StoryEditor
Svijetna prvoj liniji

Dr. Parčina s virusom se bori u Njemačkoj i ne može vjerovati što vidi u Hrvatskoj: Političari nose maske za doktore, a službenici beskorisne rukavice

1. travnja 2020. - 10:10
Privatni Album

O koronavirusu smo popričali s dr. sc. Marijom Parčinom, (38) voditeljem mikrobiološke dijagnostike Sveučilišne bolnice u Bonnu.

Ovaj Dalmatinac još kao student je, na poticaj jednog njemačkog profesora, otišao u Heildelberg, gdje je završio medicinu, doktorirao, a nakon završene specijalizacije iz kliničke mikrobiologije i epidemiologije zaraznih bolesti postao voditelj mikrobiološke dijagnostike sveučilišne bolnice.

Danas naš renomirani stručnjak i predavač Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bonnu nalazi se na „prvoj fronti“ epidemije i maksimalno je posvećen validaciji i implementaciji brzih dijagnostičkih postupaka.

Pomno ovih dana prati epidemiološku situaciju u Njemačkoj, ali i u ostatku svijeta, a pogotovo u Hrvatskoj. Pričali smo dugo s njim, a ovdje prenosimo najvažnije naglaske razgovora. Pojasnio nam je razlike u pristupima koje uvode zdravstvene vlasti u nastojanjima da zaustave pandemiju. Inače, iako ima i određenih primjedbi, s velikim odobravanjem prati rad naših stručnjaka.

Dr. Parčina, dajte nam kratak uvid u postupanje Nijemaca protiv pandemije.

- Uz higijenske mjere, najvažniji alat u borbi protiv pandemije je brzo i efikasno identificiranje uzročnika. Prvi EU protokol za PCR identifikaciju SARS-CoV-2 virusa objavljen je krajem siječnja od strane Njemačkog konzilijarnog laboratorija za koronaviruse i ubrzo je postao dostupan svim sveučilišnim klinikama, a nakon toga i ostalim laboratorijima što je omogućilo njegovo pravovremeno etabliranje i uvođenje u rutinsku dijagnostičku praksu. Identifikacijom prvih zaraženih osoba, Njemačka je započela provođenje izravnih epidemioloških mjera putem službi zaduženih za zdravstveni nadzor, u smislu edukacije građana, provođenja kućne samoizolacije i praćenja kontakata oboljelih osoba. Djeca su identificirana kao potencijalni super-prenosioci bolesti zbog čega je uslijedilo zatvaranje vrtića i škola, a ubrzo i dječjih igrališta i ostalih sadržaja.

Na vrijeme su se identificirala žarišta epidemije i testiranje je postalo obavezno za sve rizične kontakte bez obzira na prisutnost simptoma. Kako se SARS-CoV-2 prenosi uglavnom kapljičnim putem, uslijedila je i mjera socijalnog udaljavanja što je u praksi značilo uvođenje rada od kuće, zatvaranje restorana, kafića i svih uslužnih djelatnosti koje nisu nužne za dnevni život. Kao zadnje mjere u sklopu minimiziranja kontakata donesena je i odluka o zabrani okupljanja i druženja više od dvije osobe koje ne pripadaju istom domaćinstvu. Za sve preostale nužne kontakte zahtjeva se održavanja razmaka od minimalno dva metra među osobama uzimajući u obzir da kapljice koje produciramo kihanjem i kašljanjem, a čak i normalnim govorom, raspršavamo do 1,5 metra udaljenosti. Osobama iz istog domaćinstva je dopušteno normalno zajedničko kretanje po javnim i privatnim površinama.

Što je s ostalim zabranama poput zabrane zadržavanja na javnim mjestima ili, pak, stroga zabrana napuštanja kuće, osim u iznimnim situacijama?

- Nažalost, teško je naći znanstvenu utemeljenost o doprinosu takve vrste zabrana u širenju respiratornih virusnih infekcija, teško je ustvari reći koliko je mjera dovoljno. Puno je mjera vođeno strahom i logikom: ako sad ne uradimo ništa, vrijeme koje prođe nikad nećemo moći nadoknaditi. Ukoliko je narod dovoljno informiran o važnosti socijalnog distanciranja i pridržavanja dvometarskog razmaka, smatram to već dovoljnim, ali ako brojevi unatoč mjerama i dalje rastu, treba razmisliti o uzroku. Mogu biti dva: ili stvarni broj inficiranih značajno odstupa od dokazanih infekcija prije započetih mjera ili građani ne poštuju pravila socijalnog distanciranja. Svrha svake epidemiološke kontrole je imati pravovremenu sliku stanja, a ona se može postići samo brzim i efikasnim testnim kapacitetima.

