Poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski osvrnuo se na povijesne prijepore koji opterećuju odnose Poljske i Ukrajine tijekom posjeta Kijevu. Pritom je upozorio ukrajinske vlasti da pažljivo biraju kojim će osobama iz prošlosti odavati počast, a kao primjer im je naveo iskustvo Hrvatske, te njezin put prema članstvu u Europskoj uniji.
– Kada je Hrvatska bila kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju, jasno joj je rečeno: "Ako nastavite hvaliti svoje fašiste iz ratnoga razdoblja, uskraćujete sebi pravo pripadanja našoj obitelji, jer u našoj obitelji ne stavljamo fašiste na spomen-ploče" – rekao je Sikorski u intervjuu za Europsku Pravdu. Svaka država po njemu definitivno ima pravo sama odrediti svoje nacionalne heroje, ali svakako mora računati i s tim da će njezin odnos prema kontroverznim povijesnim osobama izazvati prirodne reakcije drugih zemalja.
"Recite mi tko su vam heroji i reći ću vam tko ste", poručio je Ukrajincima Sikorski. Današnju Hrvatsku i njezinu tihu relativizaciju negativne uloge ustaškog pokreta u europskoj i nacionalnoj povijesti nije spominjao. Naglasio je samo da moderna Ukrajina ima brojne istinske heroje koji se odista zadivljujuće bore protiv ruske agresije, te je u tom kontekstu pozvao ukrajinske političare da budu pogotovo oprezni pri odabiru povijesnih osoba kojima odaju počasti. Neke od njih, kazao je, imaju kontroverznu prošlost i povezane su s groznim ratnim zločinima.
Poruka šefa poljske diplomacije Kijevu odnosila se primarno na Ukrajinsku ustaničku armiju (UPA), vojno krilo Organizacije ukrajinskih nacionalista koju je tijekom Drugog svjetskog rata predvodio kontroverzni Stepan Bandera. Bandera je bio radikalni ukrajinski nacionalist i borac za samostalnu i etnički čistu Ukrajinu. Iako su nacisti samog Banderu uhitili i zatvorili u koncentracijski logor Sachsenhausen ubrzo nakon što je u lipnju 1941. proglasio neovisnost Ukrajine, njegovi su sljedbenici u domovini (poznati kao banderovci) nastavili djelovati prema njegovoj ideologiji, a nerijetko su lokalno i kolaborirali s Hitlerovom vojskom.
Dio Ukrajinaca pripadnike Banderine organizacije danas primarno smatra borcima za neovisnost od Sovjetskoga Saveza, no Poljska ih povezuje mahom s masovnim ubojstvima poljskih civila u Voliniji i istočnoj Galiciji 1943. godine. Ove dvije regije, koje se danas nalaze u zapadnoj Ukrajini, u međuratnom su razdoblju (između Prvog i Drugog svjetskog rata) bile dio tzv. Druge Poljske Republike. Bile su etnički iznimno mješovite: većinsko ukrajinsko stanovništvo živjelo je tamo skupa sa značajnom poljskom manjinom, kao i židovskom, njemačkom i češkom zajednicom. "Banderovci", odnosno vojno krilo OUN-a, provelo je tamo 1943. brutalnu organiziranu kampanju etničkog čišćenja. Cilj operacije bio je prisilno ukloniti poljsko stanovništvo s tih teritorija kako bi u poslijeratnim pregovorima o granicama statistički postoci stanovništva bili na strani Ukrajine i njoj naposljetku pripale te sporne regije. Procjenjuje se da su "banderovci" uz pripomoć lokalnog ukrajinskog seljaštva na taj način likvidirali između 50 i stotinu tisuća Poljaka. Poljska Armia Krajowa provela je naknadno svoje osvetničke protuudare u kojima je na istom području stradalo od 2000 do 9000 Ukrajinaca. Sporovi oko tumačenja ovih krvavih događaja već dugo opterećuje odnose Varšave i Kijeva.
"Susjedi uvijek imaju neriješena neka povijesna pitanja. Glavni problem je kako se s njima danas nositi, a uloga političara je pobrinuti se da se loše stvari ne ponove", kazao je ukrajinskoj javnosti šef diplomacije u poljskoj vladi Donalda Tuska.
