Jugoslaviju je pogodila smrtonosna epidemija: bebi je život visio o koncu, a onda se pojavio liječnik heroj...

Prije 51 godinu izbila je posljednja velika epidemija velikih boginja u Europi, i to baš u Jugoslaviji, točnije na području Kosova i Beograda. Kada se 1972. muslimanski hodočasnik vratio s Bliskog istoka, sa sobom je donio virus koji se onda proširio zemljom. Zarazilo se 175 osoba, od kojih je 35 umrlo. Najveći problem je što je prva bila pogođena beogradska bolnica jer se bolesnik tamo javio kada je dobio prve simptome. U početku nitko nije znao o kojoj je bolesti riječ.

Država je promptno proglasila izvanredno stanje i uvela karantenu. Svim građanima je strogo ograničeno kretanje bez ikakvih iznimki, a u pomoć je pozvana Svjetska zdravstvena organizacija i svjetski poznati epidemiolog Donald Henderson. Počelo je i masovno cijepljenje stanovnika, zbog čega je epidemija u samo dva mjeseca bila gotova. Ograničenja su doduše za svaki slučaj potrajala još neko vrijeme nakon posljednjeg zabilježenog slučaja bolesti.

Srpski epidemiolog Radmilo Petrović se za Novu.rs. prisjetio ovog događaja i usporedio ga s trenutnom situacijom kada cijepljenje traje puno sporije, a dio građana pokazuje otpor prema njemu.

- Strah od velikih boginja i velika smrtnost tjerala je ljude da se trče sami cijepiti - bez pisanja, poziva i molbi. Korone se ljudi, izgleda, ne boje, pa se premišljaju da li da se cijepe ili ne - kaže epidemiolog.

On je sudjelovao u ratu protiv velikih boginja i sjeća se kako su tada zdravstveni radnici pobijedili opasni virus.

- Tada se radilo, nije se čekalo da se zakaže, pa sve polako, samo još i kavu da popiješ. Sve je to kulturno, svaka čast, ali sporo. Mora se ići deset puta brže. Te 1972. su bile kolone i redovi za cijepljenje. Zavrneš rukav i kolona ide dalje, ne gubi se vrijeme, opisao je za Novu.rs kako je to izgledalo prije gotovo pet desetljeća.

Kao ključnu stvar navodi sveopće cijepljenje. Svima bi trebalo biti jasno da je to jedini mogući način da se pobijedi epidemija. To je davne 1972. uspjelo jer su zdravstvene službe bile drukčije, tj. puno bolje organizirane.

- Ja sam vodio osam beogradskih karantena. Imali smo četiri bolničke i četiri izvanbolničke izolacije. Vodilo se računa, trudili smo se da u sobama ne budu više od dvije osobe. Brzo se reagiralo i uspjeli smo prekinuti taj lanac beogradske epidemije velikih boginja, prepričava Radanović.

Smrtnost od velikih boginja je veća nego ona od korone, a ipak je bilo puno manje žrtava, ponajviše zahvaljujući brzoj reakciji.

- Taj koji je unio epidemiju u Beograd, on je samo u Beogradu zarazio 27 ljudi. Zarazio ih je i nekoliko u Novom Pazaru i Čačku, napravio je i metastazu u Moroviću. Energično smo reagirali, da nije ništa poduzeto u Beogradu ih ne bi bilo samo 27, bilo bi ih 150. Uspeli smo presjeći lanac. Samo je pet oboljelih bilo u drugom valu, a tih pet nije zarazilo nikoga, tu se lanac završio, prisjeća se epidemiolog.

Opsežno se radilo na praćenju svih kontakata i stavljanju ljudi u karantene koje su se strogo kontrolirale, samo u Beogradu 1000 ljudi je bilo u karanteni. Sada se s koronavirusom razvlači, što će imati posljedice.

