Oduvijek sam bio zatucan, nazadnjački tip. Ni studiranja po europskim metropolama nisu me preodgojila.
Prije korone puno sam putovao po cijelom Zapadu, od Europe do Sjeverne Amerike, zbog posla, uglavnom predavanja. Kao natražnjaka, uvijek me uveseljavalo pri rezervaciji hotela da ne primaju malu djecu. Jer su bučna. Ali primaju kućne ljubimce, beštije raznih fela. Ali djecu – ne.
Imam i ja kućnog ljubimca, pas kojeg je moj sin doveo s ulice. Sav pretučen i istraumatiziran. Usvojio sam ga. Dok ovo pišem baš ga gledam u dvorištu kroz stakleni zid.
Potrošio sam na njega više nego na sebe: "rehabilitacija" kod veterinara, saniranje krvavih rana, naručio mu pseću kućicu, ne tipsku iz trgovačkih lanaca već kod stolara, prilagođenu njegovoj dobrobiti. Kućicu koja je koštala ko svetog...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....