Hoće li novi predsjednik SAD-a Donald Trump zaista okončati ratove u kojima Amerika sudjeluje? Ako je suditi po njegovom pobjedničkom govoru s Floride, odgovor je pozitivan.
„Zaustavit ću ratove. Za vrijeme našeg prošlog mandata nismo imali ratove, četiri godine nije bilo ratova, osim što smo porazili Islamsku Državu. Rekli su: ‘On će započeti rat.‘ Ja neću započeti rat, ja ću zaustaviti ratove”, rekao je Trump u noći kada je postalo jasno da opet ulazi u Bijelu kuću.
Naravno, sasvim je moguće da je Trump lagao i da od svjetskog mira pod njegovim patronatom neće biti ništa. Ali već i sama činjenica da predsjednik Amerike govori o miru nešto je izuzetno. Kad ste zadnji put čuli da netko iz Bijele kuće govori da neće pokretati ratove, nego da će ih zaustaviti?
Da vam pomognemo: zadnji koji je govorio takve stvari bio je Barack Obama u svojim nastupnim besjedama prije 15 godina, za što je „unaprijed” dobio Nobelovu nagradu za mir. No, kako znamo, brzo se ispostavilo da su to bile prazne riječi: samo koju godinu potom Amerika je pod njegovom administracijom sudjelovala u ratnim agresijama na Libiju i Siriju, koje su na pravdi Boga razorile obje spomenute zemlje i usmrtile stotine tisuća ljudi.
Stoga nije isključeno da nas i Trump danas laže, kao što nas je tada lagao Obama. Ali nada u mir je jedino što je ostalo današnjem čovjeku u ovim opasnim vremenima.
Vjerodostojnost Trumpovih antiratnih obećanja moći ćemo provjeriti kad bude sastavljao svoj kabinet. Ako uzme ratne huškače, onda ta obećanja možemo okačiti mački o rep. Ali nadu u Trumpovo mirotvorstvo pobuđuju njegove najave o određenim ljudima koji bi trebali biti njegovi bliski suradnici. To su prije svega dvoje bivših predsjedničkih kandidata Demokratske stranke koji su tu partiju napustili upravo zbog njezine ratne krvožednosti – Tulsi Gabbard i Robert F. Kennedy Jr.
Plač, lelek i kuknjava
Oboje spomenutih bivših demokrata godinama se ističu po kritičkom pogledu na američki imperijalizam, odnosno na vladajuću neokonzervativnu (neokonsku) frakciju američke vanjske politike i njihov vojni intervencionizam kojim SAD već desetljećima svrgava nepoćudne vlade širom svijeta i nasilno nameće svoju hegemoniju, ostavljajući iza sebe milijune mrtvih i plač, lelek i kuknjavu preživjelih. Počnimo s Kennedyjem.
Kad je lani u travnju predavao svoju predsjedničku kandidaturu – tada još kao kandidat Demokratske stranke - Kennedy je vrlo jasno kritizirao takvu politiku Washingtona:
„Kina je istisnula Američko Carstvo vješto projicirajući ekonomsku moć. U prošlom desetljeću naša je zemlja potrošila bilijune na bombardiranje cesta, luka, mostova i aerodroma. Kina je potrošila isto toliko na gradnju u svim zemljama u razvoju”, napisao je tada Kennedy na Twitteru.
Štoviše, Kennedy je tada ustvrdio da će upravo uplitanje SAD-a u Ukrajinu – koje traje barem od američkog sponzoriranja državnog udara u Kijevu 2014. godine – označiti krah te militarističke frakcije u Washingtonu:
„Rat u Ukrajini konačni je kolaps ‘Američkog stoljeća‘ Neokona. Neokonski projekti u Iraku i Ukrajini koštali su 8,1 bilijuna USD, osiromašili našu srednju klasu, izvrgnuli ruglu američku vojnu moć i moralni autoritet, gurnuli Kinu i Rusiju u nepobjedivi savez, uništili dolar kao globalnu valutu, koštali milijune života i nisu učinili ništa za razvoj demokracije”, poručio je tada Kennedy.
Kubanski poučak
Slične stvari Kennedy govori do dana današnjeg, o čemu svjedoči i njegova nedavna izjava o ukrajinskom ratu:
„Dvije godine već govorim da Ukrajina nema nikakve šanse pobijediti u indirektnom ratu SAD-a protiv Rusije. Vodeći mediji su mirne savjesti vodili propagandu u američkoj javnosti, dovodeći je u zabludu da Zelenski pobjeđuje i proklinjući sve nas koji smo osporavali tu retoriku. Sada ti mediji priznaju da je rat izgubljen. Da smo govorili istinu od samog početka, realnost bi prisilila Ukrajinu na mirno, velikodušno rješenje konflikta, što je Rusija višekratno predlagala, i 600.000 Ukrajinaca bi sada bilo živo”, kazuje Kennedy.
Nećak ubijenog predsjednika SAD-a Johna Kennedyja i sin ubijenog američkog senatora Roberta Kennedyja Sr., ovaj bivši demokrat ima jednu „genetsku crtu” koja ukazuje da bi se doista moglo raditi o istinskom mirotvorcu. Naime, u Kubanskoj krizi 1962. godine - jedinoj povijesnoj situaciji koja je po opasnosti od nuklearne eskalacije usporediva s ukrajinskim ratom – možda i ključna figura koja je spriječila tu eskalaciju bio je njegov otac Robert.
