Još neuspavan duh inflacije, moguć reizbor Donalda Trumpa na vrh Amerike i prijetnja velikog globalnog rata. Raj za ekonomske analitičare sklone mračnim prognozama.
Vjerojatno zato Nouriel Roubini, najpoznatiji pesimist među prognostičarima, poznat i po tome što mu se dogodi i da pogodi, u svojoj je najsvježijoj analizi usmjeren scenariju koji na američkim izborima 5. studenoga predviđa pobjedu Kamale Harris, kao manjeg zla od dva u ponudi. Manje, jer pobijedi li Trump, to će, smatra Roubini, vjerojatno dovesti do stagflacije, što je sudbina gora od recesijske.
Roubini ipak zadržava analitičarsku distancu pa upozorava da su ekonomski prijedlozi Kamale Harris, barem oni iz razdoblja kada se (nakratko) kandidirala za predsjednicu 2019., bili prilično lijevo od srednje struje Demokratske stranke. Između ostaloga, Harris je tada podržala univerzalnu državnu zdravstvenu skrb, dekriminalizaciju ilegalnih prelazaka granice, 10 bilijuna dolara vrijedan “Green New Deal" za rješavanje klimatskih promjena i zabranu "frackinga", kontroverzne metode crpljenja ugljikovodika kojim SAD-u osigurava značajan produžetak energetske sigurnosti.
Kamala Hariss na ‘Obamacareu‘
Sada se, doduše, Harris u utrku za Bijelu kuću uključila na više centrističkoj platformi koja uključuje potporu Zakonu o pristupačnoj skrbi ("Obamacare", zakonski paket koji je Trump bio ukinuo u prvim danima mandata), a podržava i nedavni dogovor demokrata i republikanaca o suzbijanju ilegalne imigracije, onaj isti koji je njezin protukandidat u vrijeme kampanje uspio sabotirati, a čini se da je prihvatila i fracking.
Iako mnogi drugi prijedlozi kandidatkinje Harris ostaju nejasni, piše Roubini, ona bi vjerojatno, useli li se u Bijelu kuću, nastavila gospodarsku politiku Joea Bidena. To znači da bi podržala napore da se proizvodnja vrati u SAD i da se stvori "ekonomija mogućnosti‘ s inkluzivnijim rastom, ali i da ne bi bježala od državne intervencije, posebice industrijske politike za potporu gospodarskim sektorima i tehnologijama budućnosti. I ona bi regulacijom pokušala obuzdati moć velikih oligopola.
S druge strane, Adam S. Posen, predsjednik washingtonskog think tanka Peterson Institute for International Economics, prošli je tjedan u magazinu Foreign Affairs napisao da bi Trumpova radikalna agenda, iako u poslovnim krugovima postoji značajan broj onih koji njegov neortodoksni pristup carinama i imigraciji smatraju uspješnim ili barem ne štetnim, izazvala pustoš među američkim tvrtkama, radnicima i potrošačima.
U takvom kontekstu, dva tjedna prije američkih izbora koji će u svakom slučaju donijeti prekretnicu, globalna elita financijskih birokrata, bankara, menadžera investicijskih fondova, političara i lobista okupila se u ponedjeljak u Washingtonu na redovnoj godišnjoj skupštini Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, nekad ključnih čuvara globalnog monetarnog i financijskog poretka, kako bi do kraja tjedna raspravljala o strategijama za sljedeću godinu. Ukratko, na teškom poslu.
Pandemijsko zajedništvo, inflacijski razlaz
Pozdravljajući goste skupa unaprijed distribuiranim govorom, izvršna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva, bugarska ekonomistica zvjezdane karijere (dva mjeseca 2019. predsjedala je i Svjetskom bankom, nakon iznenadnog odlaska Jima Yonga Kima), optimistično je objavila da se "veliki globalni val inflacije povlači, a kombinacija odlučnih mjera monetarne politike, ublažavanja ograničenja nabavnih lanaca i umjerenih cijena hrane i energije svijet vodi natrag u smjeru stabilnosti cijena". To je međutim bilo sve što se moglo reći u optimističnom tonu.
