Odabir puta za osiguravanje nacionalne sigurnosti je suvereno pravo svake države, ali to ne bi trebalo ići nauštrb sigurnosti drugih država...
Kad ovakav citat stigne iz Rusije, i to ovih dana, onda je to zapravo nova definicija ironije. Naveli smo riječi glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marije Zaharove, koja je u srijedu najavila i da će "odgovor Rusije na odluku Finske o pridruživanju NATO-u definitivno uslijediti i bit će iznenađenje".
Ako ste nakon ovakvih dvosmislenih poruka slučajno u paničnom strahu od izbijanja nuklearnog rata, onda pročitajte i drugi dio izjave Zaharove, vrlo je indikativan za razumijevanje trenutačne pozicije Rusije na svjetskoj geopolitičkoj karti.
Ona je, među ostalim, kazala i sljedeće: "Naša zemlja će poduzeti kontramjere čiji će se sadržaj, uključujući i vojno-tehničke aspekte, u velikoj mjeri određivati uzimajući u obzir konkretne uvjete članstva Finske u NATO-u, uključujući i razmještanje stranih vojnih baza i sustava udarnog naoružanja na njihovu teritoriju".
Dakle, ono što je za Ruse donedavno bilo neprihvatljivo već i na razini ideje; učlanjenje neke susjedne im zemlje u NATO-u, sada će ovisiti o sadržaju ostvarene ideje!? To jest, ovisit će o tome hoće li biti stranih vojnih baza i kakvo će se oružje eventualno razmjestiti blizu granice.
Drugim riječima, rusko stajalište o širenju NATO-a uz svoje zapadne granice više nije tako rezolutno kao što je bilo prije samo nekoliko mjeseci! Prije nego što je Kremlj osjetio što znače ratni gubici.
Evo Zokija, evo Erdogana...
Podsjetimo, Vladimir Putin je u više navrata invaziju na Ukrajinu, ma kako je službeno nazivao, zapravo pravdao kao potez kojim je preduhitrio "Zapad koji se spremao za invaziju na povijesne teritorije Rusije". Naravno, nije propustio ponoviti ni da je Sjevernoatlantski savez velika opasnost za Rusiju, a pošto je Ukrajina pokazivala namjeru da se priključi tom Savezu, nije bilo druge. Nego je napasti! Barem po Putinu, je li...
Istina, nisu ni Francuska ili recimo Njemačka prije početka invazije baš bile gorljivo za proširenje NATO-a na Ukrajinu, Gruziju ili neku drugu postsovjetsku državu, ali ruska "specijalna operacija" s tisućama žrtava sve je promijenila. Pa smo, eto, dočekali da su zemlje koje su postale sinonim neutralnosti, kao recimo Finska ili Švedska, ovih dana podnijele službeni zahtjev za ulaskom u NATO! Zahtjev mora odobriti svih 30 zemalja članica.
U trenutku kad je ruska ofenziva prema Ukrajini ujedinila zapadni svijet (nećemo sad o otporu najnovijem paketu sankcija Moskvi iz Budimpešte!), to se činilo gotovo prirodnim. Baš kao i proširenje NATO-a, jasno, tamo gdje ga žele.
Što će sve to donijeti Europi? Krenimo li iz dnevno-političke perspektive, dobit ćemo dokaz o tome koliko je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan važan, odnosno utjecajan, a koliko je predsjednik Hrvatske istodobno nevažan-neutjecajan na međunarodnoj političkoj sceni. Naime, i jedan i drugi, svatko iz svojih razloga, protive se pridruživanju Švedske i Finske.
Dok Zoran Milanović svoj pristanak veže uz izmjenu izbornog zakona u BiH, čime bi se onemogućilo da Bošnjaci opet izaberu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Turska je na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća već blokirala početak pregovora, čime je dovedena u pitanje zamisao da nove članice dobiju pozivnicu i prije velikog summita NATO-a, krajem lipnja u Madridu. No, kao što ste sigurno pročitali, u Milanovićevom pismu Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO-a, nema ni riječi o toliko spominjanoj blokadi proširenja!
Erdogan je već ranije bio iznio optužbe da skandinavske zemlje pružaju utočište aktivistima turske kurdske manjine, od kojih neki pripadaju Radničkoj stranci Kurdistana (PKK), koju on naziva terorističkom skupinom.
Diplomatski izvori ukazuju na to da je turski veto ozbiljna prepreka, o kojoj u NATO-u zasad javno govore pomirljivo i s puno razumijevanja. Istodobno, znakovito je da se Milanovićevim prijetnjama blokade proširenja NATO-a ni u Bruxellesu, ali ni u Washingtonu ipak ne bave ozbiljnije i ne spominju ih kao potencijalni problem, jer su očito dobro informirani o stvarnim ovlastima predsjednika RH. Naime, protokol o pristupanju novih članica ionako će potpisati stalni predstavnik RH pri NATO-u, koji prima instrukcije iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, za koje podrška proširenju "kišobrana" NATO-a prema istoku nema alternative.
