Ne zna čovjek koji je prizor šokantniji: ispaljivanje hitaca prema Donaldu Trumpu ili njegova reakcija nekoliko časaka kasnije, kada je ustao s tla i – okružen unezvjerenim agentima tajne službe - pobjednički dignuo stisnutu šaku, uz trostruki poklič: „Borba! Borba! Borba!”
Zar normalan čovjek može tako reagirati? Odnosno, da preformuliramo to retoričko pitanje: zar tako može reagirati prosječan čovjek? Ne može. Definitivno ne može. Možda bi bilo presmiono zaključiti da Trump nije normalna osoba, ali svakako možemo ustvrditi da nije prosječan čovjek. Čak i oni koji ga zbog njegovih retrogradnih društvenih stavova ne vole i duboko ga preziru, moraju to priznati.
Jer prosječan čovjek bi na Trumpovom mjestu, nakon spoznaje da mu je metak upravo proparao uho, doživio psihološki šok i izgubio svaku prisebnost, te bi se vjerojatno mehanički prepustio direktivama tajnih agenata. Prosječan čovjek ne bi u tim trenucima došao na pomisao da može učiniti gestu koja će mu dodatno povećati popularnost. Nije ni Trump to pomislio, u smislu da je racionalno proanalizirao situaciju i zaključio da podignutom šakom može dobiti još deset ili dvadeset posto glasova. Za takvu analizu vremena nije bilo: Trumpova reakcija nije bila cerebralna, nego instinktivna.
Bio je to instinkt političke životinje, potez alfa mužjaka koji kao vođa čopora daje do znanja sljedbenicima da je neuništiv. „Tamo gdje bi većina potražila zaklon i sklonište, Donald Trump se odmah podigao, zamahnuo šakom i izgovorio riječi ‘borba, borba, borba‘, jer je shvatio da je veličina trenutka veća od Donalda Trumpa i on je postao Amerika u tom trenutku”, komentirao je nakon atentata komunikacijski strateg Republikanske stranke John Thomas.
Teorije zavjere
Ta nevjerojatna reakcija je, kažu analitičari, zapečatila ishod američkih izbora. Tom gestom Trump je zaludio republikanske glasače i pridobio neodlučne, a dobar dio svojih demokratskih protivnika nagnao da posegnu za teorijama zavjere, prema kojima je čitav atentat upravo i isplaniran u Trumpovu stožeru kako bi se povećala njegova popularnost. Koliko god bila sulude i pune logičkih rupa, takve teorije počivaju na zdravorazumskom opažanju situacije: koji bi to čovjek neposredno nakon atentata pobjednički dizao šaku, osim ako nije bio siguran da je atentat lažan? Odgovor smo već naveli: Donald Trump nije prosječan čovjek. Štoviše, možemo naslutiti da je takvoj Trumpovoj reakciji kumovala i jedna njegova očita psihološka osobina: narcisoidnost.
Tip poput Trumpa nije mogao otrpjeti da čak i u tako kritičnim trenucima bude „igračka vjetrova”, netko tko se slijepo povinuje nalozima tajnih agenata. Njegova struktura ličnosti nije mogla dopustiti da u tim trenucima ostane pasivan - morao je zatražiti izgubljenu cipelu i stisnutom šakom kroz obruč tajnih agenata poručiti da je i dalje vođa čopora. Ta Trumpova reakcija idealno naliježe na jednu od konstitutivnih osobina američkog bića: vitalizam.
Ta osobina – koju možemo pratiti od ranih američkih pionira koji su naseljavali Divlji Zapad pa sve do poduzetničke smjelosti današnjih Amerikanaca – omogućila je da SAD u svega dva stoljeća postane vodeća sila svijeta u mnogim aspektima. A sada je Trump evocirao taj vitalistički duh koji prožima Ameriku od njenog osnivanja: „Pogledajte me, pucali su na mene, ali ja odmah stojim tu pred vama i pozivam vas na borbu.”
Rijeke tuđe krvi
Nije Trump slučajno triput ponovio upravo riječ „borba”. Naličje tog američkog vitalizma su brutalnost i militantnost. Povijesni prosperitet SAD-a ne počiva samo na poduzetničkoj domišljatosti tamošnjih građana, već i na neprekinutom lancu militarističke brutalnosti – od genocida nad Indijancima, preko stoljetnog ropstva afričkih nesretnika do mnoštva ratova koje je ova država pokrenula širom svijeta, uključujući i u ovom mileniju. Ukratko: „zemlja slobodnih” i „dom hrabrih” izgrađeni su na rijekama tuđe krvi.
Trump se i na tom polju iskazao kao dobar reprezentant američke tradicije: u tim kritičnim trenucima nije pozvao na mir, nego na borbu (iako će vjerojatno u ostatku kampanje reterirati, jer mu žestina više praktično nije potrebna da bi osvojio izbore), čime je pokazao da je i krvavog lica u smrtnoj situaciji spreman za sve vrste okršaja, baš u skladu s američkom mitologijom. „Mislim da je ovo trenutak u kojem Amerikanci, toliko mnogo Amerikanaca, žude za tom razinom vodstva. Mislim da će ovaj trenutak postati puno veći od običnog pokušaja ubojstva i više odraz Trumpove snage i odbijanja da odustane”, rekao je spomenuti republikanski strateg John Thomas.
Snaga – to je ključna riječ. Upravo na tu kartu - da je i fizički i mentalno snažniji i krepkiji od demokratskog kandidata Joea Bidena – zapravo se i temeljila Trumpova kampanja. A sada je njegova prkosna reakcija u situaciji kada se nalazio na rubu smrti pokazala republikanskim glasačima da on i fizički i psihički može stajati iza svog slogana „Učinimo Ameriku ponovo velikom” (MAGA), koji se također bazira na konceptu snage. Lice je krvavo, ali šaka je stisnuta.
► Mr. sc. Damir Pilić je psiholog, novinar Slobodne Dalmacije i književnik. Diplomirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....