvatili su njegove povike.

Ni nizozemske vlasti nisu ostale samo na osudi incidenta. Policija je pregledala snimke, identificirala 60-godišnjeg muškarca iz Haaga koji je predvodio skandiranje i protiv njega pokrenula postupak. Sud ga je osudio na 90 sati rada za opće dobro, a nizozemski nogometni savez KNVB izrekao mu je desetogodišnju zabranu ulaska na nogometne stadione.

S nacističkim ekstremizmom među navijačima desetljećima se obračunavala i Njemačka. Jedan od najpoznatijih primjera vezan je uz Borussiju Dortmund, čije je tribine još osamdesetih godina zaposjela neonacistička skupina Borussenfront. Njezini pripadnici podizali su desnice u Hitlerov pozdrav, skandirali "Sieg Heil" i sudjelovali u nasilnim napadima na strance i političke protivnike.

Na čelu skupine bio je Siegfried Borchardt, poznat pod nadimkom "SS-Siggi". Njemačka policija nije se zadovoljila privođenjem anonimnih izgrednika s tribina. Procesuirala je i samog vođu Borussenfronta, koji je zbog nasilja više puta završavao iza rešetaka. Godine 2003. osuđen je na četiri mjeseca bezuvjetnog zatvora zbog Hitlerova pozdrava na neonacističkim demonstracijama.

U sva tri slučaja policija i pravosuđe nisu se zaustavili na anonimnim pripadnicima navijačke mase. Identificirali su i procesuirali ljude koji su predvodili ekstremističke ispade ili imali važnu ulogu u nasilnim navijačkim skupinama. A kazne nisu bile samo odgovor na ono što su počinili. Bile su i upozorenje svima koji bi ih ubuduće mogli slijediti.

Nije to, naravno, iskorijenilo nacizam, fašizam i antisemitizam s europskih stadiona. Ali poslalo je jasnu poruku što je u državi dopušteno. A što nije.

Pripadnici navijačkih skupina ponašaju se po pravilima psihologije gomile. Pojedinac koji se sam nikada ne bi usudio uzvikivati nacističke parole u gomili odjednom postaje neustrašiv. Anonimnost mase daje mu osjećaj snage, a pripadnost skupini stvara mu privid da osobnu odgovornost može podijeliti sa stotinama drugih. Ono što bi sam možda smatrao nezamislivim, među stotinama istomišljenika postaje gotovo normalno. Pa ako navijačka skupina funkcionira kao batinaški odred, i oni postanu batinaši. Ako njihovi ultrasi veličaju Hitlera, i oni to bespogovorno slijede. Ako u korteu prije utakmice krene pjesma o Ani Frank koja je kurva, ne svetica, ona nikad ne ostane na dvojici ili trojici navijača. Nego je lako zapjevaju stotine, u nekim situacijama i tisuće navijača.

Navijačke skupine, naime, funkcioniraju strogo hijerarhijski. I kod njih se rijetko kad stvari događaju slučajno.

Vođa, obično s megafonom u ruci, povede skandiranje. Njega prihvate prvo oni koji su mu najbliži. A onda, koji trenutak kasnije, i ostali u skupini. Pritom su sve pjesme i koreografija unaprijed isplanirane, i ništa nije prepušteno slučajnosti. 

Zato europske policije nastoje ciljati "u glavu". I procesuirati predvodnike nezakonitog skandiranja, stadionskih nereda ili brutalnih fizičkih obračuna sa suparničkim ultrasima.

Onog trenutka kad se oni udalje s tribina i završe iza rešetaka, navijačka skupina ne ostaje samo bez svojih vođa, nego i bez autoriteta na kojem počiva njezina moć. Oni koji su do jučer s megafonom u ruci određivali što će stotine drugih ljudi pjevati, uzvikivati ili raditi odjednom više nisu nedodirljivi. Naravno, uvijek se pojave drugi koji će zauzeti njihovo mjesto. Ali oni onda znaju što ih čeka ako odluče krenuti istim putem.

Da ne bude zabune. Visoke kazne nisu ni počele niti će završiti s veličanjem Hitlera, Mussolinija ili Ante Pavelića. Europa je mnogo prije ovih slučajeva naučila koliko opasno može biti kada se organizirano navijačko nasilje počne tolerirati kao neizbježan dio nogometnog folklora.

Prijelomni trenutak dogodio se 29. svibnja 1985. godine na bruxelleskom stadionu Heysel. Uoči finala Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa engleski huligani nasrnuli su na talijanske navijače. U paničnom bijegu koji je uslijedio ljudi su se nagurali uz betonski zid koji se urušio. Poginulo je 39 ljudi, a stotine su bile ozlijeđene.

Ova katastrofa izazvala je šok diljem Europe. UEFA je engleskim klubovima zabranila nastup u europskim natjecanjima na pet godina, a Liverpoolu na šest. Belgijski istražitelji pregledavali su televizijske snimke i fotografije kako bi identificirali odgovorne. Četiri godine kasnije, četrnaestorica Liverpoolovih navijača osuđena su na po tri godine zatvora zbog sudjelovanja u nasilju koje je dovelo do smrti 39 ljudi. Polovica kazne bila im je uvjetna. Sud je osudio i dvojicu belgijskih dužnosnika zbog propusta u organizaciji i osiguranju utakmice.

Britanska premijerka Margaret Thatcher pokrenula je oštriji obračun s nogometnim huliganizmom. Najavljeni su stroži nadzor ulazaka na stadione, videonadzor i ograničenja prodaje alkohola. A samo nekoliko mjeseci nakon tragedije donesena je Europska konvencija o nasilju gledatelja na sportskim priredbama, koja je postavila temelje međunarodne suradnje u suzbijanju nogometnog nasilja.

Heysel nije preko noći promijenio europski nogomet. Ali označio je početak razdoblja u kojem navijačko nasilje sve manje ostaje samo problem klubova i nogometnih saveza, a sve više postaje pitanje policije, pravosuđa i odgovornosti države.

One, naravno, koja ima snage, želje i volje obračunati se s nogometnim huliganima.