Za Nevenku Tromp, bivšu istražiteljicu Tužiteljstva u Haagu, sada predavačicu na Sveučilištu u Amsterdamu, doživotna presuda Radovanu Karadžiću je čisti – kompromis.
– Žalbeno vijeće – kaže u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju – napravilo je najjednostavniju moguću stvar. Bez da bitno mijenja navode i obrazloženja nepravomoćne presude, samo je povisilo zatvorsku kaznu s 40 godina na doživotnu robiju. Time je izišlo u susret žrtvama i njihovu nezadovoljstvu kaznom iz 2016. U isto vrijeme, dvije najvažnije stavke iz žalbenog podneska Tužiteljstva nisu prihvaćene.
Prvo, suci nisu donijeli presudu da se zločin genocida dogodio i u sedam općina na sjeveru BiH od 1992. godine. To je vrlo važna činjenica jer pokazuje da je Mehanizam kao nasljednik Tribunala slijedio logiku sudskih odluka po kojima je zločin genocida ograničen na Srebrenicu i na nekoliko dana srpnja 1995. godine.
Kakve su povijesne i pravne reperkusije ovakve presude?
– Ona bi mogla znatno utjecati na povijesnu interpretaciju ratova na prostorima bivše Jugoslavije,osobito na rat u BiH, jer po njoj izgleda da se genocidna namjera stvorila u vrhu RS-a i VRS-a nakon vojnog osvajanja Srebrenice 11. srpnja 1995. godine. Shvaćanje rata u BiH preko sudskih spisa vodi povijesnom revizionizmu, sada je upitno ne samo zbog ovog teritorijalnog i vremenskog ograničenja u razumijevanju zločina genocida, nego i u kriminalnoj namjeri.
Jer, kriminalni plan za ratove u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu je osmišljen u Beogradu pod političkim vodstvom Slobodana Miloševića, a Radovan Karardžić, Ratko Mladić i drugi iz RS-a i VRS-a bili su 'izvođači radova' Beograda. Presuda Žalbenog vijeća je takva da nema povezanosti Karardžića s Miloševićem, tj. tekst nepravomoćne presude govori da Tužiteljstvo tu vezu nije dokazalo.
Znači, ova presuda ne odražava činjenicu da je srpski državni projekt osmišljen u Beogradu i da je Beograd financirao kompletan ratni napor srpskih oružanih snaga u BiH, kao i u Hrvatskoj. I upitno je zašto Tužiteljstvo i pored gomile dokaza koji su pohranjeni u sudskim spisima nezavršenoga suđenja Miloševiću to nije dokazalo.
Glavni tužitelj Serge Brammertz je sam u jednom intervjuu iz prosinca 2017. rekao da se tu vezu preko UZP-a Tužiteljstvo nije ni trudilo dokazati. Ostaje pitanje glavnom tužiocu Brammertzu na osnovu kojih pravnih ili pak političkih argumenata je Tužiteljstvo donijelo takvu odluku.
Kakve bi posljedice bile da je genocid presuđen u još sedam općina u BiH? U Sarajevu otvoreno žale zbog toga.
– Genocid, kako je sada prikazan u sudskoj naraciji, Tribunal predstavlja kao jednokratni zločin koji se dogodio u ljeto 1995. godine. Svi pravnici, povjesničari, sociolozi koji se bave istraživanjem genocida znaju da je genocid jedan proces koji je počinjen puno prije nego se sam čin zločina dogodi. I gotovo je nemoguće da se zločini genocida dogode bez aktivnog ili prikrivenog sudjelovanja državnih institucija. Jer za taj zločin je potrebna cijela jedna vojna infrastruktura.
Frapantno je kako je Srbiji uspjelo izići neokrnjena iz svih sudskih postupaka i na Tribunalu i na MKS-u. Jednim velikim dijelom to joj je uspjelo jer je imala podršku međunarodne zajednice, tj. individualnih država koje su bila na terenu u BiH još prije početka rata. Po UN-ovoj Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, sve države članice su dužne po toj konvenciji spriječiti zločin genocida.
Zamislite sada, ako su neke od tih važnih država imale podatke o zločinačkim planovima unaprijed preko svojih obavještajnih struktura, a nisu ih spriječili? Onda su i te zemlje sudionice ovog zločina. Štiteći Beograd od kaznene odgovornosti za genocid važne države koje su bile ključne za stvaranje Tribunala 1993. godine, u stvari su štitile – i još štite – sebe i svoje državne interese.
Jer zlo genocida sada se svodi na nivo RS-a i VRS-a, a RS nije država pa tu nema državne odgovornosti. Jer državnu odgovornost za zločine RS-a po toj logici bi snosila BiH.
Koga onda da BiH tuži za zločin genocida na MSP-u? Samu sebe?
Patologija srpskog društva i politike
Je li, na koncu, Srbija dobitnik, a Hrvatska gubitnik, s obzirom na presude za Herceg-Bosnu i ovu Karadžiću?
– Često me to pitaju i moj odgovor je da je Hrvatska postupila najbolje što je mogla i da je time zatvorila taj dio svoje povijesti. Srbija to nikada nije napravila i to se ubraja u patologiju srpskog društva i politike. Jer istinu možeš zataškati, ali ne i njezino izlaženje na površinu. Srbiji upravo zbog toga neprestano ispadaju kosturi iz ormara. Ovo što se događa na ulicama, i Banja Luke i Beograda, nije slučajno. Mladi ljudi rođeni u ratu i poslije rata u RS-u i Srbiji zaslužuju da im njihovi politički vođe kažu istinu, da se ispričaju žrtvama i priznaju svoju odgovornost u ratovima.
Masovni zločini su politički zločini
Je li logično da je Karadžić osuđen za genocid, ali ne i za stvaranje RS-a, nastale na tom genocidu?
– Tribunal i njegovi predstavnici s pravom naglašavaju da su ovo suđenja na kojima se utvrđuje pojedinačna, tj. individualna kaznena odgovornost. Međutim, masovni zločini su politički zločini koje osmišljavaju političari i izvode državne institucije i zato ne treba i ne smije iznenaditi uska veza između pojedinačne, kolektivne i državne odgovornosti. U ovom slučaju i međunarodne odgovornosti, jer RS nije slučajno opstala. Njezine teritorijalne granice su bile glavna tema pregovora u Daytonu i međunarodna zajednica je inzistirala na opstanku RS-a.