StoryEditor
SvijetProšlo savršeno vrijeme

Ivica Ivanišević: Turizam polako, ali sigurno odumire. I ne, nije kriva korona, već jedna druga pošast zbog koje svijet više nije veličanstven i tajnovit

18. veljače 2021. - 17:24

Dalmatinci često zaboravljaju da je turizam dvosmjeran proces, da im život ne mora prolaziti u mijenjanju lancuna gostima, nego da i oni sami mogu šporkavati tuđe plahte. Naravno, dok traje pandemija, nikome nema mrdanja. Niti nama tko dolazi, niti mi namjeravamo kome ići. Zadnjih godinu dana pretežno se putuje samo u snovima i fantaziji. To i nije tako loše, a potpuno je besplatno, no ipak ne može nadomjestiti iskustvo uživanja u novim, do jučer nepoznatim predjelima, druženjima s ljudima koji njeguju živopisne običaje o kojima mi ne znamo ništa te kušanju hrane koja je potpuno drukčija od one uz koju smo odrasli. Veliko je, međutim, pitanje ima li smisla zanositi se vjerom da takvi predjeli, ljudi i spize, koji su za nas potpune nepoznanice, još uvijek postoje.

Prije više od sto godina, davne 1909., E. M. Forester napisao je znanstvenofantastičnu priču pod naslovom "Machine Stops". Smještena u neku neodređenu budućnost, ta je storija čitateljima predstavila svijet veličanstvenog koliko i uznemirujućeg tehnološkog progresa: "Tek je nekolicina putovala ovih dana jer, zahvaljujući napretku znanosti, zemlja je posve ista svugdje. Brza komunikacija, u koju je prethodna civilizacija polagala tolike nade, završila je tako da je samu sebe porazila. Kojim dobrom ići u Peking kad je on baš kao Shrewsbury? Zašto se vratiti u Shrewsbury, ako će ondje sve biti kao u Pekingu? Ljudi su rijetko pokretali svoja tijela."

Slavna rera

Vrijedi podsjetiti, Forester je ovu priču objavio iste godine kad je Louis Blériot, kao prvi čovjek u povijesti, uspio preletjeti La Manche. Naš planet tada je bio neusporedivo veći nego što je danas. Naravno, ne u doslovnom, nego u prenesenom smislu. Stvar je, naime, u tome da su ljudi u to vrijeme teško prenosili sebe same čak i na udaljenosti koje nam se danas čine smiješnima. Šest godina prije junačkoga Blériotova pothvata i objavljivanja Foresterove priče, puštena je u promet slavna rera, uskotračna željeznica koja je povezivala Sinj i Split. Udaljenost manju od 40 kilometara ta je ferata – za naše tadašnje pojmove, zadnji krik mode! – prevaljivala za dva i pol sata. I to samo nizbrdo. U povratku se, naime, morao savladati strmi kliški uspon, pa je vlak hroptao cijela tri sata. Iz splitske perspektive, cetinski se kraj tada doimao kao kraj svijeta, terra incognita do koje putuju samo oni koji su se pomirili sa strašnim štrapaciranjem. Naravno, danas imamo puno valjanih razloga Sinj smatrati splitskim predgrađem, jer je savršeno normalno u jednome mjestu živjeti, a u drugome raditi, pa svakoga dana kao radosna pčelica zujati gore-dolje.

