StoryEditor
Svijetovo nas sve muči

Dokad ćemo živjeti u karanteni, nije li mudrije pustiti ‘koronu‘ da prohuji i ode, hoće li se vratiti...? Odgovore daje priča o čekiću i plesu

26. ožujka 2020. - 09:46
Baldesca Samper/AFP

Koliko će ove stroge mjere potrajati? Hoće li sve biti zatvoreno do jeseni? Hoćemo li uistinu živjeti po sistemu dva mjeseca karantene, jedan slobode? Nije li bolje pustiti epidemiju da protutnji svijetom, kako bi što prije završila?

Ovakva i slična pitanja teško je izbjeći u situaciji koja nam je svima nova i koja nas plaši, no ono što je još gore jest to što mnoge i dalje muči dilema imaju li oštre mjere društvenog distanciranja smisla ili ne.

Takvima preporučujemo da pročitaju ovaj tekst, u kojem Tomas Pueyo, magistar inženjerstva s američkog sveučilišta Stanford, slikovito, informativno i uz puno vrlo dojmljivih grafova objašnjava zbog čega je potrebno što veći broj ljudi zadržati u kućama i što će se dogoditi ne budu li se poštovale preporučene mjere za suzbijanje širenja zaraze.

Ostalima, koji su shvatili zašto ne mogu skoknuti u dućan za svaku sitnicu, poći u šetnju na mjesto koje će za šetnju po svoj prilici odabrati i drugi, navratiti do prijateljice na kavu..., ali ih brinu ona mučna pitanja s početka, predlažemo da pročitaju što gore spomenuti stručnjak piše u svom novom članku iz kojeg ćemo vam prenijeti najbitnije informacije.

Doznat ćete što nas očekuje u narednih 18 mjeseci, a kao što ćete uskoro primijetiti, sve se vrti oko čekića i plesa.

Pueyo na početku primjećuje jednu intrigantnu stvar: velika većina zemalja u kojima posljednjih tjedan-dva bilježimo znatan rast slučajeva zaraze - Španjolska, Francuska, Italija, Velika Britanija, Sjedinjene Države, Švicarska, Kanada, Danska, Australija - bogate su i moćne države. Kako to da virus pogađa, gotovo u pravilu, baš bogate i moćne zemlje? Ima li to veze s trgovinskom povezanošću tih zemalja s Kinom i jedne s drugom ili su posrijedi, kako neki nagađaju, klimatski uvjeti?

image
Baldesca Samper

Ono što je vjerojatnije, objašnjava Pueyo, jest da koronavirus pogađa i siromašnije zemlje - premda malo 'kasni' jer su te države, budući da su ekonomski manje atraktivne, u nešto lošijem doticaju s ostatkom svijeta - ali u njima znatan broj zaraženih ostaje neotkriven, bilo zato što se štedi na testovima, bilo zato što veći dio stanovnika živi u lošijim uvjetima i na raspolaganju mu je manji broj zdravstvenih ustanova.

Klima, kako nam pokazuju primjeri Brazila i Malezije, u kojima je krivulja broj zaraženih u strmom porastu, ne igra bitnu ulogu. Zaključak je da će se koronavirus proširiti na sve zemlje, ako već nije.

Zaraza je, dakle, tu ili pred vratima, kako kome, a mogućnosti su tri. Ne poduzimati ništa ili poduzeti nešto - manje ili više odlučno. Uz pomoć uistinu zgodnog alata, s kojim se, ako želite, možete pozabaviti ovdje, Pueyo je izračunao što bi se zemlji poput Sjedinjenih Država dogodilo kad ne bi poduzela baš ništa. Zarazilo bi se 75 posto populacije, a broj umrlih dosegao bi deset milijuna, što je za 25 puta više od broja poginulih Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu.

Poduzme li se ipak nešto, pa se uz pomoć strogih mjera broj zaraženih zadrži na 25 posto, umrijet će ih 500 tisuća. Razlika između ova dva broja nije samo u matematičkim proračunima nego u broju kreveta i respiratora. Koji, kako pokazuju najnoviji podaci, oboljelima u zapadnim zemljama trebaju češće nego što su trebali Kinezima.

I to sve češće mladima i do zaraze 'koronom' zdravima. Pitanje koje se nameće je jesmo li mi to osjetljiviji od Kineza, no odgovor je negativan.

Nije do nas, do virusa je. Mutirao je. A mutirat će i dalje, jer je takvog tipa, što bi moglo značiti da će jednom, kad napokon završi ovaj val koji prouzročuje Covid-19, doći još jedan. Vjerojatno svake godine. Cijepljenje ne bi puno pomoglo, pa bi se svake godine trebali iznova cijepiti, kao protiv gripe. I eto još jednog razloga zašto je otezanje s uvođenjem strožih mjera ogromna greška i  zašto je britanska ideja o imunitetu krda potpuna glupost.

