Ulice Pariza i Milana su plamenu, žestoko je i u Portugalu. Sve je počelo svima simpatičnim nezadovoljstvom uvjetima školovanja, a pretvorilo se u palež i pljačku trgovina i zapravo je pitanje – k vragu, što je pošlo po zlu?
Francuska i Njemačka na državu troše veći postotak BDP-a nego što ga je veliki SSSR imao u vrijeme Gorbačova. Hrvatska vlada troši više nego Jugoslavija kasnih 80-ih.
Kako smo došli do toga da država u Francuskoj "pojede" 57 posto BDP-a, a mladi prosvjeduju jer su im škole katastrofa, a njihovi roditelji jer su im troškovi življenja užasni? Jesu li za sve krivi ljevičari?
U kojoj je mjeri točna tvrdnja da Trump i njegov saveznik Putin financijski podupiru ekstreme kako bi oslabili Europu? Putin radi Ukrajine, Trump radi Midtermsa, Elon Musk radi Trumpa...
O tome smo razgovarali s Dejanom Kovačem, hrvatskim ekonomistom koji je radio i na Harvard Kennedy School i Princeton School of Public and International Affairs, osnivačem AI platforme za podatkovnu analitiku.
– Potrebno je razlikovati uzrok, posljedicu i povod kod ovakvih događaja – napominje naš sugovornik.
– Europa ima duboki vrijednosni problem u društvu, ali ne onako kako to Trump i Musk objašnjavaju, jer SAD ima jednako lošu ekonomsku i društvenu situaciju, ako ne i goru od Europe. To će uskoro pucanje ekonomije s obje strane Atlantika potpuno ogoliti.
Platon je još prije 2500 godina rekao: "Društvo koje se ruga vrlini, priprema svoj kolaps." I to smo vidjeli svugdje kroz povijest, od Nerona do Prvog i Drugog svjetskog rata, koji su nastali upravo iz uzroka sličnih današnjoj situaciji: ekonomskog nezadovoljstva i "elita" koje nisu znale riješiti unutardržavne probleme, pa su oni s vremenom eskalirali na međudržavnu razinu. Iste uzroke možete vidjeti i danas.
Ok, ali gdje su konkretno pogriješili?
– Zadnjih desetak godina unutardržavni problemi s obje strane Atlantika rješavali su se tako da FED i ECB ubace nove novce u ekonomiju i namire sve interesne grupe. Ako preslikamo tu situaciju na Hrvatsku: daj povišicu jednim sindikatima u državnom sektoru, daj povišicu umirovljenicima, povećaj EU fondove i subvencije za politički povezane i, kako bi narod rekao, "mirna Bosna". To održava politički status quo.
Ali, samo štampanje novca bez stvaranja realne ekonomske vrijednosti ima svoj limit. I upravo smo došli do tog limita pucanja. Zadnjih tjedana prinosi na američke i glavne EU obveznice dosegnuli su veće razine nego prije velike recesije 2008. Francuska je na 120 %, Italija na 137,9 %, SAD na 126,8%.
Novci su potrošeni na pandemiju i AI bubble koji je pred pucanjem, a cijeli EU zajedno po nekoliko pokazatelja drži tek 2-3 % globalnog tržišta umjetne inteligencije, dok SAD i Kina drže od 25 do čak 35 % tržišta svaka. Pitam se gdje su novci nestali?
Tu dolazimo do koncepta ekonomije u obliku slova K, gdje sve EU države ekonomski rastu, BDP je na rekordnoj razini, u Hrvatskoj turizam rastura, nezaposlenost je rekordno niska, a prosječan građanin jedva sklapa kraj s krajem zbog visoke inflacije.
Novac curi, a politički štakori grickaju
E, i gdje je onda lova?
– Sav naštampani novac otišao je u gornji krak slova K, u tih top 1 do 5 % najbogatijih, tako da se donji krak slova K buni. Unutardržavna nejednakost, ne toliko dohotka koliko imovine, u zadnjih deset godina narasla je i u EU-u, a u SAD-u još puno jače. I to se upravo socijalno događa u većini država: donji krak ekonomije u obliku slova K se buni.
E sad tu dolazimo do političkog momentuma, odnosno razlike između uzroka, posljedice i povoda. Povod je ekonomsko siromašenje, ne samo nižih slojeva, već, ako radite dublje analize, shvatit ćete da je srednji sloj u SAD-u i EU-u potpuno nestao. A bez srednjeg sloja nemate ni demokracije.
I sada određene političke opcije koriste situaciju za plasman vlastitih ideja kao spasa ekonomije. U Njemačkoj to je rast krajnje desnice u obliku AfD-a. U Francuskoj rast krajnje desnice Marine Le Pen, ali i više segmentirane krajnje ljevice, koje koriste nezadovoljstvo građana za vlastiti politički angažman.
Imali ste gradonačelnika Saint-Denisa Ballyja Bagayoka, danas člana LFI-ja i nekadašnjeg saveznika francuskih komunista, koji je stao između policije i učenika prosvjednika. Po meni, iskoristio je tu situaciju i za vlastitu političku promociju.
Svaki dio političke sfere koristi ovu situaciju da navede vodu na svoj mlin, a situacija je puno kompleksnija. Krajnja desnica krivi migrante i socijalna izdvajanja za ekonomske programe za migrante, mada su, kad gledate analize, ti novci infinitezimalni s obzirom na to koliko su novca određene interesne grupacije dobile. S druge strane, krajnja ljevica krivi zločeste kapitaliste i objeručke zagovara legalnu i ilegalnu migraciju. A istina je zapravo negdje u sredini ta dva pola.