Je li samo u tome važnost većeg testiranja i je li to glavni razlog manje smrtnosti od novog koronavisa u Njemačkoj?

- Mogućnosti i kultura testiranja u Njemačkoj i Hrvatskoj su drugačije. U Hrvatskoj nemamo razvijenu „stručnu kulturu“ testiranja na Influenzavirus (Gripu), RSV ili pertusis (veliki kašalj) u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ako ona postoji u nekim ustanovama, uglavnom se svodi na brze antigen testove koji imaju senzitivnosti od 30 do 80 posto. Samo visoko specijalizirane ustanove mogu izvršit PCR dijagnostiku na Influenzavirus i sl., lokalne ustanove nemaju potrebnu infrastrukturu, a privatna mreža mikrobioloških laboratorija nije dovoljno razvijena.

Za razliku od hrvatske stvarnosti, više od 80 posto dijagnostike u Njemačkoj počiva na dobro etabliranim i reguliranim privatnim visoko automatiziranim laboratorijima. Svi privatni i državni laboratoriji u stanju su provoditi razne vrste PCR testova. Kapacitet testiranja zahvaljujući automatizaciji je između 300 do 4000 uzoraka dnevno, naravno ovisno o veličini ustanove.

Pojavom novog koronavirusa nisu se testirali samo pacijenti koji su boravili u rizičnim područjima ili kontakti zaraženih pacijenata, već je testiranje na COVID-19 odmah postalo dostupno svim pacijentima s respiratornim simptomima koje bi liječnik prema svom kliničkom iskustvu testirao na Influenzavirus.

Radi toga brojevi zaraženih u Njemačkim pokrajinama nisu usporedivi s brojevima u Italiji i Španjolskoj koje se nalaze u velikom usponu epidemije i u kojima brojevi reflektiraju više teško oboljele pacijente, nego one zaražene ili blaže oboljele. To objašnjava manju smrtnost u Njemačkoj nego u Italiji ili Španjolskoj.

Pretpostavka je da u Njemačkoj testiramo pola milijuna uzoraka tjedno. Preračunato na 100.000 stanovnika radi se o 600 provedenih testiranja tjedno, što bi za Split i okolicu značilo kapacitet od 1800 testiranja tjedno ili 250 dnevno. U Zagrebu bi to značilo 850 uzoraka dnevno. Za sad ovi brojevi jako odskaču od sadašnje hrvatske stvarnosti.

Kancelarka Merkel šokirala je svijet izjavom da će se zaraziti 60 do 70 posto stanovništva, ali kako je dodala, izjavila je to nakon razgovora sa stručnjacima. Možete li nam pojasniti?

- Brojevi malo plaše, ali su jako blizu istini. Sve je više dokaza da simptomatske infekcije završe nestankom simptoma i ozdravljenjem ukoliko je stvorena imunološka otpornost. Imunost se može uglavnom postići na dva načina: cijepljenjem, do kojeg moramo još čekati, te infekcijom i stvaranjem aktivne imunosti na virus što je put koji trenutno prolazimo.

Uzimajući u obzir da jedna inficirana osoba zarazi dvije do tri nove, onda je logično da se među ljudima mora stvoriti otpornost grupe, tzv. imunitet krda, prema virusu i to u njih 60 do 70 posto da bi se zaustavio prijenos virusa. Usput, za najugroženije skupine, a to je onih preostalih 40 posto koji se maksimalno čuvaju izlaganju zaraze, kupujemo vrijeme do pronalaska cjepiva i čuvamo zdravstveni sustav od kolapsa.

Da li je ijedan zdravstveni sustav u svijetu mogao biti spreman na ovu pandemiju?

- Čvrsto stojim iza toga da ama baš nitko nije bio spreman. Svaki političar ili stručnjak koji je rekao da je država ili sistem spreman za ovakvu pandemiju, gadno je slagao. Zadnje veće pandemije odigrale su se 1957. i 1968., a iskustva su nažalost dobrim dijelom otišla u zaborav. Uz to, tehnološki napredak koji imamo danas s tim vremenom uopće nije usporediv.