Premda Stepan Bandera nije puka ukrajinska replika Ante Pavelića, "dvostruke konotacije" njegove figure itekako su žive u svijesti dobrog dijela Ukrajinaca, naročito onih na zapadu zemlje. Za njih je Bandera otac volje za svojom državom, premda su mnogi koji su nosili njegovu zastavu tu volju itekako ukaljali zločinima. Volonija i Galicija, etničko čišćenje i lokalna kolaboracija s nacistima prati ih do današnjega dana. Ruska državna propaganda zato koristi Banderu kao dokaz da je Ukrajina "fašistička"‘ i da zaslužuje "denacifikaciju", a ni Poljska njegovo ime nikad neće prihvatiti u smislu pukog ukrajinskog domoljublja.
Rođen 1909. u Galiciji, Stepan Bandera oblikovan je u duhu ukrajinskog nacionalizma kroz skautski pokret Plast i Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN), koja je bila politički produkt svog vremena i nasilje smatrala legitimnim sredstvom borbe protiv poljske dominacije. Nakon učešća u ubojstvu poljskog ministra 1934. godine, Bandera je bio osuđen na doživotni zatvor, a što mu je u ukrajinskom narodu donijelo status beskompromisnog državotvornog vođe. S početkom njemačke invazije na SSSR 1941. godine, njegova frakcija OUN-a samostalno proglašava nezavisnu ukrajinsku državu, računajući na buduću podršku Berlina. No, Hitler mu – za razliku od Ante Pavelića – nije vjerovao: odbio je politički patronat nad samostalnom Ukrajinom, a Banderu dao zatvoriti u logor Sachsenhausen.
Unatoč internaciji svog vođe, ideološki okvir koji je postavio u OUN-u doveo je ipak do prilično masovnih ratnih zločina: vojno krilo organizacije provelo je etničko čišćenje nad Poljacima, dok je dio Banderinih nacionalista aktivno surađivao u Holokaustu, pa i djelujući u masovnim umorstvima Židova s nacističkim Einsatzgruppen. Pitanje Banderine izravne odgovornosti za počinjeno zlo ostaje ključna povijesna kontroverza: iako nije direktno zapovijedao, njegov ideološki koncept opravdao je nečuveno nasilje.
Nakon rata nastavlja se politička relativizacija prijepora oko Bandere i s aktivnom ulogom Zapada u toj priči. Kad su Sovjeti oslobodili koncentracijski logor u kojemu je bio zatočen, Bandera se uskoro našao u sukobu sa svojim osloboditeljima: par godina se skrivao po šumama, a njegov OUN nastavio je oružani otpor protiv Sovjeta, opskrbljivan pritom zapadnim i američkim oružjem. Izbjegao je naposljetku iz sovjetske Ukrajine i desetak godina živio u emigraciji u Münchenu, gdje ga je 1959. godine ubio agent KGB-a. Tim činom u očima ukrajinskih poštovatelja ispao je definitivni narodni mučenik.
No, Izrael i Poljska Banderino ime i danas vezuju isključivo za zločine i Holokaust, a veličanje mu je zabranjeno i u Njemačkoj, gdje mu je grob. U nezavisnoj Ukrajini njegov lik također izaziva unutarnacionalne podjele: iako mu je posthumno bila prvo dodijeljena pa potom oduzeta titula heroja Ukrajine, od početka ruske agresije na zemlju Banderina kompleksna historijska figura u javnosti dobiva sve jednodimenzionalnije obrise: oslikava ga se u crno-bijeloj tehnici, kao opći simbol otpora.
Kult Stepana Bandere u Ukrajini definitivno je odraz prilično selektivnog sjećanja i iščašenoga pogleda na povijest. Usporedba poljskog ministra vanjskih poslova sa sličnim hrvatskim ideološkim "skretanjima" nije zato bila nimalo slučajna, premda svaki povijesni zločinac definitivno ima svoju unikatnu biografiju, svoja despotska ili kolaboracionistička nedjela i svoju osobnu tragiku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....