Nogomet je ovih tjedana pojeo sve teme, sve gledanosti? Samo naizgled.

Od 21. rujna na Netflixu se prikazuje TV serija pod nazivom “Čudovište. Priča o Jeffreyju Dahmeru”, koja ima gotovo milijardu pregleda.

Jeffrey Dahmer bio je okrutni serijski ubojica koji je od 1978. do 1991. ubio 17 ljudi, gotovo isključivo u gradu Milwaukeeju. No Dahmer nije samo ubijao, Dahmer je svoje žrtve i jeo. Većinu je rastrančirao, spremio u zamrzivač pa si povremeno pripremao “slasni” ručak od pojedinih organa njihovih tijela.

Kosti, lubanje, odsječene glave ili genitalije svojih žrtva držao je u kući, a neke je nosio sa sobom u torbi posvuda, kako bi bili s njim, čak i na posao. Je li Dahmer čudovište? Jest! O tome nema zbora, ali bio je čudno čudovište koje otvara pitanja koje se tiču svih nas.

Nije to do obitelji...

Kada je cijeli slučaj rasvijetljen, a Dahmer stao pred sud, u objašnjenju njegovih postupaka krenulo je jeftino psihologiziranje o teškom djetinjstvu. Istina, majka mu je bila ovisnica o teškim drogama, otac odsutan iz obitelji, a Dahmer odrastao sam, napušten, u školi ismijavan od vršnjaka zbog svog socijalnog i obiteljskog statusa i - eto ti mrzitelja ljudi, života, eto ti ljudoždera, monstruma. Prejednostavno, jer i njegov brat odrastao je u istoj obitelji s istim “roditeljima”, ali se razvio sasvim suprotno od brata Jeffreyja. Mnogi ljudi odrastali su i u gorim uvjetima od Dahmera i njegova brata, ali nikada nisu postali serijski ubojice ili ljudožderi, čak ni sitni kriminalci. Naprotiv, postali su vrsni ljudi, umjetnici, poduzetnici, divni obiteljski ljudi.

Slijedom toga išle su i psihijatrijske interpretacije koje su željele umanjiti njegovu odgovornost, umanjenu slobodu, jer se radi o bolesniku, pa je samim tim njegova odgovornost manja.

Teško, Dahmer je u društvu i na poslu sasvim normalno i odgovorno funkcionirao, bio je uzoran, iznimno empatičan. Dahmer je bio i iznimno svjestan da čini strašno zlo, to je bio njegov izbor. Naime, prvu žrtvu ubio je i pojeo 1978., i onda je stao deset godina, svjestan užasnog zločina koji je učinio i brižno planirao i izveo. No onda je nastavio i do 91. nanizao ostalih 16. Svakih nekoliko godina otišao bi u gay bar, namamio žrtvu u svoj stan i onda joj presudio. Iz mržnje?

Ne, na sudu je rekao da nije želio da njegove žrtve pate, pa bi ih najprije anestezirao da ne osjećaju bol i tek onda ih golim rukama davio, pa rastrančirao kao živinu u klaonici. Bio je to ritual. Na sudu se odbio braniti i tražio je za sebe smrtnu kaznu.

Dakle, Dahmer je sigurno imao vrlo ozbiljne mentalne poremećaje koji bi mogli ograničiti njegovu odgovornost i slobodu, ali nije ju mogao potpuno isključiti jer je znao moralnu težinu onoga što radi - osjećaj pokajanja bio je konstanta u njegovu životu i nikada nije opravdavao svoje postupke.

Naprotiv, tijekom suđenja vrlo je lucidno objašnjavao svoje postupke, pa i vrtlog dvaju nagona u koja je upao: nagon za dominacijom nad drugim i nagon za posjedovanjem drugoga. Napominjem, on svoje žrtve nije mrzio, naprotiv, samo je, prema vlastitom priznanju, želio spriječiti da ga nikada ne napuste. Zato ih je spremao u hladnjak i jeo, da stalno ostanu dio njega. Sve je činio smišljeno i promišljeno, svjestan tih dvaju nagona koji su ga vodili.

Nesumnjivo, Dahmer je bio monstrum, no smatram da je Dahmer samo ekstremno ekstremna manifestacija ljudske naravi kao takve. Zašto?

Mi stalno govorimo o biološkoj evoluciji čovjeka, ali rijetko o moralnoj ili duhovnoj. Pokojni profesor na KBF-u u Zagrebu Vjekoslav Bajsić tako je govorio da smo mi kao vrsta biološki došli na razinu homo erectusa, ali da u moralnom i duhovnom smislu kao vrsta nismo evoluirali od vremena paleolitika, od vremna lovaca sakupljača. Našim međuljudskim odnosima, od braka do društvenih odnosa uopće, ne ravna razum, već nagoni.

I ono što mnogi nazivaju ljubavlju (Dahmer nije mrzio svoje žrtve) zapravo je često pokrivalo za dva temeljna nagona koji, kao i kod Dahmera, na ekstremno ekstreman način, ravnaju našim motivima: nagon za dominacijom nad drugim i nagon za posjedovanjem drugoga (posesivnost).

Zašto je milijarda tu?

Ljudožderstvo i ubojstvo drugoga u tom smislu ne shvaćam samo kao fizički čin, već i egzistencijalni, psihološki. Od braka do međuljudskih odnosa umotanih u uzvišene riječi često stoji nagon da drugog podčinimo sebi, da ga posjedujemo, da ga “pojedemo”, usišemo u sebe. I to je “ljudožderstvo”. Tako neki žderu druge zbog sebe, a neki žderu sebe zbog drugih (autoljudožderstvo), pa i u braku, u tzv. ljubavi, ili tzv. prijateljstvu, ili poslovnom “partnerstvu”.

Definicija da je čovjek “razumno biće” (homo sapiens) veoma je optimistična. Nagoni, a ne razum, puno više upravljaju ljudima nego razum. Kant je zato definirao čovjeka kao nedruštveno društveno biće jer ga u društvo s drugima tjeraju tri temeljna sebična, posesivna nagona: nagon za hranjenjem, nagon za važenjem (status) i nagon za razmnožavanjem. Drugi je tu sredstvo zadovoljenja ovih triju nagona kojeg moramo “pojesti”, svesti ga na sebe.

Prateći priču o monstrumu Dahmeru nisam tražio krajnji odgovor na ovaj misterij zla, nemam ga, samo pitanja: Zašto je serija ovakva sadržaja privukla publiku od milijardu ljudi, kao da se radi o finalu svjetskog prvenstva? Je li on tek ekstremno ekstremna manifestacija svih nas kada je u pitanju odnos prema drugom? Bojim se odgovora...