Ljude koji vole govoriti „A šta sam vam ja reka?“, nalik na Murka iz Brešanova filma „Kako je počeo rat na mom otoku“, običavamo smatrati ljudima naknadne pameti.
Francuski mikrobiolog Bruno Canard iz Marseillesa nije od te vrste. U ovoj globalnoj pošasti oko koronavirusa jedan je od rijetkih Europljana koji svima, a ponajviše samodostatnim bruxelleskim birokratima, može s punim pravom pogledati u facu i svisoka im poručiti:“ A šta sam vam ja reka“?
Iako je slaba korist, i nama i Canardu, od toga zakašnjelog trijumfalizma.
Canard je, naime, sa svojim znanstveničkim timom još 2004. godine, netom nakon izbijanja epidemije SARS-a i početka istraživanja financiranih iz fondova EU-a, bio prilično odmaknuo u projektu razvoja lijeka za cijelu obitelj koronavirusa, kojoj pripada i SARS.
No, kako je epidemija SARS-a naglo minula, tako je jednako naglo nestao i politički interes za nastavak njihova rada. Globalna financijska kriza iz 2008. do kraja je dokusurila izvore novca i u Francuskoj i u EU na temelju kojih su izučavali obitelj „korone“. A da se s njihovim istraživačkim projektom tada nastavilo, današnji put do lijeka za bolest Covid-19 bio bi znatno kraći.
Kako kao istraživač Sveučilišta Aix-Marseille na koronavirusima radi još od 2003., Canard je i nakon financijske krize, 2015. godine, pokušao u Europskoj komisiji inicirati nastavak istraživanja. U upozoravajućem pismu kojega su supotpisale i njegove belgijske i nizozemske kolege objasnio je kako na svijetu postoji devet obitelji virusa od kojih je realno očekivati opasnost i koji su potencijalni uzročnici globalne epidemije.
Prva na listi bila je obitelj flavivirusa, a druga koronavirusa. Europska komisija na njihovo pismo otprije pet godina nije odgovorila nijednom jedinom riječju. Samo godinu dana kasnije pojavio se virus Zika, flavivirus, a danas je među nama SARS-CoV-2, koronavirus.
Europska komisija za hitne istraživačke projekte trenutno bez problema odobrava i svotu od 10 milijuna eura, no Canardu je takva brzina sad jako smiješna jer se za godinu, dvije ili tri ne može napraviti puno. Mahnitost kojom se sad ulazi u istraživački razvoj lijeka i cjepiva za koronavirus ne može poništiti dugogodišnju bahatost kojom se prezrivo odbacivalo itekako realnu opasnost.
Ovaj istraživač dobro zna što govori. Već s pojavom Sars-CoV-a njegov suradnički tim je dokazao kako ovi virusi imaju ogroman kapacitet da budu različiti i raznoliki, s razgranatim stablom osebujnih „rođaka“. Istraživali su zato nekoliko koronavirusa istovremeno kako bi znanost bila sposobna razviti pan-koronski lijek, djelotvoran protiv bilo kojega koronavirusa koji se ubuduće pojavi.
Canard smatra važnim razlučiti pojmovnu zbrku između lijeka i cjepiva: za cjepivo je potrebno oko 18 mjeseci istraživanja, no ono za nepredvidive i lako promjenjive viruse nije baš prikladno. Puno je bolje i efektnije napraviti lijekove koji imaju širok spektar u jednoj virusnoj obitelji, no njihov pronalazak iziskuje pet, a ponekad i deset godina permanentnog znanstvenog rada, koliko je realno potrebno da bi se precizno utvrdilo strukturu virusnih proteina.
Dovršeno ispitivanje virusa u nastajanju otprije petnaest godina danas bi značilo imati na polici za dizajn lijekova njegove gotove molekule, spremne za upotrebu. Odustajući od osnovnih istraživanja na virusima RNA (ribonukleinske kiseline) izgubili smo jako puno vremena, s tugom zaključuje stručnjak za koronaviruse u intervjuu francuskom listu L' Humanite.
Dugoročni znanstveno-istraživački programi su većini modernih političara gubljenje sredstava i vremena. Njihovi mandati traju 4 ili 5 godina, pa kako u razdoblju svoje moći ne mogu očekivati kapitalizaciju rezultata takvih projekata, obično ih smatraju bacanjem novca i nepotrebnim luksuzom. Tek kad se desi globalno zlo kakvom svjedočimo, svi jako brzo shvaćamo kako takva istraživanja zapravo dugoročno štede i dragocjeno vrijeme i dragocjene živote.
Koliko god se danas kleli kako će nas ovo iskustvo promijeniti i da svijet nikad više neće biti isti, ne treba olako padati u samozavaravanje: čim neposredna opasnost mine, važnost znanstvenika i njihovih istraživačkih projekata opet će pasti u drugi plan.
Premda mnogi od njih, baš kao i Bruno Canard, unaprijed govore kako će pojava sličnih virusa u budućnosti biti sve češća i sve brža: zbog klimatskih promjena, gubitka biološke raznolikosti i masovnoga krčenja šuma…