Kao glavni posrednik između bratove administracije i sovjetskog rukovodstva, upravo je Robert Kennedy Sr., od milja zvan Bobby, imao tajne sastanke s predstavnicima sovjetskih vlasti na kojima je uspio dogovoriti deeskalaciju, na način da je SSSR uklonio svoje nuklearne rakete iz Kube, a SAD svoje nuklearne rakete iz Turske. Almanasi svjedoče da je po okončanju krize predsjednik John Kennedy izjavio: „Hvala Bogu na Bobbyju.”
Kabala ratnih huškača
Doduše, tada su okolnosti bile drukčije nego danas. Te 1962. i Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov su jedan drugome priznali da su obojica na čelu svjetskih sila, te da obje sile imaju pravo na sigurnost u vlastitom dvorištu: zato je Hruščov povukao sovjetske rakete s Kube, a Kennedy američke rakete iz Turske.
Nasuprot tome, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin krajem 2021. zatražio od predsjednika SAD-a Joea Bidena da ne uvlači Ukrajinu u NATO, jer to ugrožava rusku sigurnost, iz Washingtona je dobio odgovor da Rusija nije svjetska nego regionalna sila, te da shodno tome nema pravo na takve sigurnosne zahtjeve. Posljedice takvog odgovora gledamo u Ukrajini već gotovo 1000 dana.
U tom smislu, pred Robertom Kennedyjem stoji još teži zadatak nego što je prije 60 godina stajao pred njegovim ocem. Ali ako je iole naslijedio očevu mirotvornu umješnost, Kennedy bi mogao pomoći Trumpu u okončanju ukrajinskog rata.
Drugi potencijalni akter koji bi u tome također mogao pomoći je bivša demokratska kongresmenka (2013.-2021.) i bivša demokratska predsjednička kandidatkinja (2020.) Tulsi Gabbard, poznata po svom čvrstom antiimperijalističkom gardu i protivljenju američkim ratovima. Njeni stavovi po tom pitanju dobivaju na težini kada se zna da je riječ o pričuvnoj časnici vojske SAD-a koja je i sama 2004. i 2005. služila u Iraku.
Gabbard već godinama žestoko kritizira vojne agresije SAD-a u inozemstvu - tvrdeći da je od svih američkih ratova u zadnjih 80 godina moralno opravdan bio samo Drugi svjetski rat - da bi u listopadu 2022. zbog toga i napustila Demokratsku stranku, postavši nezavisna zastupnica.
„Ne mogu više ostati u današnjoj Demokratskoj stranci. Sada je pod potpunom kontrolom elitističke kabale ratnih huškača”, objasnila je tada u vlastitom podcastu.
Nije stoga čudno da je Kennedy u jednom intervjuu iz 2020. izjavio da od svih tadašnjih predsjedničkih kandidata Demokratske stranke favorizira Tulsi Gabbard, jer su njezini stavovi o vanjskoj politici „najbliži njegovima”.
Spas u zadnji čas
U kolovozu ove godine Trump je objavio da će Kennedy i Gabbard biti počasni supredsjednici njegovog tranzicijskog tima. Istina je da dvije laste ne čine proljeće, ali dva snažna antiratna glasa u novoj predsjedničkoj administraciji mogli bi utjecati na promjenu američke politike. Da je pobijedila Kamala Harris, nikakva promjena se ne bi dogodila.
Iako današnji europski čelnici u sebi nariču zbog Trumpove pobjede, njihova potkapacitiranost ih sprečava da shvate kako je ishod američke izborne noći možda spasio Europu od nuklearnog
armagedona, naravno pod uvjetom da Trump održi obećanje o zaustavljanju ukrajinskog rata. Jer što smo imali dosad?
Imali smo situaciju u kojoj je Europa doslovno kao pudlica bez pameti i svijesti o mogućim posljedicama slijepo srljala u američki proxy rat u Ukrajini, gdje američki cilj nije bio spasiti Ukrajinu, nego oslabiti Rusiju, što su vrlo jasno priznali vodeći američki generali i senatori.
Europske zemlje počele su ponovno uvoditi vojni rok i povećavati vojni budžet: već se masovno naručuju avioni, tenkovi i haubice, što bi neminovno išlo nauštrb izdvajanja za obrazovanje, zdravstvo, kulturu i druge stvari koje je pleme ratnih huškača spremno žrtvovati za svoje bezumne militarističke tlapnje.
Sadašnja garnitura europskih čelnika nije bila u stanju sagledati ni stvarne uzroke ukrajinskog rata, ni realne posljedice njegova potencijalnog širenja na europski kontinent, niti je bila u stanju othrvati se američkom poticanju na ulazak u rat protiv nuklearne Rusije. Stoga je Trumpova pobjeda možda došla doslovno u zadnji čas, kako je to formulirao naš vanjskopolitički portal Advance:
„Trumpova pobjeda dolazi u trenutku kad su europske marionetske vlasti po nalogu militarističke politike Washingtona bile spremne počiniti kontinentalno samoubojstvo”, piše spomenuti portal.
U tom smislu, valja sačekati da Trump formira svoj kabinet. Ako se na istaknutim mjestima nađu Tulsi Gabbard i Robert Kennedy, možda imamo šansu za nastavak civilizacije