Umjetnička sloboda ili bogohuljenje? Jesu li režiseri otvaranja OI-a u Parizu razigrani kreativci ili sotonisti? I je li ono što se zbilo na Seni rađeno po modelu "kruha i igara" ili se radi o teoriji zavjere koja će promijeniti svijet kakav poznajemo?
U ovih nekoliko pitanja na koja svatko daje odgovor u odnosu na svjetonazor i ideološko opredjeljenje, može se "strpati" sve napisano i izrečeno na temu trpeze za kojom su sjedili, tako to vidi dobar broj komentatora, protagonisti LGBTQ+ zajednice, a podsjetila ih je na Kristovu "Posljednju večeru" Leonarda da Vincija.
I tek što su se izvukli mačevi na obje strane, jer jedni brane kršćanske zasade Europe, a drugi moderni, liberalni Zapad, ispada da je sve krivo protumačeno.
Tetida i Peleja
Kako na Facebooku s razlogom upozorava kolega novinar Zoran Krželj, "scena s otvaranja Olimpijskih igara uopće nema veze s Posljednjom večerom, već se referira na sliku "Blagdan bogova" Jana Harmenzsa na kojoj bogovi Olimpa slave brak Tetide i Peleja."
He, he..., to ti je kad kad reagiraš na prvu, dok si vruć, pa promašiš "ceo fudbal". Ako je, dakle, režiserima to bio cilj, dignuti malo prašine po sistemu neka se govori ma što se govorilo, uspjeli su sto posto.
Ajmo na meritum stvari. Ima li umjetnička sloboda granice? Ili još preciznije: može li se slobodu uopće omeđiti žicom, rovovima, sputati je u određene okvire, da ne napišem - u okove? Teško. Jer, ako ćeš umjetniku zabraniti slobodu izražavanja, nikada neće dati najbolje od sebe. S druge strane, naša sloboda završava tamo gdje počinje tuđa. To znači da ako su režiseri otvaranja Olimpijskih igara ugrozili nečiju slobodu, u ovom smislu vjersku, prešli su rubikon.
Iz ovoga što sam napisao, jasno vam je da se ono što smo vidjeli u TV prijenosu sa Sene ne može ko iz topa pohvaliti, niti osuditi, već hladne glave valja razmisliti o jednom umjetničkom performansu. A da bismo prema njemu zauzeli stav, nužno se moramo vratiti na tragične događaje vezane uz terorističke napade nakon karikature proroka Muhameda u satiričkom listu "Charlie Hebdo".
Stvari su tada bile postavljene ovako: karikatura podrazumijeva smijeh, veselje, zafrkanciju, čak i onda kad je neslana i dira se u (nečije) svetinje, ali svijet je dosegao civilizacijsku razinu na kojoj razlikuje satiru, humor, fikciju od stvarnosti, i dopušta umjetnicima da dadu mašti na volju čak i onda kad to većini ne odgovara, dapače, kad ona na to bijesno reagira.
E, sad, kad se nakon karikature tako reagiralo, pale su glave. Teroristi su pobili novinare, obične građane koji su im se našli na putu, stare, mlade, bogate, siromašne... Nakon toga se na sve strane pisalo i naglašavalo kako to kršćani nikada ne bi napravili, bez obzira koliko se našli uvrijeđeni, jer su davno prevladali takvu vrstu "reakcije", a ustvari zločina zbog tamo nekakve slike, crteža, parole.
I jučer je toliko ljudi napisalo nešto na tom tragu, konstatirajući da bi vjerski fanatici koji se pozivaju na islam, a da se dogodilo nešto slično kao s koreografijom nalik slici Isusove posljednje večere, digli sve "u lagum".
A vidite, to se nije, niti će se dogoditi, što znači da većina ipak zna razdvojiti zbilju od mašte, i da će kao takva istinabog žestoko raspravljati o onome što smo vidjeli u Parizu, ali neće paliti institucije i zalijetati se kamionima na šetače na Elizejskim poljanama.
Francuzi, slobodarska i slobodoumna nacija, još su jednom testirali pravo na izražavanje. I dokazali da je Europa 21. stoljeća kao sredina tolerantnija u odnosu na neke druge gdje se prijepori ovakve vrste rješavaju drakonskim zatvorskim kaznama ili još gore - linčom!
Woke kultura
Zapravo, sve mi se samo kazalo kad sam čuo mađarskog premijera Orbana, koji je naglasio da Putin, za razliku od nas na Starom kontinentu, zna kako se obraniti od ovakvih "zapadnih vrijednosti". Ne treba mi bolja potvrda da točka izvedena u Parizu ne zaslužuje lomaču od ove da se notorni Orban poziva na još notornijeg Putina koji žari i pali po Ukrajini i čiji je pakleni stroj iza sebe ostavio na stotine tisuća žrtava i materijalnu štetu koja se više ne da niti procijeniti.
Oštrica je i ovoga puta uperena prema drukčijima, prema manjini. Prema slabijima! I opet većina tvrdoglavo tvrdi da joj LGBTQ+ zajednica nameće svoje vrijednosti?!
Niti će tko zbog onog performansa s otvaranja prestati ići na misu, evo me, brate, živog svjedoka, niti će tko promijeniti spol ili seksualno opredjeljenje, jer mu je woke kultura isprala mozak. Ma, dajte ljudi, dozovite se pameti...
Takve se stvari ne mogu nametnuti, s njima se rađaš i umireš, a ljubav je zajednička i heteroseksualcima i LGBTQ+ populaciji, koja se mora srčano boriti za svoja prava jer je manjina koja želi i treba biti ravnopravna s ostalima, u protivnom svijet u kojem živimo ne vrijedi pišljivog boba.
Završit ću hipijevski i kršćanski: vodimo ljubav, a ne rat zbog ceremonije otvaranja Olimpijskih igara. One, Igre, slave ujedinjenje svih ljudi, bez obzira na rasu, spol, vjeru ili naciju, a to su nam poručili kreatori spektakla sa Sene.
Živjela Francuska, živjela sloboda, živjelo bratstvo i jedinstvo među ljudima. Amen.