Nakon 18 godina opet ratuju Izrael i Hezbollah. Libanonska djeca koja su rođena te 2006. godine sada su maturanti, ali umjesto maturalne ekskurzije svoj će ulazak u svijet odraslih „proslaviti” novim ratom u svojoj domovini, koji bi mogao biti još krvaviji od onog iz godine njihova rođenja.
Taj rat iz 2006. trajao je 34 dana i odnio oko 1400 života. U Libanonu je tada poginulo oko 1200 ljudi, od čega tri četvrtine civila, dok je Izrael imao 165 mrtvih, od čega tri četvrtine vojnika.
Ako te brojke usporedimo s mrtvozorničkom bilancom od ovog ponedjeljka 23. rujna, kada je u izraelskim zračnim napadima na Libanon ubijeno gotovo 500 ljudi – među njima i 35 djece, deseci žena i veliki broj bolničara – vidimo da je već u prvom danu novog rata broj mrtvih gotovo dosegnuo polovinu libanonskih žrtava iz prethodnog rata. A ovaj rat je tek počeo, s potencijalom da se proširi i izvan Libanona.
Stoga, dok čekamo hoće li ovaj najnoviji ratni požar zapaliti čitav Bliski istok, valja se podsjetiti kako je počeo, kako se odvijao i kako je završio taj prethodni rat iz 2006. godine.
Kod tog rata najčudniji je bio njegov ishod – za razliku od svih prethodnih izraelsko-arapskih ratova od osnivanja Države Izrael 1948. godine, u tom ratu iz 2006. Izrael nije pobijedio. Ne može se, doduše, reći ni da je izgubio, budući da su nakon 34 dana obje strane, i Izrael i Hezbollah, proglasile pobjedu.
Pa ipak, sama činjenica da je taj rat završio neriješenim ishodom šokirala je čitav svijet, jer se pokazalo da je Hezbollah, kao nedržavni akter, vojno jači od svih arapskih vojski koje su dotad pokušavale poraziti moćnu izraelsku vojsku.
Ratovi zbog Gaze
Taj rat je počeo 12. srpnja 2006., kada su Hezbollahovi komandosi upali na sjever Izraela i napali vojnu patrolu IDF-a, ubivši trojicu izraelskih vojnika i zarobivši dvojicu - Ehuda Goldwassera i Eldada Regeva - koja su potom odvedena u Libanon. Za njihovo puštanje Hezbollah je zatražio oslobađanje libanonskih zatvorenika iz izraelskih zatvora.
Neki drže da je Hezbollah tu otmicu izveo kako bi ublažio pritisak na Gazu, koju je IDF tada bombardirao danima. Vidimo da se povijest na Bliskom istoku ponavlja, budući da su povremena granatiranja sjevernog Izraela koja Hezbollah izvodi već godinu dana – a što IDF navodi kao razlog aktualnih napada na Libanon – također motivirana Hezbollahovom željom da ublaži IDF-ov pritisak na Gazu, koji traje još od lanjskog Hamasova napada na Izrael.
Kako bilo, tadašnji izraelski premijer Ehud Olmert odbio je ideju pregovora s Hezbollahom, zaprijetivši oštrim kažnjavanjem i Hezbollaha i čitavog Libanona ako se zarobljeni vojnici ne vrate u Izrael.
„Izraelci sanjaju ako misle da će uspjeti osloboditi svoja dva vojnika bez pregovora i razmjene zarobljenika”, izjavio je tada Hezbollahov šef Hassan Nasrallah, na što su izraelski vojni dužnosnici najavili da je „cijeli Libanon meta” i da će tu državu „vratiti 20 godina unatrag”.
I doista, već sutradan, 13. srpnja, Izrael je izveo zračne napade na brojne ciljeve u Libanonu, pri čemu su izraelski avioni onesposobili jedini libanonski aerodrom, onaj u Bejrutu, tako da je zračni promet preusmjeren na Cipar. Istodobno su izraelski vojni brodovi blokirali libanonske luke, tako da je Libanon već 13. srpnja bio izoliran i iz zraka i s mora.
Katastrofalna odluka
Dan potom, 14. srpnja, novi izraelski zračni napadi uništili su i autocestu od Bejruta prema Damasku, mostove, energetsku infrastrukturu, libanonsku državnu TV stanicu, brojne tvornice, južno predgrađe Bejruta (gdje se i danas nalazi najveće uporište Hezbollaha), kao i obiteljsku kuću Hassana Nasrallaha.
Šef Hezbollaha na to je upozorio Izrael da je „podcijenio” njegovu organizaciju, te je vladi u Tel Avivu objavio „otvoreni rat koji će se preseliti na cijeli Izrael, sve do Haife, pa i dalje”. Istog tog 14. srpnja Hezbollah je protubrodskim projektilom napao izraelsku korvetu INS Hanit koja je provodila morsku blokadu: ratni brod je teško oštećen, a četiri izraelska mornara su poginula.
Idućih pet dana Hezbollah je lansirao oko 700 raketa (mahom ruskih „kaćuša”) na sjeverni dio Izraela, natjeravši tamošnje stanovnike da se sakriju u bunkere i skloništa. Izraelski avioni su 15. i 16. srpnja na jugu Libanona izbacili letke kojima upozoravaju civile da napuste područja koja će se naći u okviru vojne intervencije, pa je tisuće ljudi napustilo Libanon i otišlo u Siriju.