U stotinjak godina nagledali smo se svakojakih čuda, osobito onih koja nas povezuju s dalekim predjelima i ljudima. Ferate (naravno, ne hrvatske, jer ove naše još uvijek hriplju i kašlju kao rera) i avioni fantastičnom brzinom gutaju kilometre prebacujući putnike i robu s jednoga kraja zemlje, kontinenta ili planeta na drugi. Kome se ne da napuštati topli dom, a svejedno bi htio vidjeti svijeta, nema nikakvog problema. Dovoljno je samo da se udobno zavali u fotelju ili prilegne na kauč, posegne za daljinskim upravljačem televizora, tabletom ili smartphoneom, i dok si rekao keks te će ga moderne sprave odvesti kamo god poželi: u pustinju ili u prašumu, na planine ili u doline, na vječni led mrzloga sjevera ili pod pakleni zvizdan tropa. Zapravo, kad čovjek bolje razmisli, mi većinu svojih slobodnih sati, makar i nehotice, trošimo na putovanja, uglavnom virtualna, jer povazdan buljimo u televizor koji nas bombardira sadržajima s različitih strana globusa. Kome jutro počne uz brazilsku sapunicu, taj ruča uz englesku kriminalističku seriju, da bi večerao zagledan u američku romantičnu komediju ili francuski dokumentarac o dvorcima u dolini rijeke Loire. Svi ti silni tehnološki iskoraci kao da su smanjili ovaj naš planet, jer nam se danas i najudaljenije vukojebine doimaju skoro pa familijarno bliske.

Prilično sam siguran da ne postoji dječak moje generacije koji neko vrijeme nije maštao o tome da će jednom kad odraste postati istraživač, potucati se po najzabačenijim predjelima svijeta i osvijetliti samo srce tame. Još sam sigurniji da nijednome današnjemu klincu ništa slično ne pada na pamet. Razlog? Sve je već istraženo. Struja i wi-fi sprovedeni su do najzaturenijih kutaka globusa, gdje god upreš prstom pronaći ćeš isti McDonald'sov restoran kao što je onaj u tvome susjedstvu, a u frižiderima bilo koje samoposluge na svijetu iste limenke bezalkoholnih pića ili piva kao u tebi najbližem dućanu.

Klišej postao klišej

Ljudi danas jedu i piju isto, oblače se jednako, kupuju identične stvari, sanjaju uniformirane snove. Neovisno o tome odakle dolaze i kakvom su poviješću obilježeni, svi jednako izgledaju i imaju jednake težnje. Što je najgore, svi misle isto. Fantastična Foresterova distopija postala je naša stvarnost, pa se čovjek ima razloga upitati zašto bi uopće trošio vrijeme i novac na turistička putovanja kad ga na odredištima za kojima toliko čezne neće dočekati nepoznati svjetovi i egzotična iskustva, nego najvjerojatnije razočaranja. O tome ponešto u svojoj knjizi "Noć na zemlji" kaže i naša sjajna spisateljica Dorta Jagić podvukavši crtu ispod jednog francuskog izleta: "Sve što je na uzavreloj i prolivenoj krvi i s puno revolucionarnih uzdaha, pjene i estetskih vrhunaca bučno živjelo, minulo je. Danas Seinom teče postmoderna. Sva ona carstva, pa ideje republike i potrošne iluzije o vječnoj vlasti baš njihova zlata pod neosvojivim suncem. Onaj pravi Pariz je zauvijek nestao. Tako mi zbore i sami sjetni Parižani."

Njezin bjelosvjetski kolega Jonathan Franzen u knjizi "Kraj kraja zemlje" još je rezolutniji. On je, naime, duboko uvjeren da nema te egzotične lokacije koja je do danas ostala takvom, dakle, egzotičnom: "Prizor lava koji obara gazelu klišej je za svakoga tko je odrastao gledajući dokumentarce 'National Geographica'. Još gore, to što je klišej je također klišej. Koju točno dodanu vrijednost turist ili turistkinja dobije kad iz daljine ulovi letimičan pogled na prizore života i smrti koje iznimno dobro može vidjeti kod kuće? Treba li svijetu zaista još amaterskih fotografija žirafa?"

Pretpostavljam da ste shvatili kamo ciljam. Čini mi se, naime, da turizam polako, ali sigurno odumire, i to ne zbog koronavirusa, nego zbog jedne druge pošasti, tehnološkog napretka koji je odzvonio prošlom savršenom vremenu u kojemu je svijet još uvijek bio velik, veličanstven i tajnovit.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. lipanj 2021 23:02