Čudna bolest iz 1926. i dalje muči znanost, nitko ne zna zašto je 500.000 ljudi naglo zaspalo i nikad se nije probudilo

Bilo je to desetljeće obilježeno ratovima, pandemijom gripe i tehnološkim uzletima, ali ni jedno zastrašujuće poglavlje ljudske povijesti nije toliko enigmatično kao epidemija “bolesti spavanja”.

Ne, ne radi se tu o tripanosomijaza, poznatoj i kao afričkoj bolesti spavanja koju uzrokuje muha. 

Encephalitis lethargica, ili kako su je Britanci prozvali „sleepy sickness“, između 1915. i 1926. poharala je svijet ostavljajući liječnike zbunjene, bolničke hodnike ispunjene beživotnim tijelima i živote tisuća trajno obilježenima.

Sredinom Prvog svjetskog rata, dok su europske zemlje brojale žrtve na frontama i u bolnicama zbog španjolske gripe, među populacijom se nenadano pojavila skroz nova vrsta užasa: ljudi su počeli odjednom spavati i više se nisu budili na uobičajen način. Nije to bila koma, nije bila smrt — već grozno stanje nemoćnosti između sna i jave, puno jezivih detalja.

Simptomi kao iz horora: živi kipovi, promijenjena osobnost i strah od nepoznatog

Uskoro su kronike iz svih dijelova Europe, potom i SAD-a i Azije, bilježile slučajeve ljudi koji su naglo postajali umorni, dezorijentirani, pobijeljene puti, očiju fiksiranih u ništavilo. Kod nekih se stanje pogoršavalo do točke kad bi ostali potpuno nepokretni, često naizgled svjesni događanja oko sebe, ali nesposobni govoriti, treptati ili micati udove. Izrazi lica bili su “zamrznuti”, a sve aktivnosti svedene na minimum. Liječnici su ubrzo imali posla s ljudskim kipovima, „živim mumijama“, čije su oči blistale od svijesti, ali bez nade za pokret. Neki su upadali u duboku letargiju nalik spavanju iz kojeg nisu izlazili danima, tjednima, pa ni mjesecima. Drugi su razvijali čudne poremećaje osobnosti, sumanutost, impulzivnost, pa čak i agresiju, dok su treći bili previše umorni čak i da govore.

„Njihova tijela su bila tu, ali umovi kao zarobljeni, poput duhova koji ne mogu napustiti svijet živih“, zapisaše tadašnji neurolozi. Bolest je za sobom ostavljala mrtve, ali i one koji su preživjeli, daleko od osobe kojom su nekoć bili — umorni, drhtavi, čudnovati i publika zaboravljenom kazalištu vlastitog tijela.

Nagli uspon i još brži nestanak: medicinski misterij bez presedana

Pandemija je kulminirala početkom 1920-ih kada su bolnice Los Angelesa, Londona i Berlina bile ispunjene stotinama ljudi u stanju između budnosti i spavanja. Epidemija je poharala gotovo cijele generacije — procjene su da je više od milijun ljudi diljem svijeta bilo zahvaćeno bolešću, pri čemu je najmanje 500,000 umrlo ili trajno ostalo invalidno.

Unatoč monumentalnim naporima liječnika, znanstvenika i farmaceuta, uzrok bolesti ostao je nepoznat. Prvi sumnjivac bio je virus gripe, čiji se val poklopio s pojavom bolesti, ali kasnija istraživanja nisu pokazala izravnu povezanost. U igri su ostale hipoteze o autoimunim reakcijama i nepoznatim infektivnim agentima, no vakuum u razumijevanju bio je gotovo potpun.

Kako je epidemija naglo počela — možda kao posljedica ratnih uvjeta ili prenošenja respiratornim putem — tako je naglo i nestala. Do kraja 1920-ih, novi slučajevi su gotovo iščezli s naslovnica, a bolest je do danas ostala jedna od najvećih neriješenih medicinskih misterija.

Žrtve koje nisu imale zadnju riječ: život nakon bolesti

Mnogi su preživjeli fizički, ali ne i duhovno: desetljećima su ostali u institucijama, povremeno proživljavajući simptome slične Parkinsonovoj bolesti. Njihovo stanje poznato je kao „postencefalitički parkinsonizam“ — krutost, drhtanje, tihi govor i gubitak mimike izazivali su dodatnu stigmu i izolaciju.

Povijesne bilješke svjedoče o sudbinama ljudi koji su godinama ležali u domovima za nemoćne, ponekad se iznenada probudili i govorili o svijetu oko sebe, a potom se ponovno povlačili u tišinu. Njihove obitelji nikada nisu dobile odgovore o pravoj prirodi bolesti; same žrtve proživjele su svojevrsnu smrt već za života.

Epilog: sjenka za stolom moderne neurologije

Encephalitis lethargica nije bolest koja se vratila, barem ne u pandemijskom obliku. Povremene, sumnjive sporadične pojave i danas uznemiravaju liječnike, ali epidemija s početka 20. stoljeća ostaje neponovljena. Moderna medicina, uz svu sofisticiranost i molekularnu dijagnostiku, još uvijek nije uspjela izolirati uzročnika niti objasniti misteriozni nestanak bolesti. Tema je i dalje aktualna u doba novih virusnih prijetnji...

Ova priča inspirirala je i umjetnost: knjige, filmove i eseje. Najpoznatija je živa ekranizacija knjige Olivera Sacksa “Awakenings”, koja je u filmskoj verziji sa Robinom Williamsom i Robertom De Nirom donijela priču osobama koje su “probuđene” na kratko uz pomoć novog lijeka — levodope. Taj fascinantni trenutak ponovnog susreta sa životom, pa makar i na tren, ostaje jedan od najmračnijih i najtužnijih prikaza ranjivosti ljudskog mozga.