Potom su Hezbollahove rakete 17. srpnja pogodile Haifu, gdje je poginulo osam izraelskih civila. Izrael je uzvratio još žešćim bombardiranjem Libanona, pa je 18. srpnja Nasrallah zaprijetio da će, ako Izrael ne prestane s bombardiranjem, Hezbollah raketirati i Tel Aviv.
Tada izraelski premijer Olmert odlučuje povećati ulog, pa 21. srpnja IDF objavljuje mobilizaciju rezervista, koji su potom upućeni na teritorij Libanon. Ta će se odluka pokazati katastrofalnom po Izrael.
‘Najobučeniji gerilci na svijetu‘
Kako ističu vojni analitičari, iznenadna mobilizacija dovela je do neorganiziranog rasporeda izraelskih rezervista, čiju su borbu otežali nedostatak opreme, manjak municije i nepostojanje koherentnog plana bitke. Mnoge izraelske jedinice upale su u Libanon bez dovoljno hrane, vode i streljiva.
„Izraelske trupe izgledale su nepripremljeno, neuredno i demoralizirano. Ovo nije bila ta slavna vojska koju smo vidjeli u ranijim ratovima”, primijetio je tada jedan od bivših visokih američkih zapovjednika, dok su libanonski promatrači opisivali IDF kao „šarolik skup” loše organiziranih vojnika.
„Ali to se događa kada četiri desetljeća napadaš žene i djecu na Zapadnoj obali i u Gazi”, cinično je komentirao jedan od tadašnjih libanonskih dužnosnika.
S druge strane, Hezbollah je pokazao visoku razinu taktičke discipline i gerilskih sposobnosti, pa je nakon rata izraelski general Guy Zur nazvao Hezbollah „najobučenijom gerilskom skupinom u svijetu”.
Hezbollahove vojne sposobnosti posebno su došle do izražaja u devetodnevnoj bitki za grad Bint Jbeil na jugu Libanona, u koji je izraelska vojska prodrla 25. srpnja, ali ga usprkos silnim zračnim i artiljerijskim napadima nije uspjela zauzeti, te se početkom kolovoza povukla, suočena s velikim gubicima.
U toj bitki Hezbollahovi borci su se tijekom izraelskih bombardiranja sklanjali u bunkere i podzemna skloništa, odakle su izranjali kada bi izraelske trupe pokušale preuzeti kontrolu nad gradom. Analitičari su tada pisali da takva taktika Hezbollaha podsjeća na onu koju je u Vijetnamskom ratu koristila komunistička vojska Sjevernog Vijetnama protiv nadmoćne američke vojske.
Svi pobijedili, Libanon izgubio
Rat je u konačnici, nakon 34 dana, zaustavljen posredovanjem Ujedinjenih naroda. Nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a 11 kolovoza usvojilo Rezoluciju 1701 - koja je pozvala na prekid neprijateljstava, razoružanje Hezbollaha, povlačenje IDF-a iz Libanona i raspoređivanje libanonske vojske i UN-ove mirovne misije na jugu Libanona – rat je okončan 14. kolovoza.
Pritom su obje strane proglasile pobjedu. Hassan Nasrallah je izjavio da je Hezbollah postigao „stratešku i povijesnu pobjedu” nad Izraelom, dok je izraelski premijer Olmert ustvrdio da je „Izrael eliminirao Hezbollahovu ‘državu u državi‘ na jugu Libanona”.
Ipak, u anketi provedenoj 25. kolovoza, deset dana nakon završetka rata, čak 63 posto građana Izraela zahtijevalo je od Olmerta da podnese ostavku „zbog slabog snalaženja u ratu”, dok je glavni izraelski zapovjednik Dan Halutz priznao vojni neuspjeh, te je u siječnju 2007. podnio ostavku.
Temeljito razorena država
Libanon je u ta 34 ratna dana temeljito razoren. Veliki dio civilne infrastrukture bio je uništen, a svoje domove moralo je napustiti oko milijun Libanonaca i pola milijuna Izraelaca. Libanonska vlada procijenila je ratnu štetu na iznos između sedam i deset milijardi dolara, odnosno između trećine i polovine nacionalnog BDP-a, dok je šteta u Izraelu iznosila između 1,6 i tri milijarde USD.
Sudbina dvojice otetih izraelskih vojnika, Goldwassera i Regeva, dugo je bila nepoznata, sve dok u srpnju 2008. premijer Olmert nije objavio da su preminuli (prema nekim izvještajima, obojica su stradala još tijekom otmice). Njihova tijela istog mjeseca su razmijenjena za 199 tijela preminulih Palestinaca i Libanonaca te petoricu živih libanonskih zarobljenika.
Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, svjedočimo novom ratu Izraela i Hezbollaha. Izrael se ovaj put bolje pripremio – pa je u prošlotjednim masovnim eksplozijama komunikacijskih uređaja koje su koristili operativci Hezbollaha uspio onesposobiti veliki broj članova ove organizacije – ali eksperti ističu da je Hezbollah daleko od poraza.