- Nije epidemija žvaka. Oni su išli na tehniku razvlačenja. Trebalo je odmah izolirati sve kontakte, i prve i druge. Trebalo je odmah ići na sve kontakte, a ne "pusti ga kući da se on sam čuva i da se javlja iz samoizolacije". Nismo mi toliko discipliniran narod, objašnjava koje su pogreške počinjene.

Prije 50 godina i on je boravio u karanteni. Uvjeti u početku nisu bili dobri, bilo je puno ljudi po sobama, ali se brzo uvelo reda. Ni doktorima nije bilo lako, prva dva tjedna imali su samo maske i rukavice, a tek onda su dobili skafandere, ali se radilo punom parom.

- Ja sam bio onaj koji, kada se javi neki sumnjivi slučaj, odlazi bilo gdje na teritoriju Jugoslavije da uzme materijal. Ja sam ljudima čeprkao po koži, uzimao virus i odnosio ga na Torlak avionom, helikopterom, automobilom. Obišao sam sve karantene - prisjetio se za kraj kako se onda radilo.

Velike boginje su vrlo zarazna bolest uzrokovana virusom variole, koji pripada porodici Orthopoxvridae. Smrtnost od velikih boginja iznosi i do 30%. Bolest je danas iskorijenjena u cijelom svijetu. Najveću opasnost za pojavu epidemije velikih boginja danas ima bioterorizam. Nakon infekcije pojavljuju se teški opći simptomi i karakterističan osip s pustulama. Liječenje je potporno. Bolest se sprječava cijepljenjem.

Od 1977. godine nije se pojavio niti jedan slučaj velikih boginja u svijetu, zahvaljujući strategiji cijepljenja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučila je 1980. godine prestanak rutinskog cijepljenja protiv velikih boginja. U SAD–u se od 1972. ne provodi rutinsko cijepljenje protiv velikih boginja. Budući da je čovjek jedini prirodni domaćin virusu variole te da virus u okolišu ne može preživjeti dulje od dva dana, SZO je proglasio eradikaciju prirodne infekcije. Ipak, danas postoji opasnost moguće zloporabe postojećih zaliha virusa velikih boginja u svrhu bioterorizma, što bi moglo dovesti do ponovnog pojavljivanja bolesti.

Budući da se imunost protiv velikih boginja smanjuje protokom vremena, danas su gotovo svi ljudi—čak i oni koji su nekad bili cijepljeni—podložni infekciji velikim boginjama.

Etiologija i patofiziologija

Postoje najmanje dva soja virusa velikih boginja. Virulentniji soj uzrokuje variolu major (klasične velike boginje), a manje virulentan soj uzrokuje variolu minor.

Velike boginje se prenose s čovjeka na čovjeka izravnim dodirom ili kapljičnim putem. Zaražena odjeća ili posteljina također mogu imati ulogu u prijenosu infekcije. Bolest je najzaraznija prvih 7 do 10 dana nakon pojave osipa. Kad se stvore kraste na koži, infektivnost opada.

U necijepljenoj populaciji postotak zaraženih nakon ekspozicije može biti i do 85%, a jedan bolesnik može zaraziti 10–20 ljudi.

Virus napada sluznicu orofarinksa ili dišnog sustava te se razmnožava u regionalnim limfnim čvorovima. Može se lokalizirati u malim krvnim žilama u koži i orofaringealnoj sluznici.

U oko 10% bolesnika s velikim boginjama razvija se hemoragični ili maligni oblik bolesti. Hemoragični je oblik rjeđi, a ima kraći, vrlo intenzivan prodromalni stadij nakon kojeg uslijedi generalizirani eritem kože s krvarenjima na sluznicama. Ovaj oblik dovodi do smrti unutar pet do šest dana. Maligni oblik bolesti ima sličan teži prodromalni stadij, nakon kojeg se razvijaju ravne stapajuće promjene na koži koje ne prelaze u pustule. U rijetko preživjelih bolesnika dolazi do ljuštenja epidermisa, piše Medicinski priručnik.