Zašto su se Talijanima dogodile tragične brojke, a od sličnog scenarija nije daleko ni Španjolska?

- Nažalost, malo je zemalja za sad koje možemo nazvati dobrim primjerima COVID-19 epidemije. Jedna od njih je Južna Koreja. Korejanci su imali sreću da su imali samo jedno veliko žarište, vjersko okupljanje na kojem ih se većina zarazila. To jedno žarište, uz jako modernizirano epidemiološko praćenje i iznimno velik kapacitet produciranja testova i samog testiranja, su efikasno smanjile brojeve. Hrvatska, Italija, Španjolska, pa ni jedna europska zemlja nema tako dobro utemeljen i moderniziran epidemiološki nadzor kao što ima Južna Koreja. Ta infrastruktura je izgrađena na dugogodišnjoj borbi s tuberkulozom koju Južna Koreja dobiva.

Kad je u Italiji sve počelo? Najmanje četiri do šest tjedana prije nego li je potvrđen prvi talijanski pacijent 31. siječnja. Sad postaje očito da se već početkom siječnja pojavljivalo u sjevernoj Italiji jako puno slučajeva atipične virusne upale pluća. Ako epidemiološki sustav praćenja ne prikuplja podatke o takvim bolestima onda ovakve infekcije neprimjetno ulaze u jedan zdravstveni sustavu i uzrokuju njegov kolaps. Meni nije poznata zemlja u EU koja epidemiološki aktivno prati upale pluća nepoznate etiologije, što bi za pravovremeno prepoznavanje ovog problema bilo jedini ispravni epidemiološki alat.

Nepravovremeno prepoznat virus u talijanskoj populaciji, koja ima puno kontakta s Kinom, niska kultura testiranja i radi toga slabija laboratorijska i epidemiološka infrastruktura, uz nepravovremeno učinjene epidemiološke mjere, dovele su do naglog porasta broja oboljelih i naglog opterećenja zdravstvenog sustava. Siguran sam da se određene sličnosti između Italije i Hrvatske daju povući, ali se najiskrenije nadam, a brojevi govore u prilog, da kolege u Hrvatskoj nisu zakasnile s epidemiološkim mjerama, što je najvažnije u ovoj fazi. Vremena ima još malo da se pojačaju laboratorijska testiranja. Na sreću, splitski Županijski zavod za javno zdravstvo posjeduje aparat na kojem se ova vrsta pretrage može automatizirati i nadam se da će uskoro, ako već nisu, početi s testiranjem.

Koji su mogući kobni ishodi kada se pretrpaju odjeli intenzivne njege?

- Intenzivni bolesnik je najskuplji za zdravstveni sustav, zahtjeva najskuplje procese, traži najviše dijagnostike, bilo laboratorijske, bilo invazivne ili neinvazivne. Kada se dogodi pretrpavanje intenzivne skrbi, tada i ne tako teška prometna nesreća ili srčani udar može završiti kobno. Uz to, drastično se povećava vjerojatnost svih komplikacija liječenja a pogotovo infekcija. To znači da i banalna operacija, uz sreću da ste dobili slobodni intenzivni krevet, može završit kobno jer vam se prilikom liječenja uz veliku vjerojatnost može zagaditi rana s jednom od rezistentnih bakterija koje obitavaju u jedinicama intenzivnog liječenja.

Kontaktirate sa znanstvenicima iz cijele Europe, što je u ovom stadiju pandemije najvažnije poduzimati?

- Redovito sam u kontaktu s kolegama iz Italije i Španjolske s kojima na dnevnoj bazi pokušavam razmijeniti iskustva i koordinirat određene projekte. Pričamo mnogo o strategiji testiranja koja se mora prilagođavati fazi epidemije u kojoj se nalazite. Za sad imamo jako osjetljivi i specifični alat, PCR test za SARS CoV-2, ali u daljnjem napretku epidemije morat ćemo se prebaciti na druge vrste testiranja. Morat ćemo biti u stanju identificirati one osobe koje su već imale infekciju i stvorile antitijela na virus, a što nije moguće napraviti s testom koji trenutno primjenjujemo.