MMF-ov glavni analitičar Pierre-Olivier Gourinchas, predstavljajući u utorak novi "World Economic Outlook", ključnu godišnju publikaciju institucije, nije gubio vrijeme na optimistična podilaženja. Njegov portret godine koja dolazi, ogoljen od uljepšavajućih pridjeva i sabijen u jednu rečenicu, mnogima je stigao kao tableta za grubo triježnjenje: "Iako globalni pad inflacije možemo smatrati velikom prekretnicom, negativni rizici rastu i dominiraju prognozama: eskalacija regionalnih sukoba, predugo stroge i restriktivne monetarne politike, mogući povratak volatilnosti financijskog tržišta sa štetnim posljedicama na tržišta državnim dugom, dublje usporavanje rasta u Kini i kontinuirano jačanje protekcionističke politike.
Georgieva je bila u pravu kada je, otvarajući skup, pozdravila "novu otpornost izraslu iz jakih političkih i institucionalnih temelja izgrađenih tijekom vremena, a ponajviše nakon udara krize 2009. i razdoblja pandemije koja je stigla iznenada, kada su zemlje naučile djelovati brzo i zajednički". To zajedništvo, međutim, do danas se u velikoj mjeri otopilo.
Stope inflacije možda padaju, ali viša razina cijena koju osjećamo u sve tanjim novčanicima ostaje. Razvijene ekonomije doživjele su inflaciju na najvišoj razini, kakva se događa jednom u generaciji. To se dogodilo i većini novih "tranzicijskih" ekonomija koje su se globalnom tržištu priključile tek nedavno.
Raslojavanje u SAD-u i EU-u
Dodatni, a sve veći problem o kojemu se danas malo razgovara i teško da će se naći među temama o kojima se ovaj tjedan raspravlja u Washingtonu sve je veća unutarnja raslojenost među članicama dviju ključnih i zasad globalno najbogatijih ekonomsko-političkih konglomerata – SAD-a i Europske unije.
Iako je tu Amerika (SAD) u neupitnoj prednosti jer odavno funkcionira kao federacija, standard građana u 31 američkoj saveznoj državi niži je od zajedničkog prosjeka 50 država u SAD-u. S time da je BDP po stanovniku u najbogatijem Kolumbijskom distriktu (Washington DC) 5,48 puta viši od BDP-a po stanovniku u najsiromašnijem Mississippiju. Čak i ako distrikt izdvojimo zbog njegove specifične uloge "umjetnog" političkog središta SAD-a smještenog između Virginije i Marylanda, na samoj granici između američkog Juga i Sjevera (Washington je grad visokoobrazovanih birokrata i njihove posluge, opisao mi ga je svojedobno novinar Posta), Mississippi je 2,3 puta siromašniji od države New York, čiji je BDP po stanovniku nešto manje od trećine bogatiji od američkog prosjeka.
Od 27 članica Europske unije, 16 ih je po kupovnoj moći potrošača ispod prosjeka EU-a. Prosječni potrošač u najbogatijem Luksemburgu 3,97 puta je bogatiji od potrošača u najsiromašnijoj Bugarskoj. Prosječni francuski potrošač 1,3 puta je bogatiji od hrvatskog, koji je 1,2 puta bogatiji od bugarskog. Luksemburški je 2,4 puta bogatiji od francuskog, koji je na statističkom prosjeku EU-a, a 3,2 puta bogatiji od hrvatskog. Čak i ako Luksemburg, kao i DC izdvojimo zbog specifične uloge vojvodstva kao korporativnog i bankarskog središta, Irska, kao prva sljedeća država na ljestvici po potrošačkoj snazi je 3,5 puta bogatija od Bugarske.
Nije teško zaključiti da će inflacija koja usporava, ali još nije zaustavljena, kao i sve moguće dolazeće posljedice globalnih zategnutosti osjetno više pogoditi stanovnike Mississippija i Bugarske (pa i Hrvatske, tek četiri stepenice više na toj ljestvici), nego Washingtona i Luksemburga. Velike razlike u bogatstvu loše su za postizanje konsenzusa, pogotovo kada se povećavaju. Svijet bez konsenzusa nije naročito dobro mjesto.