Riskantna odluka Emmanuela Macrona da pozove glasače na birališta dva puta u samo tri tjedna poprilično mu se obila o glavu. Politički eksperiment jednog od dosadašnjih perjanika Europske unije mogao bi dugoročno prilično ugroziti njegovu političku sudbinu, ali i preobraziti lice i narav čitave zemlje, pa i kontinenta.
Šanse da će na vlast u Francuskoj doći tvrda i neskriveno rasistička desničarska stranka, prvi put nakon 80-ak godina i neslavnih suradnika nacističkih njemačkih okupatora, kolaboracionističkog režima iz Vichyja, veće su nego ikad. Dođe li do takvog političkog obrata, potresi na europskim financijskim tržištima, obrati u potpori Zapada Ukrajini i promjene u upravljanju francuskom vojnom silom i nuklearnim arsenalom bit će samo prve logične posljedice ishitrenih odluka Macronova poljuljanog ega. Francuski ekstremni desničari jedva čekaju kolaborirati s Hitlerom, no ovaj put njihov partner, nije tajna, sjedi u Moskvi.
Nakon što je antimigrantsko Nacionalno okupljanje Marine Le Pen pobijedilo u prvome izbornome krugu i osvojilo 34 posto glasova, svi raspoloživi scenariji za spas francuske demokracije svode se na sve snažnije apele za ponovnim formiranjem ‘pokreta otpora‘ prilikom izlaska na birališta u drugom krugu za sedam dana. Nedostaje samo da se u kampanju još uključi i slavni Rene i njegov filmski Resistance. Macronova stranka zasad je tek treća parlamentarna snaga s 20,3 posto, a ljevičarska Narodna fronta druga s projiciranih 28,5 posto glasova. Francuski predsjednik i francuski premijer Gabriel Attal pomirljivo su pozvali birače da se svi okupe u jedinstven front protiv krajnje desnice sljedeće nedjelje.
„Niti jedan glas ne smije otići Nacionalnom okupljanju, Francuska to ne zaslužuje”, izjavio je Attal.
Marine Le Pen provela je desetljeće i pol pokušavajući svoju stranku pretvoriti iz pokreta koji je nekoć otvoreno slavio francusku nacističku kolaboraciju u dobitnu političku platformu istinsku snagu. Promijenila mu je prigodno i ime i lice, instaliravši na čelo stranke svog mlađahnog manekena. Osvojivši u nedjelju najveći dio izbornog kolača, postala je jako blizu uvjerljivoj zakonodavnoj većini i situaciji da njezin 28-godišnji štićenik Jordan Bardella postane idući francuski premijer. Macronu predsjednički mandat istječe 2027. godine i gotovo puna tri ljeta bio bi u slučaju konačne pobjede Nacionalnog okupljanja prisiljen na vrlo tvrdu kohabitaciju s desničarima i dogovor o podjeli vlasti.
Dođe li uskoro do toga, što se može očekivati od Vlade koju će činiti kontroverzna, neiskusna no krajnje isključiva grupacija s pobjedničkom zastavom u Parizu? Središte političke platforme i izbornih najava Marine Le Pen je obećanje da će najprije jako pooštriti francusku useljeničku politiku. Čak ni mjesto rođenja više nikome ne bi jamčilo francusko državljanstvo, nego bi ga mahom definirala logika krvi (u odnosu na tlo), a valjalo bi udovoljiti i mnogim dodatnim provjerama.
“Automatsko stjecanje francuskog državljanstva više nije opravdano u svijetu od osam milijardi ljudi, dok se dokazi nesposobnosti integracije i asimilacije u Francuskoj svakodnevno množe” izjavio je potencijalni francuski premijer Jordan Bardella. Njegova i Le Penina stranka bi uvela i dodatna ograničenja za spajanje useljeničkih obitelji na francuskom tlu nametanjem restrikcija u zapošljavanju i visini prihoda. Ograničili bi i pristup medicinskim uslugama za ilegalne imigrante samo na hitnu pomoć, a na socijalnu pomoć u vidu hrane i odjeće bi mogli računati samo francuski državljani. Smanjenje socijalnih naknada i socijalne pomoći dodatno bi se osiguralo i njihovim trajnim ukidanjem svim obiteljima maloljetnih prijestupnika. Tinejdžerima od 16 i više godina sudilo bi se ubuduće kao odraslim osobama, obećali su francuski desničari.
Nacionalni skup se kroz izbornu kampanju pokušao dizajnirati kao stranka reda i zakona, i u tu opsjenu mnogi su Francuzi spremno zagrizli zaboravljajući na Hitlera i današnje slične njemu. Francuskim policijskim snagama, i dosad poznatim po svom prilično nasilnom gušenju prosvjeda, bit će u režimu francuskih nacionalista dodijeljena automatska "pretpostavka samoobrane" u svim slučajevima koji uključuju primjenu sile. To bi plimu američkog policijskog nasilja prema obojenima ubrzo automatski preslikalo na ulice francuskih gradova, no Le Pen i Bardella i ne kriju kako im je upravo to cilj.
Jedno od najspornijih pitanja koja proizlaze iz sigurnosnog manifesta Nacionalnog okupljanja zabrana je osobama s dvojnim državljanstvom da se zaposle na “osjetljivim strateškim dužnostima”, što podrazumijeva obranu i snage reda. Represivni aparat bi, dakle, bio rezerviran isključivo za Francuze. Mnogi su u kampanji kritizirali ovaj prijedlog nazvavši ga diskriminirajućim i licemjernim. Da i ne spominjemo kako bi se francuski državljanin Daniel Markić, aktualni šef hrvatske sigurnosne agencije SOA-e, našao u prilično paradoksalnom položaju i ispao nimalo recipročan povlaštenik.
Gerald Darmanin, francuski ministar unutarnjih poslova, istaknuo je da bi takva politika "podijelila naciju" i diskriminirala barem tri milijuna Francuza: Francuza-Amerikanaca, Francuza-Alžiraca, Francuza-Portugalaca, Francuza-Marokanaca... Kandidati koji se prijavljuju na vrlo osjetljiva državna mjesta ionako već prolaze kroz rigoroznu i temeljitu sigurnosnu provjeru, pa je dodatno filtriranje protumačeno kao čista desničarska obijest.
Na međunarodnom planu, Nacionalno okupljanje je obećalo smanjiti financiranje Europske unije za do 3 milijarde eura godišnje i zauzvrat sniziti PDV kod kuće. Nevoljko su obećali kako će nastaviti podržavati Ukrajinu, ali je Bardella neuvijeno signalizirao da bi vojna pomoć Francuske ipak mogla biti značajno smanjena. Crvena linija bi bila povučena prema slanju projektila, vojne opreme ili francuskih trupa u ratom razorenu naciju, jer bi to bila ‘eskalacija‘ u očima Moskve. Putinova apologetkinja Le Pen morala je privremeno zauzdati svoju osobnu naklonost, barem dok se ne domogne poluga državne moći. Njezina stranka zato se sasvim otvoreno protivi priznavanju palestinske države, zagovarajući na Bliskom istoku tradicionalno desničarsko geslo ‘tko jači, taj kvači‘. I s njim se nikad pravi fašist ne kači, nego svom snagom udara po nejakoj i golorukoj gubi i sirotinji.