U tjednom sam kontaktu s dijagnostičkom industrijom kojoj pomažemo u ovim trenutcima da što je prije moguće završe kliničku verifikaciju i validaciju dijagnostičkih testova i dobiju potrebne dozvole koje omogućuju prodaju istih. Sada se na svjetskom tržištu vodi velika bitka za pronalazak certificiranih seroloških testova. Oni su važni kako bismo znali tko je razvio antitijela, odnosno prebolio virus, i to prvenstveno radi zaštite medicinskog osoblja. Ali, kako možemo pročitati, postoje sada u svijetu raznorazni distributeri koji podmeću neispravne testove. Tu moramo biti jako oprezni.

Kažete da je obrana od COVID-19 odlična vježba za obranu od gripe.

- Mišljenja sam da bi se tijekom svake epidemije respiratornih bolesti, uglavnom između Božića i Uskrsa, u javnosti trebale promicati mjere pojačane higijene. Ne smije se dogoditi da početkom sezone gripe nema putnicima dostupnog alkoholnog dezinficijensa u cijeloj splitskoj zračnoj luci, što je bilo moje osobno ovogodišnje iskustvo.

Mislim da ćemo iza ove pandemije naučiti mnogo, da ćemo redovito vježbati naše epidemijsko/pandemijske protokole, razviti bolju mrežu intenzivnih jedinica i mikrobioloških laboratorijskih službi (više privatnih, nego javnih) i na taj način omogućiti sistem koji može brže i efikasnije odgovoriti epidemijskim i modernim izazovima današnjice.

A rukavice, koliko su one važne?

- U jako puno slučajeva vidimo rukavice na rukama policije, carinika, prodavačica, pa čak i na rukama nekih građana. Na žalost, većina se opremila krivom vrstom rukavica. Svrha rukavica na rukama policajaca koji provjeravaju osobne dokumente nije da se zaštite od „prljavih“ osobnih iskaznica, već da im se promijeni percepcija čistoće vlastitih ruku. Nošenje rukavica uglavnom sprječava ljude da se diraju po licu, nosu ili oko usta, jer tijekom nošenja rukavica doživljavaju rukavice kao nešto strano, odnosno potencijalno prljavo. Istu funkciju mogu ispuniti ili obične pamučne ili nemedicinske najlonske rukavice.

‘Političarima ne trebaju FFP3 zaštitne maske‘


Nedavno ste na fejsbuku kritizirali izjave naših epidemiologa po pitanju zaštitnih maski. O čemu se radi?

- Dosta se hrvatskih političara i javnih osoba prijašnjih dana pred kamerama pojavilo noseći medicinske zaštitne maske. Neki od njih su imali i FFP3 zaštitne maske, što je apsolutni apsurd cijele situacije. FFP3 zaštitne maske nemaju što radit na licima javnih osoba niti svih onih koji se pokazuju pred kamerama. Ta maska je namijenjena samo situacijama kada ste u izravnom kontaktu s potencijalno zaraženim osobama.

Svi koji posjeduju FFP3 maske, trebali bi ih proslijediti osobama i ustanovama kojima su one zbog izravnog kontakta s potencijalno zaraženim osobama potrebne, znači medicinskom sektoru koji je redovito izložen virusu i riskira da će ga zaraženi pacijent direktno zakašljati, recimo u situaciji kada se uzima bris ili vadi krv prilikom čega je nemoguće održavati propisani razmak od dva metra. Ljudima koji se šetaju po otvorenom zraku i pridržavaju se mjera socijalnog distanciranja, ta vrsta zaštite je apsolutno bespotrebna.

Velika je kulturološka razlika između nas i Kineza, dok Kinezi nose maske iz poštovanja prema drugome, mi ih nosimo uglavnom iz potrebe za samozaštitom.

‘Nemojte u šparoge, bit će ih i dogodine‘


Konačno, mogu li građani ovih dana u šparoge?

- Da, dokle god se ne donesu mjere zabrane napuštanja doma. Trebalo bi poštivat pravila socijalnog distanciranja i u potragu za šparogama ići isključivo s članovima vlastitog domaćinstva. Ali, tijekom sezone šparoga u Dalmaciji se bilježi povećani broj nesreća vezanih uz padove, a bolnica je tijekom COVID-19 pandemije mjesto koje želite izbjeći više nego uobičajeno. Stoga iskreno preporučujem da se ostane doma, jer bit će kuka i šparoga i dogodine!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 13:05