StoryEditor
SvijetRODNA (NE)RAVNOPRAVNOST

Bio je to povijesni dan! 19. rujna 1893. Novi Zeland je postao prva zemlja na svijetu koja je ženama dala pravo glasa. Što se od toga dana promijenilo? U Hrvatskoj ne puno toga!

19. rujna 2021. - 17:12

Kad su sredinom 19. stoljeća prvi Hrvati došli na Novi Zeland, bili su među prvim Zemljanima koji su mogli svjedočiti neviđenom činu – ženama koje glasaju na izborima! Upravo tamo, na Novom Zelandu, žene su prvi put u povijesti ostvarile, doduše nepotpuno, pravo glasa. Mogle su, naime, glasati, ali ne i biti izabrane u bilo kakvo tijelo javne vlasti.

Ipak, doseljeni Hrvati, mahom Dalmatinci, mogli su biti svjedoci toga posebnog događaja. Premda, doseljeni su Hrvati većim dijelom bili nepismeni, ali i politički nezainteresirani za ono što se 19. rujna 1893. zbilo na Novom Zelandu. Osim toga, prvi doseljenici iz Dalmacije na Novi Zeland bili su mladi, snažni i neoženjeni muškarci koji su na dalekom otoku planirali ostati znatno kraće negoli je to na kraju ispalo. No zarada je bila dobra, pa su ti mladići velikim dijelom već svoj prvi posjet "staroj domovini" koristili da na Korčuli, Pelješcu, Makarskom primorju, u Dalmatinskoj zagori... nađu sebi ženu pa da se na Novom Zelandu potom skuće kao obitelj. Tako je i bilo.

Mornari s 'Novare'

Ne postoji podatak o tome je li 1893. i neka Mare, Kate ili Filomena izišla na izbore koji su uslijedili 28. studenog 1893., kad je Elizabeth Yates postala gradonačelnica Onehunga. Bilo je to prvi put ikad da je takvu funkciju zauzela žena bilo gdje u Britanskom carstvu. No kćeri i unuke tih ranih Dalmatinki na Novom Zelandu biračko su pravo, koje se nakon određenog vremena i proširilo na pravo da budu i birane, zacijelo konzumirale.

Prva sačuvana pismena svjedočanstva koja spominju naše iseljenike u toj zemlji potječu iz 1858. godine, a čuvaju se u Dubrovačkom arhivu. To je izvještaj o ekspediciji znanstvenika i istraživača Ferdinanda von Hochtelera, koji je fregatom austrijske ratne mornarice "Novara" doplovio na Novi Zeland 1857. godine. Prema sačuvanom popisu posade, na brodu je bilo i mornara iz Dalmacije, od kojih je nekolicina dezertirala s broda.

Neki od tih mornara ostali su na Novom Zelandu, dok se dio vratio u Dalmaciju, šireći ideju o mogućnosti velike i relativno brze zarade prikupljanjem smole kauri-drveta. Rano doseljeništvo Hrvata na Novom Zelandu, s obzirom na vrijeme njihova dolaska, uz doseljene Britance, možemo stoga ubrojiti u pionirsku populaciju te zemlje. Bilo je to stanovništvo koje je, prema dostupnim izvorima, odigralo važnu ulogu u podizanju Novoga Zelanda.

Bitka protiv alkohola

Kako bilo da bilo, zahtjev za priznavanje prava glasa ženama na Novom Zelandu prva je strastveno zagovarala jedna Britanka, Kate Sheppard, koja se na Zeland doselila iz Liverpoola te je na Novom Zelandu uskoro osnovala Pokret za žensko pravo glasa. Izgleda da je poduzetna Kate u politiku ušla iz ne baš romantičnih razloga.

Naime, prvo je osnovala novozelandski ogranak Ženske kršćanske trezvenjačke unije. Protivila se konzumaciji i distribuciji alkoholnih pića, te je smatrala da će se zakoni koji će muški dio novozelandskoga društva držati podalje od čašice lakše donijeti ako o rečenoj temi zakonodavci budu nešto pitali i žene. Njezini vatreni govori i pamfleti sažeti u brošurici "Deset razloga zašto bi žene s Novog Zelanda trebale glasati" kulminirali su peticijom s 30 tisuća potpisa kojima se podupire pravo žena da biraju.