Dakle, preostaje nam djelovati. Ležernije ili strože. Ovaj prvi pristup, poznat kao mitigacija, u  teoriji podrazumijeva dugoročne mjere reduciranja ili eliminiranja rizika. U praksi znači 'ne možemo poduzeti gotovo ništa da zaustavimo pandemiju, usredotočimo se na to da izravnamo krivulju' (čuli ste za krivulju, zar ne?).

Kad se vlada neke države odluči provesti mitigaciju u 'nekoj mjeri', kao što trenutačno rade Britanci i Amerikanci, znači da su žrtvovali zdravstveni sustav i pristali na visoku stopu smrtnosti, smatra Pueyo, te da imaju pretjerano optimističan pogled na mogućnost mutiranja koronavirusa. Čini se da im nije jasno da je do nje već došlo, a da su u krivu pokazuje ovaj graf.

Drugi i manje popularan pristup je supresija ili suzbijanje odnosno potiskivanje, a podrazumjeva uvođenje oštrih mjera za što brže stavljanje epidemije pod kontrolu. U praksi znači postupiti poput Kineza: odmah uvesti stroge mjere pa ih nakon kraćeg vremena ublažiti. Dobro ste pročitali, kraćeg vremena.

Cijela je 'filozofija' ove priče ovo: što su mjere strože i što se bolje poštuju, to se kraće primjenjuju. Sjetite se ovoga kad vam idući put padne napamet izići iz kuće, a da ne skapavate od gladi niti igdje gori.

Prema Pueyovim kalkulacijama, poduzimanjem odgovarajućih mjera, bez otezanja i kršenja, broj oboljelih i umrlih se znatno snižava, a zaraza se stavlja pod kontrolu jer se broj osoba kojima zaraženi prenose virus, famozni faktor R, smanjuje na prihvatljivih 1. Sada je 2.3, što znači da broj novozaraženih eksponencijalno raste. Snižavanjem tog broja na 1 i niže, virus gubi bitku. U suprotnom, gubimo mi. 

Ovako jasna računica ne bi smjela ostavljati prostora dvojbi koju od ovih mjera poduzeti, no neke se zemlje ipak kolebaju. Razlozi su u strahu od posljedica dugotrajne izolacije na stanovništvo i ekonomiju kao i pogrešna pretpostavka da će se, zatvore li se ljudi u kuće, samo odgoditi nastupanje neizbježne epidemije. Za ovu posljednju, pogrešnu predodžbu, upozorava Pueyo, kriva je pogrešna procjena britanskog Kraljevskog koledža, najbolje ju je objasniti pomoću ovog grafa.

Crvena crta označava broj kreveta na odjelima intenzivne krbi. Crna crta broj potrebnih kreveta u slučaju da se ne poduzima ništa za suzbijanje zaraze. Zelena u slučaju da se zatvore škole, primijene mjere društvenog distanciranja i izolacije oboljelih, što podrazumijeva mitigacija. Narančasta broj kreveta primijene li se mjere društvenog distanciranja, izoliranja oboljelih i karantene za ostale građane, što podrazumijeva supresija.

Primjećujete li ogromnu razliku u učinku između ove dvije zadnje opcije? Onda znači da niste britanski političar. Njima se učinila bitnijom razlika crne i zelene krivulje pa su se usredotočili na pitanje 'pustiti da puno ljudi umre u narednih tri-četiri mjeseca i sačuvati ekonomiju ili pustiti da puno ljudi umre kroz osam mjeseci i uništiti ekonomiju'. Potpuno su krivo sagledali tu bitnu stavku, vrijeme.

A sve se svodi na vrijeme. Vrijeme koje nam je potrebno da se što bolje pripremimo za borbu protiv virusa.

'Da vas napadne nepoznati neprijatelj, bi li mu goloruki potrčali ususret ili bi se pritajili, opremili i tek tad krenuli u napad?', pita Pueyo.

Ostajući u kućama, pridržavajući se mjera društvenog distanciranja, suzdržavajući se od nepotrebnih odlakaza u kupovinu, druženja s prijateljima i šetnji po posjećenim izletištima mi kupujemo vrijeme. Vrijeme potrebno da bi se nabavilo još respiratora, opremilo više jedinica intenzivne skrbi i, u slučaju zemalja koje to mogu, izgradilo još bolnica. 

Kad već spominjemo bolnice, ne smijemo zaboraviti kolateralne žrtve koronavirusa. Sve one koji se nisu zarazili, ali će zbog njega umrijeti. Jer im je netko zauzeo mjesto na odjelu intenzivnog liječenja, jer im je netko zauzeo respirator, jer hitna pomoć nije stigla na vrijeme ili nije bilo liječnika na raspolaganju. Nezauzadani koronavirus, primjećuje Pueyo, neizbježno znači kolaps zdravstvenog sustava te, stoga, opcija puštanja stvari da idu svojim tokom nikome ne bi smjela biti opcija. 

image
Clement Mahoudeau

Ne preostaje nam ništa drugo nego strogo se pridržavati drastičnih mjera. Isplatit će nam se, uvjeren je Pueyo na račun podataka iz Kine i svojih proračuna, jer će u tom slučaju broj zaraženih početi opadati, a mi ćemo početi dobivati bitku protiv 'korone'. Ne samo zato što će ljudi biti zatvorenim na sigurnom, nego i što će se izraditi više testova. Što se više ljudi bude testiralo, više će se oboljelih moći izolirati i zaustaviti u širenju zaraze, a moći će se izolirati i zajednice s najvećim brojem oboljelih, što se pokazalo učinkovitim u Kini i drugim azijskim zemljama, osobito Južnoj Koreji.