Jer nitko me ne može uvjeriti da su tipovi koji s maskom i palicom razbiju više od 2000 objekata intelektualci koji traže bolje uvjete u školstvu.
Da nisu to onda Putinovi i Trumpovi dječaci?
– Naravno, ne mogu zanemariti ni djelovanje vanjskih elemenata, odnosno utjecaj stranih država kroz hibridno ratovanje kako bi ti prosvjedi iz mirnih eskalirali u ratno stanje kakvo vidimo. Kada okupite masu ljudi, potreban je samo mali poticaj za domino-efekt. Ako postoji ta mogućnost i ako je to mali broj osoba, onda bi službe reda trebale moći zaustaviti ovakve izgrede. Očito se radi o većoj organiziranoj skupini. Je li ona, s političkim nazivnikom ili bez njega ideološka, lijeva ili desna, unutardržavno politički motivirana ili vanjskopolitički motivirana od stranih elemenata, to Macron mora ispitati.
Jer, ako pogledate naš problem s otpadom u Lici i još mnoge koji su poznati hrvatskim građanima, dolazim do konstantnih propusta u sigurnosno-obavještajnom sustavu u cijeloj Europi.
Rekli smo uvodno, države su nam skuplje nego što je nekad bila velika svjetska sila Sovjetski Savez...
– Ako analizirate Hrvatsku, Francusku, Njemačku itd., nas su u ovu situaciju dovele krive kolektivne odluke trenutačnog političkog establišmenta na razini EU-a, koje su kasnije spuštane na državne razine. Mislili su da će moći svoju nesposobnost vječno prikrivati štampanjem novog novca i zadovoljavanjem naroda preko kruha i igara. Nažalost, račun je došao na naplatu.
Prva greška bila je uništavanje vlastite energetske neovisnosti. Industrijski model Njemačke i većine država uništen je onog trena kad smo, nakon što smo 90-ih inicijalno stvorili ogromnu ovisnost o ruskim energentima, tu vezu preko noći prerezali.
Drugi problem je eklatantno ulizivanje europskog političkog establišmenta američkom establišmentu. Prvo su se pokoravali svim idejama iz Washingtona, a sada, kad je s Trumpom vrag odnio šalu, imate totalni zaokret.
Tako smo u nekoliko desetljeća stvorili ne samo ogromnu energetsku ovisnost nego i, puno bitnije, obrambenu ovisnost kroz NATO. Ne možete graditi ozbiljan geopolitički element ako nemate neovisnost u političkom odlučivanju. Europa je, nažalost, nema od 1945., kada je Amerika oslobodila Europu od nacista. To je bio geopolitički model naših djedova, koji je danas totalno zastario jer je i Amerika na mnogim poljima izgubila svoju svjetsku dominaciju u korist Kine.
Poremećene vrijednosti
Pa kako smo, zaboga, došli do toga da je kineska komunistička ideologija pobijedila nevidljivu ruku kapitala?
– Razlog tome je višeslojan, ali svodi se na jednu misao. Ideja euroatlantskih integracija nastala je u jednoj drugoj generaciji, koja je bila više idealistički nastrojena. Amerikanci, Britanci i ostali saveznici jurišali su u Normandiji na nacističke bunkere bez toga da ih je čekao posao kod kuće, bez sigurnih plaća, dohotka, kuća i druge imovine. Nisu imali nikakvu sigurnost osim vjere u vlastite sposobnosti i mogućnost stvaranja.
Današnje generacije, Trump, Macron i VDL, unuci su koji su odrasli u izobilju, uz zlatne žlice i vile, bez potrebe da se naprežu kako bi išta u životu postigli jer su sve mama i tata rješavali kroz poznanstva i društvene veze. Tako se događa sustavno uništavanje meritokracije i vrlina s početka teksta.
Žalosno je da su i ovi naši isti takvi, dio iste vrijednosne "elite", mahom bogatog i interesnog sloja koji se nikad nije morao napregnuti u životu da dođe do današnjih pozicija. Kada se ne morate napregnuti ni za što, ne poznajete vrijednost ničega i postajete nihilist čak i prema tuđim uspjesima. Zato danas na svim razinama odlučivanja, u SAD-u i EU-u, od predsjednika do centralnih banaka i drugih institucija imamo osobe koje nisu sposobne riješiti probleme. Maknuli smo se od životnog idealizma i živimo jedan "politikrealizam".
Dva su puta. Prvi je vraćanje meritokraciji i priznavanje sustava vrijednosti koji je dugoročno održiv. Nažalost, za prvi put mala je vjerojatnost jer priznavanjem normativnog sustava vrijednosti trenutačne elite gube na vrijednosti i neće dopustiti da se to dogodi. Drugi je put u kaos, jer entropija sustava sama vuče prema većoj eskalaciji.
Zapitajte se sami: ako sada vidimo ovakve eskalacije po svijetu, a imamo rekordnu zaposlenost, rast BDP-a i drugih pokazatelja po Europi zadnjih godina, što će se tek dogoditi kada nas udari sljedeća recesija? A već nam kuca na vrata, i u SAD-u i u Europi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....