Bez obzira na početne razloge Kate Sheppard, ona je u povijesti Novog Zelanda ostala zapisana zlatnim slovima te joj se čak i lik nalazi na novčanici od deset novozelandskih dolara, odakle je 1991. istisnula kraljicu Elizabetu II. Ironično, u Kateinoj domovini Velikoj Britaniji tek je 1918. izborni zakon prvi put uveo ograničeno pravo glasa za žene.

Žene su mogle glasati samo ako su bile starije od 30 godina, odnosno prelazile imovinski cenzus, dakle bile iznadprosječno bogate, ili su imale diplomu sveučilišta, a tek deset godina kasnije novi izborni zakon je žene potpuno izjednačio s muškarcima.

Minimum minimuma

Danas, prema podacima Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Novog Zelanda, u toj zemlji živi više od 100 tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Rijetki su potomci ranih hrvatskih iseljenika koji znadu hrvatski jezik, no među oko dvije i pol tisuće njih koji imaju hrvatsko državljanstvo mali je broj takvih. To su novi iseljenici, oni koji su u zadnjih tridesetak godina Hrvatsku zamijenili Novim Zelandom.

I danas je Novi Zeland u mnogim pitanjima, pa i u pitanjima političke ravnopravnosti žena, daleko ispred Hrvatske. Kako je nedavno rečeno na okruglom stolu u povodu 25. obljetnice Zaklade "Friedrich Ebert" u Zagrebu, a koji je bio organiziran na temu "Ne)jednakosti u Hrvatskoj", našoj će zemlji trebati još čitave 84 godine da, ako nastavi ovim tempom, ostvari punu rodnu jednakost. Istina, ni ostatak Europske unije nije bajkovit – globalno će zemljama Unije na putu do potpune ravnopravnosti muškaraca i žena trebati 64 godine. Blago nam se!

Iza ove ocjene, da ne bi bilo zabune, ne stoji nikakvo subjektivno mišljenje neke feministice, nego je to podatak Europskog instituta za rodnu jednakost (EIGE). Institut je osmislio indeks rodne jednakosti (GEI) kojim prati njezino stanje u državama članicama Europske unije, koje objavljuje od 2013. godine, u pravilu u dvogodišnjim intervalima. Za indeks se koristi 31 indikator rodne jednakosti u okviru nekoliko ključnih područja: rad, novac, znanje, vrijeme, moć, zdravlje te nasilje i intersekcionalnost. Pravo glasa je minimum minimuma koji žene mogu tražiti, a u mnogim zemljama Afrike i Azije i taj im je minimum tek sanak pusti.

Račan i Sanader

No, kao što rekosmo, stanje stvari u Hrvatskoj, koja, dakako, podjednako priznaje pravo glasa i muškarcima i ženama, puna ravnopravnost, i politička i svaka druga, ozbiljno kaska za proklamiranim načelima. Na posljednjim parlamentarnim izborima, onima lani, izabrano je 22,5 posto žena, što jest najbolji do sada ostvaren rezultat, no daleko ispod poželjnog. Međutim, statistički pokazatelji Sabora od ožujka ove godine navode kako je udio zastupnica porastao na 31,1 posto. Ovakvo povećanje koje se događa nakon izbora već je ustaljena praksa.

U pravilu, ženska zastupljenost popravlja se za više postotnih poena zbog prakse zamjena mandata koje u mirovanje stavljaju zastupnici, većinom muškarci, zbog preuzimanja izvršnih dužnosti. Spomenimo i kako upravo predstavljenost žena na najvišim izvršnim pozicijama, onima u Vladi, najznačajnije oscilira. U prve tri vlade žene uopće nisu bile zastupljene, a nakon toga su, u pravilu, svega jedna do dvije žene bile ministrice sve do Vlade premijera Ivice Račana, a najveći udio bilježi se u Vladi Ive Sanadera, kada ih je bilo 28,6 posto.

Ćudljivo kadroviranje

– Iako, s obzirom na stranačku kompoziciju Vlade i stranačku pripadnost premijera, ovakav podatak na prvu može izgledati iznenađujuće, činjenica je da mjesto u Vladi snažno ovisi i o osobnim preferencijama njezina predsjednika – kaže, međutim, dr. sc. dr. sc. Marjeta Šinko, docentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, koja je na spomenutom okruglom stolu prezentirala svoj rad "Rodna jednakost u Hrvatskoj: Nazadovanje ili napredovanje?"

