Drama na istoku je na svojem vrhuncu. Iz Velike Britanije upozoravaju na to da je Europa najbliže ratu u posljednjih sedamdeset godina. Skupina zemalja G7 prijeti oštrim gospodarskim sankcijama ako se Rusija odluči na invaziju. Ukrajinski veleposlanik u Londonu Vadim Pristaiko diskretno je najavio mogućnost da njegova zemlja pod pritiskom i ucjenama Rusije ipak odustane od ambicije pridruživanja NATO-u. Pa onda ekspresno povukao tu izjavu.
- Cijela priča s ratom o Ukrajini ovisi o tome koliko će biti smrznuta zemlja u idućih mjesec dana. U proljeće se Ukrajina doslovno pretvara u blato koje je do sada kroz povijest usporilo sve velike invazije. A za mjesec dana ni pitanje plina neće biti tako važno, jer dolazi proljeće i više temperature. Osim toga, ako Rusija nije uspjela slomiti Ukrajinu 2014., kad Ukrajina nije bila spremna za rat, kako će to učiniti sada, kad su naoružani i spremni za obranu? Te 2014. je ruski prodor od Donbasa prema Krimu zaustavila slabo naoružana ukrajinska vojska pred Mariupoljem na obali Azovskog mora, gradom veličine Splita. A sada se očekuje da Rusija zauzme desetke takvih ukrajinskih gradova i stotine manjih - kaže nam Tonči Tadić, dugogodišnji saborski zastupnik koji je politiku zamijenio znanošću i na institutu "Ruđer Bošković" kao nuklearni fizičar sudjeluje u globalnim projektima vezanim uz izradu testnog modela fuzijske elektrane.
Otuda i njegova veza s Ukrajinom.
Kao član Znanstveno-tehničkog odbora EURATOM-a i vodeći hrvatski stručnjak za fuziju, u izravnom je kontaktu s ukrajinskim znanstvenicima u Harkovu, gradu na istoku Ukrajine koji se nalazi blizu linije bojišta. Kao nekadašnji političar spremno povlači paralele sa situacijom u Hrvatskoj i BiH devedesetih, kako bi čitateljima "Slobodne" približio čitav spor koji je nastao oko Ukrajine.
- Cijelo vrijeme govorimo o jednom nepostojećem sporazumu na koji se Rusija poziva, i dva postojeća sporazuma koja svi kao da ignoriraju. Prvi je onaj o razdruživanju SSSR-a iz 1991. godine, koji su potpisali predsjednici i premijeri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, u kojemu jasno stoji da će sve tri zemlje poštovati teritorijalne suverenitete ostalih zemalja potpisnica. Rusi su se tada obavezali na čuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine, i to je eksplicitno napisano.
Danas se ponašaju suprotno. To je nedopustivo, kao što bi bilo nedopustivo da Hrvatska anektira komad BiH jer nam ne odgovara rezultat izbora u BiH, a potpisali smo Daytonski sporazum, pojašnjava Tadić.
Drugi sporazum je onaj Budimpeštanski, kojim je 1994. Ukrajina pristala eliminirati svoj nuklearni arsenal od 900 bojnih glava, koji je u to vrijeme bio veći od Kine, Francuske i Velike Britanije zajedno.
- Da je taj nuklearni arsenal ostao, danas ne bi bilo priče sa Dombasom niti aneksije Krima - smatra Tadić.
Ukrajina je tada pristala da se odrekne nuklearnog oružja, a zauzvrat su joj Rusija, SAD i Velika Britanija jamčile neovisnost.
- Zato SAD i Velika Britanija danas moraju reagirati, jer su dali sigurnosna jamstva Ukrajini. Potpuno suprotno je pozivanje na usmeno obećanje koje je George Baker dao Mihaelu Gorbačovu 1990. da se NATO neće širiti na zemlje SSSR-a, ni na zemlje Varšavskog pakta. Ta njegova izjava nikada nije potpisana kao sporazum, a dana je čelniku SSSR-a u trenutku kada su još postojali i Sovjetski Savez i Varšavski pakt. To ne vrijedi jednako, kao što nakon 1918. nisu vrijedila usmena jamstva o međunarodnim odnosima koja je svojedobno Vittorio Emanuele dao Franji Josipu. Jesu li se ta jamstva odnosila na Aleksandra Karađorđevića ili Eduarda Beneša? Naravno da ne, naglašava Tadić.
Ukrajinsko odricanje od nuklearnog oružja, ističe naš sugovornik, nije bio dobar potez. Bez bojevih glava, Ukrajina je u puno nezavidnijoj situaciji.
- Bojim se da će sve u najboljem slučaju završiti nekom ukrajinskom verzijom plana Z-4 – ocjenjuje on, podsjećajući na plan kojega su veleposlanici velikih sila 1995. ponudili Hrvatima i Srbima, a po kojemu bi tadašnja Krajina, iako formalno u Hrvatskoj, imala vrlo široku autonomiju. A prema nekima bi postala zapravo i država u državi. Tu povijesne paralele s hrvatskim nevoljama iz devedesetih ne prestaju.
- Ne treba zaboraviti da je Miloševićev brat bio veleposlanik u Moskvi punih deset godina. I da je Rusija od Srbije imala prilike naučiti puno tehnika koje danas koristi u propagandnom ratu protiv Ukrajine. I tamo se puno priča o ulozi Stepana Bandere u Drugom svjetskom ratu, koji je ukrajinski pandan Anti Paveliću, kako bi se stvorilo neko moralno opravdanje za rat. Isto to radio je i Milošević. Sve smo to već kod nas vidjeli i znamo koliko su te priče šuplje - uvjeren je Tadić.
Slično je, napominje on, i kada se o Ukrajini govori kao o korumpiranom režimu.
- Korupcija u Ukrajini je prisutna, ali to ne može biti nikakav razlog za invaziju. Na listi Transparency internationala, uostalom, vidi se da je korupcija u Ukrajini manje prisutna nego u Rusiji - upozorava Tadić.
Ako ima išta dobro u ovom zveckanju oružjem na istoku Europe, onda je to vezano uz vlastitu energetsku ovisnost o Rusiji.
- Ukrajinska kriza potaknula je Europu da shvati da mora nešto dugoročno napraviti, od alternativnih pravaca dovoza plina do flote nuklearki. Cijelo ovo inzistiranje na European Green Dealu je zapravo posredno pripremanje Europe za dan kad više neće biti ovisna o ruskom plinu, neovisno o Sjevernom toku. Tad Putin više neće moći ucjenjivati EU plinom, koji ionako prodaje EU-u po tri puta većoj cijeni nego što su ga Kinezi spremni platiti - zaključuje Tadić.