Tko će objasniti Šveđanima i Fincima kakve veze ima BiH s njima?
Uostalom, dok Erdoganove primjedbe ipak imaju neke izravne veze sa stanjem u potencijalnoj novoj članici NATO-a, Milanovićevo ucjenjivanje reformom izbornog zakona u BiH Finci i Šveđani ne mogu nikako razumjeti. Odnosno, u tome vide tek besmislenu ucjenu zbog nečega na što oni nisu mogli nikako utjecati!
Ali, pustimo sad male ovlasti i velike taštine. Kakve su stvarne implikacije širenja NATO-a? Hoće li Europa zbog toga postati sigurnija?
Hoće, ako Rusija ne pobijedi, a Ukrajina ne izgubi! Naime, upravo o tome, tim riječima, u svom članku "War and Indignation. The West's Red Line Dilemma" pisao je ovih dana i Jürgen Habermas, jedan od najpoznatijih njemačkih filozofa posljednjih desetljeća.
Upozoravajući na to da Rusija ne može izgubiti rat, jer ima na raspolaganju nuklearno oružje, ističe i kako bi bilo nepravedno da se Ukrajina, kao žrtva agresije, ne može obraniti. Zato ovaj poznati mislilac preporučuje politiku koja bi trebala ukalkulirati ta dva cilja: da Rusija ne pobijedi, a da Ukrajina ne smije izgubiti!
Habermas citira njemačkog pisca Alexander Klugea: "Rat nas može samo naučiti da sklopimo mir". Pa dodaje: "Nije da ratni zločinac Putin ne zaslužuje biti izveden pred sud, ali on i dalje ima pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a i može nastaviti prijetiti nuklearnim ratom. S njim se još mora pregovarati o završetku rata ili barem o prekidu vatre. Ne vidim uvjerljivo opravdanje za zahtjeve za politikom koja bi – unatoč mučnim, sve nepodnošljivijim patnjama žrtava – de facto dovela u opasnost utemeljenu odluku o izbjegavanju (njemačkog) sudjelovanja u ovom ratu", kazao je Habermas među ostalim...
Ispunjavanje kriterija najmanji je problem. Prema Alexanderu Lanoszki, docentu za međunarodne odnose na Sveučilištu Waterloo u Kanadi, "Finska i Švedska već dugo ispunjavaju osnovne uvjete za članstvo u NATO-u, ne samo zbog snage svojih demokratskih institucija, odnosno snažne civilne kontrole nad svojim vojskama. Kao takav, proces pridruživanja trebao bi biti brži od onoga u zemljama koje su bile pod komunističkom vlašću tijekom Hladnog rata", uvjeren je Lanoszka.
Usporedbe radi, zasad posljednja primljena članica, Sjeverna Makedonija, dobila je pozivnicu u srpnju 2018., a službeno se priključila NATO-u krajem ožujka 2020., dakle godinu i pol kasnije! No, u slučaju Švedske i Finske (u kojoj najveću manjinu čine – Rusi, što bi mogao biti "izgovor" za neku buduću intervenciju), glasno se govori o ubrzanoj proceduri, od svega nekoliko tjedana.
Odustajanje od 'finlandizacije', ali bez prsta u oko
Time će Finci, eto, odustati od svoje znamenite "finlandizacije", politike balansiranja između Zapada i Istoka. Naposljetku, Finska je od 1996. naovamo sudjelovala u zajedničkim NATO vježbama u baltičkim državama te u NATO misijama u Iraku, Afganistanu i na Kosovu. No, pritom treba primijetiti i da je finska premijerka Sanna Marin unaprijed poručila: "Nitko nam ne nameće nuklearno oružje ili vojne baze ako ih ne želimo. Inače, imamo i zakon koji zabranjuje raspoređivanje nuklearnog oružja na našem teritoriju"...
Dakle, jasno je da Finska nema namjeru dodatno gurati prst u oko Putinu. Svojevrsno "light" članstvo poruka je u stilu "Ne diramo te, ne diraj nas!". A i bez NATO-a, Finska ima jednu od jačih europskih obrambenih snaga s dobro opremljenim topničkim postrojbama. Njezina vojska tvrdi da, u slučaju rata, može mobilizirati 280 tisuća vojnika, dok u pričuvi navodno imaju još 870 tisuća ljudi.
Proširenje Saveza aktualizira i pitanje zajedničke europske vojske (hoće li Putin postići ono što brojni drugi nisu uspjeli), a prije svega nanovo otvara temu zajedničkog plana vojne potrošnje. Zato je sredinom tjedna Europska komisija predstavila prijedlog mjera za jačanje obrane, uključivo zajedničku nabavu vojne opreme, za što će se u sljedeće dvije godine izdvojiti 500 milijuna eura.
Događaji se odvijaju tako brzo da ih je teško upratiti, iako je ključ u tome da bi ih trebalo - preduhitriti. Zato valjda i postoje vojni savezi.