– Na najvišim razinama izvršne vlasti možda se i najučestalije suočavamo s nepredvidivošću i ćudljivim postupanjem pri kadroviranju. Uzevši u obzir navedeno, može se zaključiti kako se položaj žena u institucionalnoj politici u Hrvatskoj značajno poboljšao u odnosu na devedesete godine, kada su bile gotovo pa nevidljive. No ni danas taj položaj nije ravnopravan: stječe se dojam kako se političarke tretiraju kao rezerve u zakonodavnoj domeni – bilo na nižim pozicijama na listama, bilo kao potencijalne zamjenice svojih stranačkih kolega – ili kao manje poželjne suradnice u izvršnoj vlasti – kaže doc. dr. sc. Šinko.

Zaključak o nejednakim političkim – i drugim! – pravima dijeli i Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Ona ukazuje na postojanje staklenog stropa u području političke participacije, budući da su žene zastupljenije među zamjenicama zastupnika nego među izabranim zastupnicima.

– Unatoč određenim pozitivnim pomacima, još uvijek se nalazimo daleko od postizanja ravnopravnosti spolova u području političke participacije. Zato je važno inzistirati na dosljednoj i učinkovitoj provedbi odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova koje se odnose na poštovanje kvote na kandidacijskim listama i na prekršajne sankcije za predlagatelje lista koji ne postupaju u skladu sa Zakonom – kaže Višnja Ljubičić.

Izborne liste

Na lokalnim izborima ovoga proljeća u sva predstavnička i izvršna tijela jedinica lokalne uprave i samouprave izabrano je ukupno 27,3 posto žena i 72,7 posto muškaraca. Premda je to do sada najveći postotak izabranih žena na lokalnim izborima, u odnosu na prethodne lokalne izbore narastao je tek za 2,9 posto.

– Udio žena od 42,7 posto među kandidatima na listama nije uspio utjecati na rodno uravnoteženiji izborni rezultat – drži Višnja Ljubičić. – Glavni je razlog tomu praksa koja se konstantno ponavlja na svim političkim izborima – lošije pozicioniranje žena na kandidacijskim listama. Ogledni pokazatelj staklenog stropa u tom pogledu je udio od samo 11,6 posto žena među nositeljicama kandidacijskih lista za predstavnička tijela jedinica lokalne uprave, što je čak nešto manji postotak u odnosu na prošle lokalne izbore 2017.

Podatak od 43 posto žena među kandidatima na izbornim listama ne znači da se na ovim izborima nije ponovio slučaj nezanemarivog broja lista na kojima nije ispoštovana kvota od najmanje 40 posto zastupljenosti oba spola – od ukupno 2462 kandidacijske liste za predstavnička tijela, kvota nije poštovana na 315 lista, što iznosi 12,8 posto. To je za nijansu niži postotak nego na prošlim lokalnim izborima 2017., kada 14 posto lista nije bilo sastavljeno u skladu s odredbama Zakona.

Na svim listama radilo se o podzastupljenosti žena. Pokretanje prekršajnih postupaka protiv predlagatelja tih kandidacijskih lista u nadležnosti je Državnog odvjetništva Republike Hrvatske – kaže pravobraniteljica.

I Švicarke se načekale

A Novi Zeland? Ta je zemlja, kojoj je na čelu premijerka Jacinda Ardern, danas među šest zemalja svijeta u kojima se rodna ravnopravnost poštuje i provodi najbolje i zemlja u čijem parlamentu sjedi 48 posto žena. Hrvatska je po rodnoj ravnopravnosti na 20. mjestu u Europi, a prema izvješću Svjetskog ekonomskog foruma, na 60. mjestu među ukupno 153 zemlje svijeta.

Najizraženija je neravnopravnost hrvatskih žena u odnosu na muškarce upravo u kategoriji političke moći te je, da skratimo, Novi Zeland još uvijek svjetlosnim godinama ispred Hrvatske, baš kao i 1893. godine, kad je ženama priznala pravo glasa, uz nijemu prisutnost i useljenih Hrvata i Hrvatica.

Uzgred budi rečeno, u Švicarskoj je ženama pravo glasa priznato tek 1971. godine, pa ako će nekome biti lakše, čisto da se zna – Hrvatice su, baš kao i ostale žene nekadašnje Jugoslavije, pravo glasa dobile 11. kolovoza 1945. To pravo im nitko do sad nije dirao, ali... Pravo glasa nije dovoljno!

item - id = 1128456
related id = 0 -> 1131760
related id = 1 -> 1129005
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. listopad 2021 00:58