StoryEditorOCM
SvijetAGORA

Ivica Šola: Sada se vidi koliko je stopiranje Stepinca bila katastrofalna odluka

3. travnja 2022. - 19:31
Patrijarha Kirila značajan dio pravoslavnog svijeta ne može vidjeti ni nacrtanog, jer mu je u ključnom momentu nedostajalo baš Stepinčeva duha i hrabrostiMikhail Metzel/AFP

Ruski patrijarh Kiril, jednako kao i Putin u političkom svijetu, sve je osamljeniji u ozbiljnom pravoslavnom svijetu. Zbog podrške Putinovoj agresiji, koju Kiril percipira kao "metafizički rat", pravoslavni džihad, na zgražanje pravoslavnih crkava, od Carigrada do Atene i dalje. Za Kirila rat u Ukrajini nije agresija, već borba Krista i Antikrista, Rusije koja je sačuvala moralne vrijednosti i duhovnost, i Zapada, preplavljenog materijalizmom i svakom vrstom perverzije i nemorala, Zapada na kojem kršćanstvo nestaje, ne prakticira se.

Ova dualistička, manihejska vizija suprotnosti duhovne Rusije i dekristijaniziranog Zapada, o kojoj Kiril govori, zapravo je čista obmana.

Prazne ruske crkve

Kiril u Rusiji ima 80 milijuna nominalnih ruskih pravoslavaca, od kojih u crkvu redovito ide tek njih oko pet milijuna, postotak sličan, čak i niži, kao i na "raskršćanjenom Zapadu". S druge strane, u Ukrajini, koja želi prijeći na stranu "Antikrista" – Zapada, od čega ih Putin i Kiril žele "zaštititi", od 15 milijuna ruskih pravoslavaca redovito ide u crkvu oko osam milijuna, a tome se pridodaju visoki postotci od šest milijuna autokefalnih ukrajinskih pravoslavaca. Ukratko, pravoslavci u Ukrajini su zapravo dvostruko veći i pravoslavniji od Kirilovih ruskih pravoslavaca kada gledamo stvarno prakticiranje vjere i duhovnosti. K tome, Rusija je jedna od zemalja s najvećim brojem pobačaja, prednjači po alkoholičarima i raspadima brakova, jedino ne daju homoseksualcima da paradiraju, što je vrhunsko metafizičko dostignuće.

Uzalud, dakle, što Putin Kirilu iskrcava silne pare i gradi župe, no one su, za razliku od prozapadne pravoslavne Ukrajine, prazne. Gdje je duhovna superiornost Rusije i ruskog pravoslavlja o kojoj Kiril govori? U podrumima masakriranih ukrajinskih gradova? U džepovima Putinovih oligarha? U pozlaćenim Kirilovim dverima?

Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini zato otkazuje vjernost Moskvi i Kirilu, ne želeći u liturgiji spominjati niti Kirilovo ime. Njezin mitropolit Onofrije traži od patrijarha Kirila i čelnika Rusije da "poštuju suverenitet i integritet Ukrajine jer... ovaj rat nema opravdanja, ni pred Bogom ni pred ljudima".

Ne distanciraju se od Kirila samo ruske ukrajinske župe i biskupije, nego mnoge strukture Ruske pravoslavne crkve u Europi i drugim dijelovima svijeta. Primjerice, u Amsterdamu, parohija koja brine o pravoslavcima Nizozemske već je proglasila svoje odvajanje od Moskve. Carigradski patrijarh Bartolomej, "papa" pravoslavnog svijeta, još 2016. godine digao je ruke od Kirila.

Tada je Kiril odbio doći na svepravoslavni sabor na Kreti, prvi nakon više od tisuću godina, jer ga je zgrozilo da Bartolomej želi dijalog s katolicima i protestantima, na što je Kiril tražio da se katolici i protestanti definiraju kao otpadnici, i da nemaju status crkava. Moskva čak i carigradskog patrijarha Bartolomeja smatra prljavim agentom trulog Zapada.

Bartolomej i Carigrad

Doduše, nije Kiril prvi ruski patrijarh koji se tako odredio prema Zapadu, pa i prema pravoslavlju. Sve do kraja 16. stoljeća u pravoslavlju je vladao ekumenski profil, koji su Rusi tada, prikazujući se kao treći i posljednji Rim, zamijenili etničkim i nacionalističkim profilom pravoslavlja koje se upravo zahvaljujući ratu u Ukrajini raspada.

Čak ga ni grčki pravoslavci ne tepu pet posto, tek Srbi, Bugari i druge etnocentrične, na Rusiju i Putina naslonjene crkve. Zahvaljujući takvom etnocentričnom, a ne ekumenskom karakteru pravoslavlja kojeg simbolizira Bartolomej i Carigrad, pravoslavlje puca po šavovima. Ukrajinski i ruski pravoslavci stoga stoje rame uz rame braneći svoju domovinu od Putina i Kirila.

Dakle, dok ekumenizam ne funkcionira ni među samim pravoslavcima zahvaljujući Ruskoj pravoslavnoj etnocentričnoj crkvi, kanonizacija Stepinca je odgođena baš zbog ekumenizma, a papa Frane sanjao je da će se takvim potezom približiti Moskvi, žrtvujući Stepinca, i sastati se s Kirilom koji Katoličkoj crkvi ne pridaje niti status crkve. Takva Papina odluka, nakon svega ovoga što vidimo u Ukrajini i raspadom ekumenskog principa među samim pravoslavcima koji stoljećima destruira Moskva, pokazuje se katastrofalnom i lošom porukom.

Naime, dok se (rusko) pravoslavlje temelji na sprezi trona i oltara, pri čemu je crkveno u funkciji političkog, upravo je Stepinac taj koji je položio svoj život odbijajući Tita koji je taj koncept želio primijeniti i u Jugoslaviji, što je Stepinac odbio. Odbio je Hrvatsku katoličku crkvu pod čizmom cara Tita, a ne pape, principa katoličke univerzalnosti i nadnacionalnog jedinstva.

Raketni ekumenizam

I dok Kiril zajedno s Putinom razbija ekumenski princip unutar samog pravoslavlja, naivni Rim je, umjesto da Stepinca predstavi kao rješenje problema koje pravoslavlje ima unutar sebe i makne vjeru od raznih "Tita", Putina i Vučića, od Stepinca napravio ekumenski (!?) problem. A ekumenizam ne postoji niti među samim pravoslavcima, osim raketni ekumenizam u Ukrajini, ili desantni u Crnoj Gori.

Kirila zato značajan dio pravoslavnog svijeta ne može vidjeti ni nacrtanog, jer mu je u ključnom momentu nedostajalo baš Stepinčeva duha i hrabrosti, koji je, u pokušaju da politika religijsko stavi u službu političkog, rekao "ne" Titu spriječivši titoizaciju katoličanstva. A njegovi osporavatelji u Rusiji i Srbiji pristali na putinizaciju pravoslavlja.

Da nije tragično, bilo bi smiješno...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. studeni 2022 00:03