Osim toga, stići ćemo bolje upoznati neprijatelja pa će nam biti jesnije puno toga što nas sada zbunjuju: što je s asimptomatičnim oboljelima, koje su mjere društvenog distanciranja učinkovitije, koje su ekonomske posljedice i kako ih ublažiti...? A dobit ćemo vremena i za pronalaženje lijeka.

Još jednom zaključujući koliko su strože mjere mudrija opcija od blažih, autor nas vraća na pitanja s početka. Koliko će karantena trajati? Koliko će nas koštati? Hoće li doći do drugog, jednako ili približno pogubnog vala pandemije? I eto nas na priči o čekiću i plesu.

'Čekić' je faza u kojoj se snažno i odlučno primjenjuju stroge mjere, a ono što većinu nas muči je koliko bi trebala trajati. Ne samo građane kojima se baš i ne da mjesecima sjediti u kućnoj izolaciji, nego i političare i ekonome, zaokupljene onim britanskim grafom kojeg smo ranije spominjali. No oni, piše Pueyo, ne uzimaju u obzir da je taj proračun Kraljevskog koledža dobio ozbiljne kritike jer nisu uzete u obzir mogućnosti ograničenja kretanja, zabrane putovanja, praćenja zaraženih i brojne druge mjere koje se u demokratskim društvima dočekuju 'na nož', dok su ih Kinezi i Korejci prihvatili bez pretjeranog negodovanja. 

Kad se primijene i takve, krajnje nepopularne mjere, trajanje faze 'čekića' se skraćuje. S nekoliko mjeseci na nekoliko tjedana. To nam dokazuje primjer Wuhana.

Dva tjedna od uvođenje strogih mjera, broj zaraženih je opao. Kroz pet tjedana, epidemija je bila pod kontrolom. Primijetit ćete da je 8. veljače ponovno pokrenuta proizvodnja. Primijetit ćete i nagli skok 14. veljače, no do njega je došlo do promjene u dijagnostici. Dakle, stroge mjere 'pale'. Pitate li se možda koliko su različite kineske mjere od onih koje su uvele Italija, Francusak i Španjolska, odgovor je gotovo nimalo. Stvar je u tome da su provedene strogo. Na primjer, u Kini je samo jednom članu kućanstva bilo dozvoljeno da samo jednom u tri dana izađe u nabavku hrane. Kod naših susjeda, pa i kod nas, isto pitanje je regulirano daleko ležernije.

Primjeri iz svijeta pokazuju da opuštenije provođenje strogih mjera za posljedicu ima njihovu lošiju učinkovitost pa ih nakon nekog vremena treba 'podebljati' još nepopularnijima i prosužiti fazu 'čekića'. Oni koji ih se disciplinirano pridržavaju, međutim, brzo prelaze na 'ples'.

Kako možete vidjeti iz ovog grafa, u pitanju je oko sedam tjedana 'treniranja strogoće', nakon čega se prelazi na mjere za doržavanje virusa pod kontrolom, kako se epidemija ne bi ponovno razbuktala i kako bi se dobilo dragocjeno vrijeme. Do cjepiva, lijeka ili nekog drugog učinkovitog sredstva koje nam sada još nije poznato.

Što se događa u fazi 'plesa'? Ne ono čega se mnogi pribojavaju. Ne život u karanteni. Život bi nam se, smatra Pueyo, vratio gotovo u normalu. I ne bi trajala godinu dana, uvjeren je, nego nekoliko mjeseci. Ono što bi u njoj 'plesalo', ako vas zanima kako je dobila ime, je faktor R, odnosno broj ljudi kojima zaražena osoba prenosi virus. Podsjetimo se, dok je ispod 1, dobro je, a što je niže, virus je na bržem putu prema izumiranju. Taj broj bi skakao i opadao, od regije do regije, od mjeseca do mjeseca. U Wuhanu je na početku epidemije iznosio čak 3.9. Nakon uvođenja stroge karantene, pao je na 0.3.

Ovo su ipak podaci koji daju razloge i snagu da ustrajemo u pridržavanju strogih mjera, zar ne? Ma koliko nam teško padale. Jer što ih se bolje budemo pridržavali, trajat će kraće i biti učinkovitije.

Izdvojeno

10. kolovoz 2020 11:38